Krajem devedesetih Europa i svijet ponovno su otkrili Sándora Máraia, i to baš romanom "Kad svijeće dogore" napisanim davne 1942. ali koji je protokom vremena dobio na značenju i vrijednosti jer Márai piše samo o pitanjima ključnim za čovjeka. Zato je ovaj tekst vječni dragulj europske književnosti, uvijek suvremen roman o izgubljenu prijateljstvu, nemogućoj ljubavi i razdirućim osjećajima davnašnjih nerazdvojnih prijatelja koji se nakon četrdeset i jedne godine napokon susreću.

Hoćemo li u tome cjelonoćnom razgovoru shvatiti što je izdaja, što ljubav, što prijateljstvo, strast, nemoć, možemo li oprostiti, nastaviti život?

 
Briljantan roman… S moćnom i napetom pričom očeličenom moralnim i metafizičkim argumentima. Trijumf.
The New York Times Book Review

Sándor Márai je pisac starinske, klasične težine, jednako tako mudar, odmjeren, pronicljiv i dubok, sposoban da izravnim jezično misaonim uvidima dopre do suštine i suptilnih nijansi mnogih tanašnih, skrivenih ljudskih osjećaja i misli. Misaona prodornost, kao i vrst sveobuhvatnosti, sposobnost da se ljudski svijet sagleda i sažme u njegovoj sveukupnosti, kroz samo jednu nijansu promatračke prizme – to su odlike koje tekst Sándora Máraia čine impresivnim, dostojnim ozbiljnog poštovanja svakog predanog čitatelja.
Tatjana Gromača (prometej.ba)

Sándor Márai napisao je grandiozan, mučan roman o duhovima, naricaljku preživjelih za koje je istina postala čistilištem. Žar im je živote spalio u pepeo.
Frankfurter Allgemeine Zeitung

Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. 

Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije „Kad svijeće dogore“, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. 

Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.