Damir Karakaš : Potop
"Potop", najnoviji naslov iz radionice nagrađivanog vrsnog stilista Damira Karakaša, nesumnjivo će u predstojećem razdoblju konkurirati za reprezentativne domaće, regionalne i međunarodne nagrade. Ovo po mnogima najliričnije autorovo ostvarenje do sada, drukčije teško da može i proći. Mogući problem na putu prema nagradama za roman prvenstveno je kratkoća djela i smatram legitimnim ukoliko knjigu dio kritike ocijeni kao pripovijest ili novelu. U nekim ranijim slučajevima (primjerice u slučaju "Proslave") takvo što nije predstavljalo prepreku. Dakako, nama čitaocima pritom nije suditi prema nagradama. Baš kao što nam o kvaliteti djela nije suditi prema rodu ili vrsti kojoj ono pripada.
Utoliko ću si priuštiti tu slobodu: ukoliko (nekim čudom) ovaj kratki roman ili pripovijest prođe bez ijedne nagrade, takav scenarij neće me omesti u uvjerenju da je "Potop" Karakaševo ponajbolje ostvarenje. Jezični destilat koji plijeni čistoćom rijetkom za suvremeni literarni (i jezični) standard. Ujedno ću si dozvoliti, mimo kanonskih referenci na koje se Karakaš u medijima poziva, da je "Potop" proizvod baštine jezične aristokracije Sándora Máraija i fragmentarnog, neoromantičarskog motivskog repozitorija Mihajla Kocjubinskog. Mogli bismo reći i da mlađi naraštaj recentnog hrvatskog pjesništva motivski korespondira s Karakaševim lirskim prozama. Tim više što o tome, koliko mi je poznato, do sada nije bilo riječi.
Potop
Knjiga započinje citatom njemačkog pisca Wolfganga Borcherta iz drame "Vani pred vratima" (Draußen vor der Tür, 1947.): „Prepoznao sam jedan cvijet, jedan žuti maslačak. Bio je to jedan mali, žuti maslačak.“ Upravo je maslačak (uz ptice i more) jedan od provodnih motiva i reminiscentnih okidača koji nas uvode u bolnu epizodu pripovjedačeva mladenačkog egzistencijalnog traganja. Ono nadasve uključuje potragu za ljubavlju i stabilnošću koja, međutim, ne proizlazi iz svođenja ili mirenja računa, napose s ocem. Posrijedi je ljubav koja, kao i rečenica kojom je skicirana, vrije iz izvora lirskog senzibiliteta. Nezadovoljena, prethodno iskustveno demistificirana (propali brak, malena kći koju pripovjedač ne viđa), no i dalje lišena gorštačke grubosti kao trpljenog neposrednog iskustva formativnih godina. Hana, njegova ljubavnica (nisam siguran da li i pronađena ljubav), k tome je i referenca na Danila Kiša (Nož sa drškom od ružina drveta iz "Grobnice za Borisa Davidoviča", 1976.). Hana je ujedno i tješiteljica, da ne kažem suputnica uslijed pasolinijevske semantičke pustinje u kojoj su oboje zaglavili.
Poznavatelji Karakaševa opusa neće biti iznenađeni fragmentarnom, krokijevskom fabulom lišenom tradicionalnih romanesknih postulata poput, primjerice, zapleta. Epizode reminiscencije na Hanu smjenjuju se s epizodama reminiscencija na pripovjedačevo rodno selo, roditelje i pojedine suseljane, a vremenski je okvir ovaj put početak devedesetih (mada to datumski nigdje nije precizno naznačeno). Sliku rata koja je zahvatila selo utoliko valja razmatrati kao skicu univerzalnosti zla. Ono što tu sliku čini potresnom jest izbjegavanje direktne konfrontacije sukobljenih strana obilježeno povremenim granatiranjem i stalnim iščekivanjem najgoreg. Atmosfera užasa reflektira se na likove čije karakteristike time postaju prenaglašene. Surovost, zajedljivost, emocionalni ekstremizam, tek su neke od značajki ljudi koji u ratom zahvaćenom prostorno-vremenskom rubu okružuju pripovjedača na njega utječući pogubno. Opozicija „provincijalizam – kozmopolitizam“ time poprima duboko uznemirujuće razmjere, a priroda se, nasuprot mogućim očekivanjima, ne ispostavlja kao makar djelomični korektiv. Priroda, ono najpoetičnije u Karakaševoj liričnosti, svoj ljepoti usprkos, sada je čuvarica rova u kojem smrt iščekuju pripovjedač, njegov otac i još ponešto dakako muških sumještana. Ženama je ostati u selu, brinuti za životinje, muškim zaštitnicima pripremati hranu.
Specifičnost se ove knjige ogleda i u autorovim olovkom realiziranim ilustracijama vrsno ukomponiranim u tekst. Stoga ih valja promatrati kao integrativni element djela kojem, samim tim, imamo pravo dopisati intermedijalno svojstvo.
Lik Hane, iscrpljen učestalim noćnim morama (na koje ni pripovjedač nije imun), nudi se kao iluzija mogućnosti bijega, izlaz iz pošumljenog pakla koji se urušava svakim novim dodirom dvoje ostrašćenih, ujedno i tužnih ljubavnika. Zanemarimo li ličnu znatiželju koja nas provocira tragati za autobiografskom komponentom Karakaševa pisma, ovdje bismo mogli govoriti i o Hani kao pripovjedačevoj projekciji boljeg, sretnijeg, patrijarhalnog odrastanja lišenog konteksta. Neimenovani Zagreb, baš kao i svi neimenovani gradovi koje rijetki nepokoreni robovi provincijske indoktrinacije obično povezuju s dalekim svjetlima vidljivim tek onda kada sklope oči, izvor je na kojem se napaja trošno pripovjedačevo biće. Zagreb je Hana, Hana je Zagreb. Konfrontacija mještana sela s neprijateljem koji periodično iz daljine ispaljuje granate odgovara konfrontaciji pripovjedačeva čitalački potaknutog kozmopolitizma i očeva premlaćivanja volova lancima.
Da pojasnim, nema tu mjesta prozivkama s kakvim je autor toliko puta suočen. Provincija-adresant svoj stid neće obuzdati ušutkavajući autora-adresata. To ističem zato što i ovaj put nisu isključene zavičajne prozivke na autorov račun. Premda ovaj put govorimo o kudikamo suzdržanijim slikama u vidu, primjerice, očeve razočaranosti time što mu je sin postao pisac. Ili trača da je pripovjedačev ujak homoseksualac (u provinciji isključivo peder) jer se, razumljivo, nije oženio. Zasmetati bi mogao npr. opisani strah od odmazde pripovjedačevih sumještana zbog grijeha iz prošlosti. Moralna se izvrsnost provincije, uz ostalo, temelji na selektivnom pamćenju. Haninu sudbinu naposljetku u obzir možemo uzeti kao prijelomni trenutak: onaj nakon kojeg pripovjedač zauvijek „odlazi“ ili zauvijek „ostaje“, a koji knjigom nije obuhvaćen.
Umjesto njega, slijedi finalna slika koja briljantno sintetizira (ne samo ovim) djelom opisani provincijski „duh“. To što se Lici danas događa, dužan sam digresiju, događa se zbog Like same. To što se događa Lici ili recimo Slavoniji. Potop koji je uslijedio (ili slijedi) rezultat je entropije izazvane tradicijom. Rezultat je slobodnog pada koji, baš kao i sve u konačnom kozmosu, mora završiti. No, da ne bismo posve skrenuli s teme, smatram važnim ukazati na još jednu referencu: Karl Sirovy (1896. – 1948.), samouki slikar koji za života nije izlagao, zauzima bitno mjesto u knjizi, napose u pripovjedačevim snovima. Baš kao i Glenn Herbert Gould (1932. – 1982.), kanadski pijanist čiji je život, osim briljantnim interpretacijama Bacha, obilježen pogubnom anksioznošću. Svojstvenom, usudim se reći, pripovjedaču.
Također, specifičnost se ove knjige ogleda i u autorovim olovkom realiziranim ilustracijama vrsno ukomponiranim u tekst. Stoga ih valja promatrati kao integrativni element djela kojem, samim tim, imamo pravo dopisati intermedijalno svojstvo. Takav se zaključak osobito može nametnuti promotrimo li crtež maslačka koji slijedi nakon rasvjetljavanja Hanine sudbine. Ili crtež ptica/križeva koji prethodi samoj završnici djela. I koji, s obzirom na tjeskobu što prijeti eskalacijom, provincijske odmetnike dovodi u napast pomisliti da je antropomorfizam prokletstvo s kojim se ostala prokletstva ne mogu mjeriti. Barem ne u rovu ili u neposrednoj blizini premlaćenih volova. S Brodskim ili Cortázarom u jednoj, a očevim revolverom u drugoj ruci.
Naposljetku, pojedini opisi poput vođenja ljubavi s Hanom, košnje s ocem i snova o konobarici bez očiju ili mačkolikoj kćeri, nesumnjivo predstavljaju retke suvremene hrvatske i regionalne proze koji zavređuju antologijski status.
Iz navedenog je jasno da će "Potop", onda kada uslijedi rekapitulacija književne 2023. u nas, konkurirati za događaj godine. Takvu prognozu, premda smo još daleko od njenog svršetka, ne smatram naročito smionom.
Potop
- Naklada OceanMore 03/2023.
- 96 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321554
Novi roman Damira Karakaša 'Potop' dotiče ključne egzistencijalne teme u životu pojedinca kao što su ljubav, zavičaj, obiteljski odnosi, te domovinski rat iz jedne sasvim drugačije perspektive jer autor je i sam bio sudionik tog rata na prvoj crti 1990.-1992. Precizno strukturiran, lišen ikakvih verbalnih viškova, pun poetskih slika krute svakodnevice, ali i nježna romantična snatrenja, 'Potop' iznova potvrđuje Karakaševu iznimnu vještinu pisanja.