Gromača ostaje na braniku visokog stupnja autonomije umjetničkog iskaza (na kojem su do jučer stajali mnogi), gdjekad svoju posvećenost opisujući i kao terapijsku nuždu. Iskustvo je pisanja samim tim estetički, ali i egzistencijalno osjetljivo (ujedno i prijeko potrebno), budući svi kontekstualni čimbenici idu protiv pripovjedačice.

Jednostavnost radnje, (ne)dovršenost fabule, baš kao i njena eliptičnost, odgovaraju sintaktičkom stanju jezika u čijim zasebnim rečenicama ne manjkaju elipsa, metafora i simbolika – uz dodatak, dakako, da je (ne)prepoznavanje simbola (ili pridavanje simboličkog značenja kojoj riječi/pojmu/sintagmi), u velikoj mjeri problem čitateljskog rakursa.