Tatjana Gromača : Kratki roman o majci
Iako je u vremenu postmodernizma svaka diskusija oko toga što jest a što nije roman izlišna, teško se oteti dojmu da je posezanje za rečenim terminom donekle i marketinški motivirano. Svojedobno su se na društvenim mrežama oko toga vodile žustre rasprave, a kako među autoricama/autorima nije bilo spremnih na vlastitom primjeru potvrditi utemeljenost ove teze – dapače, svaka bi takva aluzija bila dočekana na nož – nekako je i ta nedoumica gurnuta pod tepih. Gurati stvari pod književnokritički ćilim usred je književnog holocena, čini se, velikoj većini recepcijski prihvatljivija opcija nego se baviti uzročno-posljedičnim vezama čestotno relevantnih fenomena među koje, dojma sam, spada i potonji. Drugim riječima, ispada da je dobra knjiga manje dobra ako nije roman nego, recimo, zbirka kratkih priča, crtica, eseja ili mikroeseja.
Neumješno pozivanje na fabulativnu konzistentnost pritom, premda je činjenično slabašan argument, opravdava naslućeni marketinški manevar poradi kojeg, kako je krenulo, u dogledno vrijeme neće biti ničega drugog osim romana. Uostalom, u novije vrijeme pod roman može proći i kolumnistički kolaž, čiju romanesknu kategorizaciju ne može opravdati čak ni nemušto isticana fabulativna konzistentnost. Ali ako kojekakvi recitali mogu prolaziti kao drame, pa što i proze koje u svojoj suštini nisu romaneskne ne bi prolazile kao romani?
Za profaniju je publiku i dalje, nadam se, ključno je li ili nije predmetno djelo estetički kvalitetno, neovisno o marketingu ili čime već motiviranim kvalifikativima za kojima posežu autor, urednik, izdavač, i tko sve već ne u tom – sada slijedi paradoks – ekonomski neisplativom lancu domaće književne proizvodnje. Budući smo mnogočime potvrdili da smo društvo paradoksa (samim tim valjda i paradoksalno društvo), jedan paradoks više-manje: dok se u bespućima čitalačke neosjetljivosti nađe makar jedan čitalac čije je čitanje više od poze, rekao bih da nije sve izgubljeno.
Kratki roman o majci
Tatjana Gromača tako je u listopadu prošle godine objavila svoj već sedmi roman – knjigu koju bih u paralelnom svemiru možda definirao i kao kombiniranu zbirku kratkih priča te mikroeseja; u svemiru zasićenom užasima postmoderne, kakav je naš svemir, neću odveć fulati legitimiram li naslov u prvom redu kao roman-esej o čijoj bi se u naslovu naglašenoj kratkoći također dalo razglabati, budući je riječ o knjizi koja broji preko 180 stranica. Iz iskustva, naime, znamo da su kao romani predstavljana brojem znakova znatno kraća ostvarenja, čiju kratkoću nisu mogli zamaskirati ni razmak između redaka teksta, a bogami ni uočljivo povećani font slova (nagrade za najbolji roman u pravilu su medijski praćenije i bolje plaćene od ostalih književnih nagrada, pa i to pri recentnoj literarnoj klasifikaciji valja uzeti u obzir). Uvodno spomenuti argument u korist nazivanja romanom nečega što u svijetu bez fige u džepu ne bi bio roman, dakle fabularna konzistentnost, ovdje je daljnje reducirana na primarno motivsku repetitivnost kakva je, recimo, svojstvena konceptualnim pjesničkim rukopisima.
A kako je Gromača do danas ponajviše upamćena po za neke kultnom pjesničkom prvijencu („Nešto nije u redu?“, 2000.), takva strategija (ili, ako hoćete, takav trag spisateljskog refleksa) ne čudi. Odnosom između majke i kćeri u svom se razmjerno nedavnom romanesknom prvijencu bavi još jedna Siščanka – Lucija Tunković, a dodirnih je točaka između navedenih dvaju romana više: od elemenata porodične disfunkcionalnosti (dakako potpomognutih patrijarhalnim društvenim dominantama), pa do ratno-tranzicijske traume Siska devedesetih koje je, među ostalim, simbol i ubijena devetnaestogodišnja Ljubica Solar. Kao stariji svjedok vremena, pripovjedni glas u Gromačinu romanu ne libi se stanje stvari u tadašnjem Sisku ocijeniti kao etničko čišćenje, naspram čega je Tunković bila usredotočenija na traumu egzistencijalne besperspektivnosti svoje generacije.
Drugim riječima, o rečenoj traumi Gromača progovara gdjekad kao i generacijski joj bliska Olja Savičević Ivančević, što pak možemo protumačiti i kao utvrđivanje prosedea čiji su temelji udareni u iskustvu pisanja/čitanja tzv. stvarnosne poezije (kojem korpusu pripadaju i pjesnički prilozi dviju spisateljica). Tom bih iskustvu dopisao i tekst koji je prije oko pet godina – ne sjećam se da li zbog otkazivanja koncerta Radi Šerbedžiji ili čega drugog – za Nadu (mjesečni prilog tjednika Novosti) napisala moja nekadašnja sugrađanka Mira Bićanić. To što je Gromača opisala kao etničko čišćenje, naime, ne podrazumijeva samo bukvalna ubojstva i protjerivanja po nacionalnom ključu, već i promjenu odnosa među mladim vršnjacima zahvaćenim vrtlogom nacionalističkog ludila (nerijetko zasićenog po razum pogubnim dozama straha).
O potonjem, mada je doduše riječ o narativnoj zbirci poezije (nepošteno prešućenoj!), piše i Jana Prević Finderle („Zootrop“, 2024.) – a baš ti glasovi – glasovi (po)ratnih adolescentica koji će promuknuti u glasove migrirajućih izgnanica – ponajbolje oslikavaju ambijent ludila koje je u ovdašnja društva izvršilo kapilarni prodor. Ženski senzibilitet i adolescentska dob u trenutku „dijeljenja zrna od kukolja“ aduti su u prilog moći ilustracije rečenih autorica kojoj smo kao čitaoci imali prilike svjedočiti.
Odraz iskustva tranzicije na porodične prilike, međutim, nijedna od navedenih autorica ne promatra kao uzročno-posljedično ireverzibilnu činjenicu. Gromača u svojoj autobiografičnoj lamentaciji upravo inzistira na patrijarhatu kao transgeneracijskom iskustvu kojega, dozvolimo li si kao čitaoci minimum interpretativne slobode, može biti i sam rat uslijed kojeg je uslijedila poražavajuća demografska i kulturološka transformacija ionako umnogome provincijskog društva. Stvar je tim gora u slučajevima tzv. miješanih brakova, čijim je plodom mladenačke zaljubljenosti (no ne i ljubavi) sama protagonistica/pripovjedačica koja će kraće vrijeme, kao neželjeno dijete provesti kod bake i djeda u južnoj Srbiji.
Naravno da nećemo inzistirati na dokidanju moguće razlike između autobiografičnog i autobiografskog, tim više što pripovjedni glas inzistira na rečenoj razlici (tvrdeći da knjiga nema veze sa stvarnošću). Dakako, inzistiranje na razlici možemo promotriti i kao inzistiranje na nejednakosti između činjenica i sjećanja na činjenicu. Ono međutim važnije tiče se autonomije djela koja podrazumijeva diskvalifikaciju autora, oko čega pripovjedni glas (sama Gromača, ako vam je tako draže) ne dvoji: „Sve naknadne interpretacije nisu moje – to su samo interpretacije, ono što drugi pripisuju onome što netko piše. Tekst oslobođen svega, izuzev onoga od čega je satkan, čak i svoga autora.“ Tendencija dokidanja granice između (građanina) autora i djela, kojoj potvrde nalazimo i u nas i drugdje, podrazumijeva radikalnu izmjenu paradigme vrednovanja literature (baš kao i drugih oblasti ljudske djelatnosti), sa svim dobrim i lošim stranama vrijednosne transpozicije.
Gromača, dakle, ostaje na braniku visokog stupnja autonomije umjetničkog iskaza (na kojem su do jučer stajali mnogi), gdjekad svoju posvećenost opisujući i kao terapijsku nuždu (kao vođenje ljubavi s knjigom, što se može činiti odveć patetično). Iskustvo je pisanja samim tim estetički, ali i egzistencijalno osjetljivo (ujedno i prijeko potrebno), budući svi kontekstualni čimbenici idu protiv pripovjedačice – od majke koja je robinja internaliziranog patrijarhata i k tome psihička bolesnica, od oca katolika biblijski revnog u gospodarenju svime čime mu je dano gospodariti (dakle i ženom), pa do klasno uvjetovane klime uslijed koje je normalno da majka osamnaestogodišnju kći pretuče žaračem, budući joj se kći zamjerila, zamislite samo tu „drskost“, najavom odlaska na nekakvo organizirano čitanje poezije.
Sami ekskursi i digresije – a njih u djelu ne manjka – čine problematičnu stranu knjige, ostavljajući utisak nekonzistentnosti pripovjednog fokusa, uslijed kojega se naposljetku ponavljaju pojedine ionako pretežno skicirane retrospektivne epizode o odnosu između majke i kćeri – katkad pripovijedane u trećem, a katkad i u drugom licu jednine (onda kada se pripovjedačica obraća majci koje više nema, a što se po sebi može činiti apsurdno, budući pripovjedačica istovremeno ostavlja utisak lica koje ne vjeruje u zagrobni život).
U tim se nažalost odveć čestim digresijama pripovjedačica dotiče mnogočega, pri čemu su najčešći komentari umjetnosti, s naglaskom na lik i djelo englesko-irskog slikara Francisa Bacona. O kojem je, da i sam doprinesem digresijom, John Maybury režirao pa rekao bih izvrstan biografski art-film („Ljubav je vrag: studija za portret Francisa Bacona“, 1998., s Derekom Jacobijem i Danielom Craigom u glavnim ulogama). To se možda i ne bi činilo problematičnim da utisak nije kako s „pričom o majci“ najčešće nema nikakve veze.
Nadalje, reducirana ili na rekonstrukcije fragmentarnih sjećanja svedena fabula u potpunosti isključuje svaki vid aktivne participacije svih ulogā u jeziku izuzev pripovjedačičine – čitavu knjigu možemo promotriti kao prepričavanje različitih epizoda iz kako života drugih, tako i pripovjedačičina života, što se na trenutke doima kao da imamo posla sa sinopsisom za roman, a ne s gotovim romanom. No ono zbog čega će čitaoci, vjerujem, pokazati spremnost da oproste uočene slabosti djela, tiče se emocionalnog plana zaprimanje će kojega rijetko koga ostaviti ravnodušnim. Dapače, ne jednom sam se tokom čitanja knjige zatekao u posve melankoličnom, gdjekad i defetističkom raspoloženju zahvaljujući anksioznoj prirodi ovog možda i odveć hrabro pisanog ekspozea.
Jer iako autobiografičnost nije isto što i autobiografija, kao što ni pripovjedačica/protagonistica nije isto što i autorica (kolikogod neki tvrdili suprotno), čitaoci će izvesti zaključke à propos proživljenog iskustva iz kojeg je proizašlo pisanje rečenog romana. Nelagoda je pritom najmanja moguća cijena koju autorica plaća u korist literature, usprkos terapeutskoj prirodi ovog javnog, traumatičnog, mjestimično i šokantnog ispovijedanja. Izrijekom dijagnosticirani manično-depresivni poremećaj od kojeg je bolovala pripovjedačičina majka, kao i posljedične reperkusije takvog stanja potpomognutog novonastalim društveno-političkim okolnostima (majka Srpkinja u Sisku čijim novoformiranim nacionalističkim orkestrom dirigira bivši komunist Đuro Brodarac), lako nas mogu navesti na zaključak kako su pred nama neke od, ako ne najboljih, onda svakako najiskrenijih stranica recentne domaće proze.
Vjerujem da na tom tragu možemo čitati i netom objavljeni romaneskni prvijenac Monike Herceg („Ovdje počinje šuma“), a koji je s romanom Tatjane Gromača usporediv i strukturno – također bismo ga mogli promotriti kao zbirku kratkih proza, npr. crtica, što je naposljetku manje bitno od toga jesu li ili nisu rečeni naslovi vrijedni komplimenata. Ja bih rekao da jesu, ovdje se zadržavajući na senzitivnom traženju izgubljenog vremena koje će, nakon što jednom i definitivno bude pronađeno, odigrati terapeutski dragocjenu ulogu tereta za odbacivanje.
Kratki roman o majci
- Sandorf 10/2025.
- 190 str., meki uvez
- ISBN 9789533515960
- Cijena: 19.00 eur
- Kupi knjigu!
U 'Kratkom romanu o majci', Tatjana Gromača ispisuje najintimniji romaneskni dnevnik za sve one koje ne zanimaju izgovori. Samo istina, bez eufemizama. Vraćajući se tom unutarnjem carstvu prihvaćanja sebe i okoline, pišući o obitelji i majci, autorica piše i roman o pisanju, o umjetnosti i literaturi, njezinoj ljekovitoj moći, svjesna da su put pisca i put porodice zajednički put do katarze.