Strast je razorna sila koja ustrajno vlada i hara svijetom, ne očekuje odgovor od onih koje će dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za površne ljudske osjećaje. Daje sve i traži sve: bezgraničnu predanost u kojoj je najdublja struja sam život, ali i smrt. No u tome i jest smisao kobnog i bezuvjetnog davanja koje silovitom strašću neizbježno vuče jedno prema drugome. I stoga su uvijek i u svim religijama zaljubljeni beskrajno štovani jer, prepuštajući se zagrljaju, a strast se drukčije i ne može upoznati, oni zapravo stupaju na lomaču. Ti pravi, odvažni, malobrojni i odabrani.

A to još nije ljubav. Ljudi znaju da za svako živo biće postoji zastrašujuća zadaća - potpun izraz života, savršen osjećaj postojanja, kao i njegova prirodna posljedica, poništenje. To je ljubav. Iza svakog poljupca krije se tajna želja za iščeznućem, taj konačni osjećaj sreće koji više nije proračunat jer biti sretan uvijek znači i potpuno iščeznuće i prepuštanje tom osjećaju. Voljeti znači potpuno upoznati radost, a potom umrijeti.

***

Napomena o autoru:

Máraijev građanski svijet u Mađarskoj komunizam sovjetskog tipa isprva je samo nijekao, da bi potom i konačno ukinuo. No on se nije mogao odreći svoje misaone neovisnosti ni pokleknuti pred diktatom, pa se radije spakirao i zauvijek napustio zemlju. Boravio je kratko u Švicarskoj, zatim u Italiji, da bi se u pedesetima otisnuo u Ameriku, gdje je neko vrijeme živio u New Yorku, a trajno se nastanio u San Diegu. "Ako napustim ovaj kontinent, Europa će mi silno nedostajati. No ona mi je nedostajala već i u Europi. Sve je izgubljeno. Baš sve. I jezik, i dom, smisao rada, mladost." Međutim, ni tamo se nije priklonio emigrantskim književnim grupacijama, radije se povukao u svojevrsnu "unutarnju emigraciju".

Knjige Sádora Máraija nakon njegove emigracije 1948. nestale su s polica mađarskih knjižara. Ne samo zato što je ondašnja vlast naredila da domaći nakladnici ne smiju objavljivati Máraijeva djela, već i zato što ni on sam nije bio spreman na kompromise. U dnevničkoj bilješci stoji: "Neću dopustiti da se bilo što moje objavi u domovini sve dok su ruske okupacijske trupe tamo. A kad se one povuku, neka se kod kuće, uz međunarodni nadzor, održe demokratski i slobodni izbori. Dok se to ne dogodi, ne dopuštam objavljivanje ničega što sam ikad napisao." Okrutna igra sudbine nije dopustila da doživi ono za čim je žudio, jer si je nakon smrti supruge, a zatim i posinka, u veljači 1989. oduzeo život.

Nakon književnikove smrti vlasnik Naklade Vörösváry u Torontu koji je ujedno bio ovlašten i za upravljanje Máraijevim autorskim pravima, dopustio je objavljivanje Máraijevih djela u domovini tek nakon što je o povlačenju sovjetskih snaga s prostora Mađarske bio sklopljen međunarodni ugovor. No u 27 kutija pomno zapakirana ostavština stigla je u Mađarsku tek 1997., i to kao plod intenzivne suradnje Mađarskog muzeja za književnost i Nakladnika Vörösváry.

Máraijev međunarodni uspjeh pokrenulo je talijansko izdanje romana "Kad svijeće dogore", osobito kada je ta knjiga godine 1998. bila četvrta po broju prodanih primjeraka u Italiji, a predsjednik Naklade Adelphi ustvrdio da je Márai neophodan za razumijevanje 20. stoljeća. Od tada se "Kad svijeće dogore" u visokim nakladama objavljuju ne samo na svjetskim jezicima, nego i na turskom, japanskom, pa čak i na baskijskom...

Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. 

Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije „Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. 

Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.