Damir Karakaš : Sjećanje šume
Sjećanje šume
Čitajući najnoviju knjigu Damira Karakaša u pamet navire sve ono što smo svih ovih godina o njemu znali. O literarnom njemu, dakako. Stvarna je osoba zanimljiva samo biografima. Snažna je to i ogoljena, surova – kako je jednom prigodom napisala Jagna Pogačnik – proza u kojoj jezik titra na granici pojavnoga, prikazujući eliptičnom šutnjom barem onoliko koliko i jasnim, direktnim govorom. U "Sjećanju šume" Lika je opet glavni lik, a njene metamorfoze - kojima su podarena imena, dvije noge, ruke, oči, uši, jezik i sve ono što ih čini nalik ljudima - mračne su, tihe, ćudljive, tvrde, zatvorene i pune potisnute agresije.
Lika se odražava u ljudima i običajima, prikazanima jezikom nezainteresiranim za diskurzivne modele etnografije. Čitajući prošlost jedne obitelji, u njenim odnosima i interakciji s ostalim akterima društvenog tkanja, sa selom, gradom i tračcima vanjskog svijeta što skupa s modernizacijom polako zadire u šume i planine, prepoznajemo barem dva svijeta. Jedan je onaj kojemu se u svojim ličkim prozama Karakaš uvijek vraća i taj se već, nakon petnaestak godina rada i promišljanja, ponaša kao autoreferentni intertekst. Drugi je smješten negdje na granici prošlosti i mita, stvarnosti i simbola. I kod Karakaša se, baš kao i kod Ursule Le Guin, svijet kaže šuma.
Šumski se ekosustav odvija na dvije razine, na manifestoj razini vidljivih oblika i skrivenoj razini unutrašnjih procesa pa se tako i društveni sustav Karakaševog svijeta, izgrađen u i oko šume, gradi po istom modelu. Na manifestoj se razini nuklearna obitelj, nenagrižena ideološkim uplivima sa Zapada, održava i potvrđuje reprodukcijom tradicionalnih rituala, no svaka od ritualnih manifestacija sklada (zajednički objed, rad u polju) tek je površinski pokrov pod kojim tinjaju prigušene vatre nasilja i netrpeljivosti. Kad zakorače izvan vlastitih granica i postanu dijelom zajednice, članovi obitelji nastavljaju plesati istu vrstu akrobatski preciznog plesa otvorenih i zatvorenih stanja.
Dok se društveno tkivo održava poroznom i nestabilnom prekrivkom zakona i običaja, pravo se stanje stvari odražava u pjesmama i bajalicama, u kroz zube protisnutim izrekama i poslovicama, u znakovitim tišinama i stvarima o kojima se ne priča. Biti bolestan u takvome svijetu, a upravo bolest obilježava Karakaševog protagonista, dodatni je teret ionako teškoj egzistenciji. Teret je to koji prijeti narušavanjem brižljivo održavane ravnoteže, prekidom cikličkog kretanja tradicije i s njom povezane igre uloga – teret je to koji najavljuje promjenu u svijetu koji se, svim poznatim metodama, baš promjeni opire.
Pronicljivi bi čitatelj iz rečenoga mogao naslutiti kao je u "Sjećanju šume" opet riječ o onom tipu teške hrvatske proze koja ne poznaje ništa drugo doli neostvarive i uništene snove, jad i nesreću kao opće načelo egzistencije i neko memljivo tavorenje u iščekivanju slobode koju donosi poslovično mučna smrt. Bio bi donekle u pravu. "Sjećanje šume" doista sadrži sve pobrojane elemente, no nikad im se sasvim ne predaje.
Dok se društveno tkivo održava poroznom i nestabilnom prekrivkom zakona i običaja, pravo se stanje stvari odražava u pjesmama i bajalicama, u kroz zube protisnutim izrekama i poslovicama, u znakovitim tišinama i stvarima o kojima se ne priča.
Kroz gustu koprenu 'ličke egzistencije' i sjenu nejasne opasnosti što se nadvija nad glavnim 'junakom' probijaju se tračci veselja, humora, ljubavi, snova i nekog neobaveznog, neopterećenog života kakav može postojati samo u sjećanjima na zlatne dane djetinjstva – sjećanjima od kojih je, uostalom, i sastavljen Karakašev tekst.
Ta relativno vesela strana "Sjećanja šume" (pri čemu treba imati na umu prilagođeni program bez kojeg se 'veselo' i 'hrvatska proza' ne bi mogli staviti u istu rečenicu) pripovijeda priču o odrastanju; priču istkanu biografskim nitima, priču koja – neovisno o tome gdje i tko je piše – uvijek rezonira s onim dijelom nas koji i sam stvara simboličke narative od vlastita djetinjstva. Priča o odrastanju priča se jezikom bajke, jezikom mita o "zlatnoj dolini" - jezikom vječnoga ljeta, a takva vrsta jezika nadilazi generacijske razlike i kronotopijske udaljenosti. Ne stoga što istih ne bi bilo, već stoga što konkretne povijesti, pa tako ni točaka prijepora, u njemu nema.
Susrećemo tu, na primjer, likove i predmete navlas iste onima iz (vele)gradskih pripovijesti istoga predznaka: najbolje nogometaše, barabe na motorima i sitne kriminalce (često ujedinjene u istoj osobi) – prve junake djetinjstva; televizore, filmove i Coca-Cole – predmete žudnje iz osvita konzumerizma; školske drugove koji se, protokom vremena, gube i nenadano vraćaju kao i sve one sitnice koje disciplina književnog stvaranja izvlači iz zaborava i čini vrijednima sjećanja.
I možda je upravo ta dimenzija sjećanja najuspješniji dio Karakaševe knjige. Ne toliko sjećanja samā, koliko njihova nenametljiva transformacija u simboličku strukturu koja dopire dalje i znači više od pukog nizanja biografskih crtica nekog pojedinca iz nekog završenog i već pomalo zaboravljenog vremena. Transformacija izvršena bez napadnih šavova i grandioznih manevara. Odvija se tiho, u pozadini teksta koji plijeni nostalgičnim slikama nečijeg tuđeg djetinjstva, taman toliko sporo da ni ne primijetite da crtica o plastičnim vojnicima nije tek uspomena na artefakte mladosti već iskaz o svijetu, o vrijednosti rada i kapitala i komentar o uzrocima bolesti, koja će doći kasnije, kad djetinjstvo završi i kad se, k'o onom Talijanu, u "mračnoj šumi noga stvori".
Tužna i smiješna, teška i lagana, Karakaševa knjiga pokazuje kako se može pametno pisati i razumjeti prošlost. I onu osobnu i onu javnu. Bez par tisuća kartica monolitnog teksta koji obično prati slične pothvate.
I ostale crtice ove knjige na sličan se način vrpolje oko stvarnosti. Modalitet realističkog prikaza odrastanja u ličkom selu, u nekoj neodređenoj dekadi prošloga stoljeća, potire se jezikom koji ne pripada iskustvenom horizontu mladoga fokalizatora; autobiografsko pismo narušava se uplivom simboličkoga, likovi se narušavaju intertekstom (jer svaki se od njih, u ovom ili onom obliku, već javljao u prethodnim Karakaševim prozama), a političko progovara između redova teksta, omogućeno tek znanjem i iskustvom čitatelja.
Takvo sklapanje romana, ma koliko bilo teorijski ili poetički utemeljeno, počesto se obije o glavu autoru. Ne veseli to svakoga, to rješavanje križaljki književnoga teksta i popratno iščitavanje značenja iz tarota prezasićene strukture. No, Karakaš dobro pazi da ne zabrazdi u ezoteriju pa piše brižno i odmjereno, vodeći računa o iskustvu putovanja, jednako kao i o putovanju samom. Svaka od crtica od kojih se sklapa "Sjećanje šume" zatvorena je cjelina, i svaka je dovoljno jaka da može stajati sama za sebe pa se putnik, prolazeći labirintom, na svakoj postaji može odmoriti, odustati od putovanja ili odlučiti pokušati ponovno, prilazeći mu iz drugog pravca. Tužna i smiješna, teška i lagana, Karakaševa knjiga pokazuje kako se može pametno pisati i razumjeti prošlost. I onu osobnu i onu javnu. Bez par tisuća kartica monolitnog teksta koji obično prati slične pothvate.
Kako se pak smješta u ostatak korpusa suvremene hrvatske književnosti i kako komunicira s ovdje i sada, drugo je, i ovom prigodom manje bitno pitanje. "Sjećanje šume" možda ne govori o sadašnjosti na način na koji bih volio da govori, možda je previše vezano na prošlost (iako to znači da je dijete ovog vremena i prostora, ma što mislili o njemu), možda je previše osobno da bi bilo bitno, a možda samo zanovijetam tek da bih zanovijetao.
"Sjećanje šume" majstorski je artefakt i vjerojatno najbolja knjiga Damira Karakaša. Ovo drugo nije posebno bitno. Na prvo valja obratiti pozornost.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Sjećanje šume
- Sandorf 11/2016.
- 132 str., meki uvez
- ISBN 9789537715441
'Sjećanje šume' Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga. (Robert Perišić)