Poznat kao veliki putnik po Europi Sándor Márai je proputovao i velik dio hrvatske obale. U romanu "Otok" (1934.) glavnina radnje odvija se na vrlo konkretnim i prepoznatljivim dubrovačkim lokacijama, u hotelu Argentina i na Lokrumu. 

Parižanin Viktor Henrik Askenasi, nakon afere što će sablazniti svakoga do koga mu je stalo, otputuje u nepoznato, Dubrovnik, no istovremeno taj pokušaj bijega pretvara se i u pakleno putovanje savjesti. Virtuozno pripovijedajući o iznimnom i tankoćutnom sredovječnom muškarcu, orijentalistu po svemu solidna statusa, koji u potrazi za smislom života, štoviše, za Bogom, eksperimentirajući s tjelesnom ljubavi jer mu se to čini najjednostavnijim, a i najmanje shvatljivim područjem, istodobno se trudeći ostati objektivnim promatračem, šokantnim potezom pera dovede Askenasija do paradoksalne spoznaje da svijet možda i ne otkupljuje dobrota, nego grijeh. 

Neobična tijeka, s predivnim unutarnjim monolozima, preciznom slikom okruženja u kojem se glavni junak zatekao, napet poput suvremena trilera, "Otok" je još jedan od bisera u nizu Máraieva opusa.

Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. 

Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije „Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. 

Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.