Kristian Novak : Ne želim odustati ni od čega što me pali
Za predstavljanje Kristiana Novaka ne treba puno uvodnih riječi, baš kao što za razgovor s piscem takve izvanserijske recepcije i književnog kalibra, ne treba posebnih razloga. Cijenjen, voljen i hvaljen kako od opće publike, tako i od književnih kritičara i stručnih žirija, Kristian Novak u svega nekoliko godina i sa svega dva sjajno prihvaćena romana – "Črna mati zemlja" (2013) i "Ciganin, ali najljepši" (2016) – u recepcijskom je smislu napravio svojevrstan kvantni skok na našoj književnoj sceni, kakav do tada nismo imali često prilike vidjeti: od autora početnika za čiji su debitantski roman ("Obješeni", 2005.) čuli tek malobrojni, premetnuo se u jednog od najcjenjenijih domaćih romanopisaca. U autora čiji se romani s nestrpljenjem čekaju mjesecima unaprijed, po čijim se tekstovima rade kazališne predstave i pišu filmski scenariji, onoga koji ulazi u studijske silabe i diplomske radove. I premda me s Kristianom povezuje još štošta, počevši od rodnog Međimurja pa do akademske sredine u kojoj oboje kročimo putevima svojih primarnih poslova sveučilišnih nastavnika i znanstvenika filoloških interesa, povod za ovaj razgovor dogodio se upravo na onom terenu koji svakog ljubitelja književnosti najviše veseli – objave novoga romana.
"Slučaj vlastite pogibelji", četvrti roman Kristiana Novaka, ovih je dana izašao iz tiskare. I dok se tiskarska boja na papiru nije još ni ohladila, roman sam pročitala u dahu – ulovljena u vihor priče, rečenice i prozne strukture koja se i ovoga puta odmotava lako, pulsira snažno, odjekuje intenzivno i višesmjerno. I nosi put Međimurja, ali i mnogo dalje – na sve one strane gdje postoje pojedinci koji se ne mire, koji se bune i odupiru, koji nastoje bolje i ne dopuštaju biti preplašeni, čak i onda kada se plaše. Rijetki, nevidljivi pojedinci koje zazivamo u svojim dnevnim frustracijama, koje tražimo i koji nam kronično nedostaju. Oni kakvi i sami uglavnom želimo, ili pokušavamo biti.
"Slučaj vlastite pogibelji", dakle, bio je povod, no razgovor se prelio i mnogo dalje i mnogo šire od rubova novoga romana, baš kao što to sa sugovornikom Novakove upućenosti, lucidnosti i dobrohotnosti i treba biti.
Summa summarum proteklog desetljeća
Andrijana Kos Lajtman: Od posljednjeg intervjua koji si dao za Moderna vremena prošlo je ni više ni manje nego punih deset godina. Svi znamo da je s gledišta profiliranja tebe kao autora to bilo ključno desetljeće. Od mladog, široj publici još uvijek nedovoljno poznatog pisca postao si književno ime na čija se djela u knjižnicama nerijetko čeka mjesecima i čiji se novi romani iščekuju kao svojevrsni književni događaj godine. Kako bi ukratko sumirao proteklo desetljeće svojeg profesionalnog, ali i privatnog života?
Kristian Novak: Kao zakašnjeli prijelaz od adolescencije do odraslosti. Što ne znači da sam manje zbunjen stvarnošću, samo da sam možda manje naivan. Toliko mi se toga izdogađalo da mi se teško prisjetiti osobe koja sam bio prije. Osnovao sam obitelj, dobio troje djece, otišao s Filozofskog u Zagrebu na Filozofski u Rijeci, pa nazad. S germanistike na kroatistiku, pa nazad. Dogodila se Črna mati i Ciganin, kazališne adaptacije, iskustvo rada na scenarijima. Upoznao mnogo zanimljivih i kvalitetnih ljudi, ponešto i kvarnih. Čuo o sebi stvarno sulude teorije. Adaptirao stan taman tijekom korone, i time si priuštio jedan fini, sporogoreći PTSP. Sada mi se život neprestano odvija na nekoliko kolosijeka, stalno na rubu prekoračenja brzine, nimalo blagonaklon kreativnom radu. Ali što ću kada ne želim odustati ni od čega što me pali.
Koliko uspjeh obvezuje, tj. može li sputavati u stvaranju novog djela – u smislu nekog osjećaja odgovornosti prema čitateljima, visoko postavljene letvice?
Kad krećem pisati novi tekst, uvijek krećem od nule. Tako sam si to postavio odmah na početku, tako vjerujem da treba, jer svaka priča koja mi je bitna zaslužuje svoj zasebni proces, skoro svoj zasebni jezik. To je doduše mučno, ali si time dajem malu šansu da se ne ponavljam, a miče me iz pogubne pozicije „afirmiranog“ autora koji mora zadovoljiti ova ili ona očekivanja. Novom knjigom vrlo vjerojatno ću izgubiti ponekog čitatelja koji očekuje novu Črnu mati ili Ciganina, ali vjerujem i da ću ponekog novog pridobiti. Mogu živjeti s tim i nisam siguran da bih više znao drukčije.
Posljednje desetljeće bilo je izrazito intenzivno i što se tiče događanja na globalnom planu. Čini mi se da svijet nikada ranije nije generirao takvu veliku količinu promjena, preokreta, opasnosti i šoka, kao što se to događalo posljednjih godina – počevši od pandemije koja je možda po prvi put imala doista globalni karakter, stavivši nas u istodobno u poziciju i subjekta i objekta medijski posredovane hiperrealnosti, preko velikih migracija stanovništva koje traju već godinama, rata usred Europe i klimatskih promjena čije posljedice sada već vidimo golim okom i svjedočimo im gotovo na dnevnoj bazi, pa sve do robota i umjetne inteligencije koji više nisu motiv SF literature i filmova, nego motiv naših vlastitih života. Kako gledaš na te promjene? Imaš li i ti osjećaj da je nešto opasno krenulo po zlu, kao što, primjerice, i sama imam posljednje dvije-tri godine, ili nisi baš tolik pesimist?
Rekao sam da u ovih deset godina nisam postao manje zbunjen, a to je dijelom i posljedica svega što si spomenula. Taman misliš, pa evo, u redu smo, ukidamo granice, povezujemo se, ne ginemo više od kuge, Harari je ustvrdio, doduše prije rata u Ukrajini, da više ljudi umre od vlastite nego od tuđe ruke, više ljudi od pretilosti nego od gladi, oko većine civilizacijskih dosega možemo se dogovoriti, informirani smo više nego ikada, a na raspolaganju su nam resursi koji nam omogućavaju da u par dana obavimo nešto za što je prije trebalo nekoliko godina. A onda te stvarnost opovrgne. Pa dođe migrantska kriza, pa pandemija, pa brutalan rat usred Europe, a ta silna količina dostupnih informacija čini nas sve većim zbunjolama, pa više ne možeš razuvjeriti ljude koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča, Putin usamljeni borac protiv imperijalističkog dekadentnog Zapada, da je cjepivo zapravo čipiranje i da klimatski nismo u vrlo ozbiljnom problemu. Sva tehnologija i silne informacije nadohvat ruke trebale bi nam biti dobri sluge, a postaju nam gospodari.
Glede umjetne inteligencije nisam toliko impresioniran kao što mi se čini da bih trebao biti. Jer jednostavno ne vjerujem da je riječ o inteligenciji, još uvijek, nego o izuzetno potentnom statističkom modelu. Fascinantan je, s lingvističkog stajališta osobito, svakako može biti i koristan, ali dok nema svijest i dok nema emocije, mene ne zanima ni tekst, ni glazba, ni slike koje će generirati. Uspoređujem to s nogometom. Želim li gledati 22 savršena robota koja se loptaju ili 22 ljudi, kod kojih uvijek postoji rizik da skiksaju, ali i mogućnost da naprave nešto veće od samih sebe? Za mene još uvijek nema dvojbe, kao što nema dvojbe ni da će za deset ili dvadeset godina ismijavati ovaj moj odgovor, ako ga se budu sjećali.
Kako se nosiš s tim događanjima u okviru vlastitog života i kako u tom kontekstu gledaš na budućnost – osobito s gledišta mladih generacija, onih koji su danas još klinci i pred kojima bi se život tek trebao otvarati u svojoj punini? I sam si otac troje djece, vjerujem da te pitanja toga tipa ne mimoilaze.
Naravno, i priznajem da se bojim. Kao roditelj hoće li sve biti u redu s mojom djecom, hoće li imati sretan i smislen život, ali i da ćemo kao vrsta, kao dio ekosustava pronaći načina da smanjimo svoje intervencije u prirodu. Čovječanstvo je učinilo mnogo štete drugim vrstama kroz povijest, sad bi bilo dosta. I nisam potpuni pesimist. Vjerujem da su ljudi u principu kooperativna bića i to ne iz samo sebičnih razloga. Kao, ja ću biti dobar prema drugima, jer očekujem da će mi se to vratiti. Nije samo to, i neka novija istraživanja to dokazuju, kao što to prikazuje Rutger Bregman u svojoj odličnoj knjizi kod nas prevedenoj kao "Ljudski rod". Da, ljudska povijest puna je okrutnosti, pohlepe i destrukcije, ali isto tako individualnih činova nesebične žrtve za druge. Ako se potrudimo u odgoju potencirati upravo te priče, možda uspijemo napraviti pozitivan pomak u smislu da klinci manje reagiraju na svijet kao na mjesto kojega se treba bojati, a više kao na mjesto koje treba voljeti.
Gubi li svijet, i čovječanstvo kao takvo, na svojoj humanosti ili je to, moguće, ipak samo dojam koji imamo s obzirom da smo više nego ikada ranije u povijesti uronjeni u informacije koje neprestano pristižu svim mogućom kanalima sa svih kutaka svijeta? Kako uopće racionalno objasniti da u trećem desetljeću 21. stoljeća, kada čovjek doseže tamnu stranu Mjeseca i druga svemirska prostranstva, ljudi još uvijek jedni druge tamane jednako pogubnim ili još gorim oružjem nego je to bilo prije osamdesetak godina, da se životinjske vrste drastično istrebljuju, a priroda devastira, općenito, da je agresije više nego ikada? Svakodnevno smo svjedoci vršnjačkog i obiteljskog nasilja, agresija kao da tinja u svakoj pori čovjeka, nerijetko čak i u najmlađima. Kako racionalizirati te apsurde i ima li uopće nade za ikakav prosperitet na tom planu?
Opet ću se vratiti na Bregmana, a pomalo i na Hararija. Kažu ti pametni ljudi da u svojoj nomadskoj prapovijesti nismo imali većih ratova. Kad su naši preci postali sesilni, počeli su kultivirati zemlju, „obogatili“ su se ne samo za goru hranu i izloženost zaraznim bolestima, nego su počeli kontrolirati resurse i područja, što je obostran odnos, jer „the things you own end up owning you“ i tek tada je, čini se, dolazilo do većih neprijateljstava.
Ljudska povijest puna je okrutnosti, pohlepe i destrukcije, ali isto tako individualnih činova nesebične žrtve za druge. Ako se potrudimo u odgoju potencirati upravo te priče, možda uspijemo napraviti pozitivan pomak u smislu da klinci manje reagiraju na svijet kao na mjesto kojega se treba bojati, a više kao na mjesto koje treba voljeti.
Ima li šanse? Mislim da ima, koliko god to zvučalo naivno kad je u tijeku strašno klanje nekoliko stotina kilometara odavde. Mislim da ne treba podcjenjivati činjenicu da smo u prosjeku sve manje ovisni i usidreni o mjesta, o tradicionalne kolektivne narative, možda postanemo i neovisniji o politici. Ne mislim pritom samo na digitalne nomade, nego generalno na stanovništvo civiliziranog svijeta. Osim toga, o generaciji Z možemo misliti ovako ili onako, ali nikada u povijesti nismo imali generaciju koja je artikuliranija (ne nužno i mudrija, ali ima vremena), koja više volontira, koja je sklonija izboriti se za svoja prava. To nas povremeno živcira jer: kako sad, mijenjali biste status quo, a niste se „najeli žganaca“, kako su nas učili, pa poniženi gledamo kako njima uspijeva raskid tog nekog transgeneracijskog konformizma.
Vršnjačkog i obiteljskog nasilja ima puno, svakodnevne nam vijesti lede krv u žilama, uvijek iznova femicid, a još nemamo sustav koji bi ženama omogućavao siguran odlazak od nasilnika, ali možda i tu ima razloga za optimizam. Kao prvo – sada čujemo za svaki takav slučaj, pitanje je koliko smo ranije. Drugo – sada se više pazi na to da se te stvari ne normaliziraju. Bit ću malo staromodan, pa reći da me živcira tendencija da se svaka neugodnost ili neslaganje proglašava nasiljem i da se odmah nakon čina nasilja počinje propitivati jesu li nasilnici možda i sami žrtve. Žao mi je, ja neću i ne mogu samo tako racionalizirati primjerice ležernost i savršen nedostatak refleksije koju su tijekom suđenja pokazivali momci koji su napali Luku Ritza. Da bi se koga rehabilitiralo, od zločina i od vlastite traume, treba ga suočiti s time što je napravio žrtvi i bližnjima. Vidiš li što si napravio, koliko si boli nanio? Shvaćaš li? E, sad idemo razgovarati.
Koliko te kao pisca diraju takve, globalne stvari, a koliko i kako ono što ti je neposredno blizu? U svojim intervjuima često si isticao da pišeš isključivo o onome što ti je blisko, što te i osobno dotiče. Je li i dalje tako?
Da, pišem o stvarima koje su mi bliske, ili me se tiču. Ali, kao što si i sama rekla, toliko smo umreženi da je malo stvari koje nas se NE tiču. Odabir teme nije nužno svjestan proces kroz koji prolazim. U pravilu o nekom događaju, nekoj sceni ili dvojbi opsesivno razmišljam tjednima, mjesecima, a u slučaju ovog novog romana cijelo desetljeće. Primjerice, prijavio sam na poticaje Ministarstva kulture za književno stvaralaštvo jedan drugi tekst, još prije nekoliko godina, ali je ispalo da ga ne mogu početi pisati dok ne završim ovu priču.
Slučaj vlastite pogibelji
Slučaj vlastite pogibelji
Tvoj najnoviji roman "Slučaj vlastite pogibelji" radnjom je smješten u Međimurje, baš kao što su s Međimurjem bili povezani i svi tvoji prethodni romani – "Obješeni", "Črna mati zemla" i "Ciganin, ali najljepši". Međutim, za razliku od prethodnih romana u kojima se pojedini fabularni segmenti, ili čak cijele fabularne linije, odvijaju u nekim drugim prostorima, u upravo objavljenom romanu oba fabularna kraka – koja, suštinski, povezuje ista problematika – smještena su u Međimurje. Takvo posvemašnje situiranje likova i događanja u specifičan lokalni kontekst, povlači sa sobom i jezičnu dimenziju. U ovom romanu jezik je gotovo isključivo međimurska kajkavština, suvremena, djelomice i urbana, s obzirom na dobnu profilaciju likova. Koliko si svjesno išao za tim da napišeš roman koji će u cijelosti biti međimurski, kajkavski, i kakve reperkusije očekuješ da bi to moglo imati na njegovu recepciju? Je li takvo sve izrazitije uranjanje u kajkavštinu koje se događa od jednog do drugog tvojeg romana bilo logično, u smislu svojevrsnog postepenog oslobađanja, odvažnosti, pa i umješnosti da se pisac uhvati u koštac s dijalektalnim idiomom?
Prilično sam siguran da nije svjesno ni planski. Pa nije mi misija kolonizirati kajkavskim. Ako čitatelj nekajkavac nauči štogod, odlično, ali to nije moj masterplan. Imao sam čak dojam da u ovom tekstu dijalekt ima najmanji značaj, zato i jest urbaniji, za razliku od gornjomeđimurskog u prijašnjim romanima. I nije mi krajnji cilj napisati cijeli roman na kajkavskom, meni treba i standard i drugi idiomi.
Črna mati zemla
Ciganin, ali najljepši
Roman, kao i tvoji prethodni, uranja u područje kriminalistike. Točnije, obrasci kriminalističkog žanra ovdje su prisutniji nego u bilo čemu što si ranije napisao, oni su svojevrstan skelet teksta koji onda virtuozno nadopunjuješ i razigravaš brojnim drugim tematskim i žanrovskim elementima. Što je to, u konkretnom slučaju sumnjive pogibelji mladog međimurskog policajca, što te privuklo i zbog čega si osjetio potrebu, izazov da o tome pišeš?
Pa, recimo da će o tome djelomično i sama knjiga dati odgovore. Mislim da se u njoj, osim radnje, može očitati i etička dvojba i važan dio procesa fikcionalizacije dijela materijala koji je vezan za stvarnost. Kao čovjek bez kognitivnih sposobnosti za multitasking, nemam kapaciteta da opsesivno mislim o puno stvari. Obično su to dvije ili tri, a jedna od njih završi kao priča. Tako je bilo i s ovim. Cijelo desetljeće čitam, razgovaram, maltretiram svoje bližnje. A većinu tog vremena, kunem se, nije mi bila namjera od toga napraviti priču. Nisam znao kako uklopiti različite svjetove, od kojih je samo jedan stvaran u koherentnu cjelinu. Međutim, podsvijest mi je malo-pomalo davala rješenja i eto nas.
Temeljno problemsko i idejno mjesto oko kojeg si izgradio sve što se u romanu događa, konkretne likove i njihove životne pozicije, tiče se univerzalne i zapravo vječne čovjekove dvojbe između potrebe da reagira na nepravdu, da se protiv nje bori i s njome ne miri te, s druge strane, potrebe da se od nje odmiče, da šuti, da joj se prilagođava – iz straha, nemoći, zazora, neticanja ili jednostavno uslijed pritiska, ucjene ili racionalne odluke. Koliko ti je ta problematika i inače važna, koliko često razmišljaš o njoj, i na koji način si joj želio pristupiti u ovom romanu? Jesu li ljudi ranije, u daljoj ili bližoj prošlosti, bili spremniji suočavati se s nepravdama, preuzeti rizik koji oponiranje laži/nepoštenju/zloći sa sobom nosi? Pretpostavljam da nije slučajno da Antigona, antička tragedija, ima važno referentno mjesto u romanu, kao i uopće, sve te aluzije na tragičnog junaka i ulogu drugih, pa i kora (društva, kolektiva) na poteze koje poduzima?
Neprestano mi je taj kompleks problema i dvojbi na pameti, a uz sve što si navela, tu je i jedan element koji često prođe ispod radara. Jer smo povremeno i sami dijelom poneke privilegirane skupine, nekog sitnog međusobnog pogodovanja, a nismo toga svjesni, jer kome to uopće ide na štetu, jer se moramo organizirati i surađivati da bismo ostvarili sve što smo naumili, jer oni na višim razinama tako gule, pa možemo valjda i mi malo. I imamo prešutno suglasje o tome da je to naše u redu jer nikome ne ide na štetu. Sve dok više nije tako, sve dok netko ne nastrada. Ponekad to budu ljudi koji ni ne pružaju otpor, ali meni su u ovom slučaju bili zanimljivi oni koji pod svaku cijenu žele učiniti pravu stvar, koji su došli do zida vlastitog dostojanstva i ne znaju dalje, nego ići kontra svega. Zato, mislim, antički likovi poput Antigone, nikada neće izgubiti na aktualnosti.
S kojim ti se likom bilo najlakše sroditi, u kojem od njih ima najviše onoga što si i osobno iskusio? Zanimljivo je da uz muškarca, Marlija, ključnu figuru romana čini mlada profesorica, voditeljica dramske grupe. Vrlo uvjerljivo si predočio taj lik, progovarajući iz njega samoga, iz njezinih profesionalnih, ali i osobnih, intimnih košmara u kojima se našla. Koliko ti je tvoje vlastito profesorsko ili osobno iskustvo pomoglo u kreiranju njezina lika, koliko pak sjećanja na dane kada si i sam bio srednjoškolac? I uopće, je li ti kao autoru teže uvjerljivo oblikovati likove drugoga spola/roda ili to nema nikakve veze? Sjećamo se, primjerice, i tvog maestralno ostvarenog lika Milene u prethodnom romanu.
Kada kao autor osjetim da mi biva lagano postavljati trodimenzionalne likove, to će biti dobar signal da trebam pisaljku okačit o klin. U ovom sam slučaju polazio od konkretne situacije u kojoj su se svi likovi našli zbog jednog smrtonosnog hica, pa pratio kako reagiraju, kako im to mijenja živote. Jedna te ista situacija na različite će karaktere djelovati različito i tako mi se iz scene u scenu polako razotkrivaju tko su, gdje su im točke pucanja ili preokreta. Stalno napominjem, osobito je teško pisati likove s kojima kao autor ne dijeliš neke koordinate poput spola, nacionalne pripadnosti, socijalnog statusa. Uvijek postoji šansa da će ispasti neuvjerljivo, savršeno izmaštano, nasilno egzotično, a onda više ništa ne valja, sve se u priči ruši. Zato, osim voajerskog interesa za tuđa iskustva i životne priče, dosađivanja svakome od koga mogu nešto saznati, i čitanja literature iz pera nekoga tko nije kao ja, ne bih bio imao samopouzdanja pisati takve likove. Uspijevam li u tome i koliko, drugo je pitanje.
Ključan dio profesionalnog angažmana mlade profesorice čini njezina strastvena uključenost u nekonvencionalne dramske radionice koje provodi sa svojim učenicima, tinejdžerima, a koje probijaju granice onoga na što smo obično navikli u školskim dramskim grupama. Prikaz toga u romanu s jedne je strane predočen vrlo afirmativno, točno se osjeća strast te mlade žene i vjera da te radionice imaju smisla, štoviše, da mogu nešto bitno promijeniti u mladim ljudima, njihovu međusobnom odnosu, odnosu prema svijetu, pa i njoj samoj. S druge strane, negdje u podsloju, osjeća se – ili sam to možda samo osobno tako osjetila – i svojevrsna blaga ironija koja potkopava takvu bezrezervnu vjeru u moć dramske pedagogije, skepsa da je posvemašnje otvaranje drugima uopće moguće. Jesi li želio postići oboje i uopće, što misliš o takvim metodičkim pristupima kakvi su oni opisani u tvom romanu?
Nije svaki dio mog pisanja svjestan, pa tako ne mogu biti svjestan ni svakog efekta teksta. Ako idem racionalizirati, odnosno artikulirati u što vjerujem, to bi izgledalo otprilike ovako. Podržavam da nastavnici u svom radu eksperimentiraju, jer jednostavno ne vjerujem da se dobro obrazovanje može svesti na jednadžbu „ako ja napravim ovo, onda će ishod procesa biti točno to“. Ne možemo kontrolirati ishode u toj mjeri, i svaki pokušaj da se to učini ocrtava zapravo duboko nepovjerenje prema potencijalu te djece kao kreativnih i mislećih bića.
Glede umjetne inteligencije nisam toliko impresioniran kao što mi se čini da bih trebao biti. Jer jednostavno ne vjerujem da je riječ o inteligenciji, još uvijek, nego o izuzetno potentnom statističkom modelu. Fascinantan je, s lingvističkog stajališta osobito, svakako može biti i koristan, ali dok nema svijest i dok nema emocije, mene ne zanima ni tekst, ni glazba, ni slike koje će generirati.
Međutim, ja radim sa studentima, pa mi dio toga bude lakši, to je homogeniji skup skoro odraslih ljudi, siguran sam da treba puno hrabrosti i samopouzdanja da se kao nastavnik u osnovnoj ili srednjoj školi odlučiš za iskorak. Ono u čemu si dobro prepoznala skepsu nije toliko vezano za obrazovanje koliko za međuljudske odnose. U romanu pokušavam sam sebi odgovoriti koliko uopće možeš biti blizak nekoj osobi, bila ona prijatelj od djetinjstva, ljubavni partner ili potpuni stranac. Ukratko, mislim da se može jako blizu, ali ne jezičnim sredstvima i ne nadugo. Međutim, zbog kratkih proplamsaja istinske bliskosti vrijedi biti čovjekom.
Slučaj vlastite pogibelji ima vrlo neobičnu strukturu – od dva fabularna odvjetka, jedan je u potpunosti napisan u formi filmskog scenarija. Kako i zašto si se odlučio za takav postupak, što si njime želio postići? Osim, naravno, mogućnosti da u tome vidimo scenarij jednog od pripadnika dramske grupe, kako nam roman na kraju sam otkriva.
Dvije stvari. Prva, muški protagonist, koji je u fokusu u tim „scenarističkim“ poglavljima lišen je emotivne uključenosti u tragičnu situaciju, ne zna kako reagirati, i to mi je bilo vrlo zahtjevno prikazati u prozi. Scenarij mi je pružio priliku da što je više moguće ogolim scene od autorske perspektive – da svu snagu nekog prizora prikažem samo vizualno i samo replikama. Druga, autorski je odmak ovdje dvostruk. Taj scenarij je pisao jedan od likova iz priče. Zato autor romana nije odgovaran za rečeno. Ili nije barem nije jako odgovoran. Ma, kome mi lažemo.
Kakav je osjećaj gledati svoja djela na kazališnoj pozornici? Koliko si kao autor mogao utjecati na krajnji rezultat?
Taj se osjećaj teško može opisati. Netko izgovara tvoje riječi kao da su njegove, to je trenutak kada ti tekst postane živim i odvoji se od tebe. Kao autor sam mogao utjecati, vjerojatno, i više nego što jesam na Črnu mati i Ciganina, ali nisam htio. Najvažnije mi je bilo da to budu dobre predstave, da ljudi koji rade na njima budu u prvom redu odgovorni sebi i teatru, a ne živom autoru koji ih vreba kao lešinar. Ako nisi kazališni stručnjak, a ja nisam, ne trebaš glumiti da jesi, jer ćeš nešto pokvariti. Meni se taj pristup pokazao ispravnim. Bio sam na raspolaganju za sva dopisivanja, pokoju novu repliku, jezičnu prilagodbu, ali kad sam komentirao, činio sam to iz perspektive kazališnog laika.
Bila sam među onima koji su s nestrpljenjem očekivali igranu ekranizaciju tvojeg romana Črna mati zemla, u režiji Roka Bičeka. Što se dogodilo s tim, je li projekt doista nepovratno propao?
Nije propao, samo se vratio na nulu. Ne bih se libio objaviti ovdje da doista jest propao nepovratno, ali nije, doista smo naumili napraviti dobar film, pa makar to trajalo još 10 godina. I kad je tako, nema mjesta kompromisima, jer imaš jednu jedinu šansu to učiniti. Pa neka bude kako treba i kada treba. Nažalost, Rok više nije dio tog projekta.
Kakav je tvoj pogled na suvremenu hrvatsku književnu scenu? Njezini akteri često ističu da je riječ o maloj sredini i književnosti na „malom“ jeziku, gdje se nezaobilazno događaju miješanja različitih pozicija i uloga (autorskih, izdavačkih, uredničkih, kritičarskih, promidžbenih…), osobna i klanovska premreživanja sa svojim brojnim efektima. Kakva su tvoja iskustva?
Neprestano govorim kako treba čitati hrvatske autorice i autore, jer sam dijelom tog jata i jer iskreno vjerujem da za ovako malu zemlju imamo stvarno dobru produkciju. Pa i u najgoroj godini će se pojaviti tri fantastične zbirke poezije, neka zbirka priča koja izuva iz cipela, neki odličan roman, a koristim priliku apelirati i na to da dramski tekstovi dobiju jednak status kao i spomenuti književni rodovi. Na taj nedostatak ukazuje Tomislav Zajec, kojeg imam čast zvati kolegom i prijateljem. Uglavnom, pišemo, znaš i sama, u ne osobito blagonaklonim uvjetima, većina nas radeći usput i svoje „prave“ poslove, i smatram da to zaslužuje poštovanje.
A to da ima klanova, klika i preklapanja pozicija – ne vidim da se u ovakvom malom bazenu to može zaobići. To ima nekoliko negativnih posljedica. Neafirmiranim autoricama i autorima koji nisu skloni umrežavanju teže je probiti se, a lako je moguće da se unutar scene kreiraju preferencije poetičkih paradigmi, pa se onda teže probijaju oni čiji se tekstovi u njih ne uklapaju. Iako, vjerujem da stvarno dobar tekst u većini slučajeva dođe tamo gdje mu je mjesto.
Kako vidiš djelotvornost Ministarstva kulture i medija, kao tijela odgovornog za poziciju kulture i umjetnosti u državi – čini li se dovoljno, gdje se zakazuje, što bi promijenio da možeš?
Usporedit ću to sa svojom karijerom u karateu. Normalna je pozicija vrhunskog sportaša biti u latentnom sukobu sa savezom. Da, šalju te na natjecanja i pripreme, ulažu u tebe, ali uvijek mogu napraviti više, frustrira te jer znaš da ti vrijeme prolazi, možeš biti na vrhuncu pet-šest godina i to je to za tebe. Zato, kad god možeš, opleteš po savezu, u rukavicama, koliko smiješ. To je nekako i uzus spisateljica i pisaca spram Ministarstva kulture. Koliko se sjećam, ja nikad nisam javno bio kritičan prema Ministarstvu, za što imam nekoliko razloga.
Prvo, ideal mi je da kao autor budem potpuno neovisan o podršci bilo koje institucije. Hoću li taj ideal ikada dosegnuti, i je li to moguće u ovoj zemlji? Pitaj me za 20 godina. Drugo, na svakoj mojoj knjizi piše da je nastala uz potporu Ministarstva, dobio sam potpore za stvaralaštvo, prilike da nastupim na svjetskim festivalima, podršku kada je trebalo pogurati neki prijevod. Nisam svaki put dobio sve što sam tražio i ne mislim da sam zato zakinut. Pričao mi je nedavno naš bariton svjetskog glasa Matija Meić kako u svoje slobodno vrijeme i o svom trošku prepisuje stare hrvatske notne zapise i tako ih spašava od propasti, što bi on tek rekao? Ima stvari koje ne dobiju podršku, a trebale bi, ali meni nikako nije štos izlijevati bijes na ljude koji tamo rade u okviru svojih mogućnosti, a nakon toga bez daljnjega uzimati poticaje kad legnu na račun. Može se kritizirati trenutna raspodjela sredstava, u kojoj kulturi ostaju mrvice, pa onda i nepravda raspodjele unutar tog malog kolača, ali ako ću se baviti još i time, tko će umjesto mene pisati?
Nije mi misija kolonizirati kajkavskim. Ako čitatelj nekajkavac nauči štogod, odlično, ali to nije moj masterplan. Imao sam čak dojam da u ovom tekstu dijalekt ima najmanji značaj, zato i jest urbaniji, za razliku od gornjomeđimurskog u prijašnjim romanima. I nije mi krajnji cilj napisati cijeli roman na kajkavskom, meni treba i standard i drugi idiomi.
Treće, jednom sam, naivno misleći da je ljudima jasno da radim po savjesti, prihvatio biti članom jedne od komisija za otkup knjiga pri Ministarstvu, pa istupio nakon pola godine jer mi je dozlogrlilo da me svaka dobra duša koja je smatrala da je napisala remek-djelo, a mi joj, eto, nismo otkupili knjigu, gađa blatom po medijima i društvenim mrežama. Tada sam vidio što znači raditi s umjetnicima i zato ću i dalje biti suzdržan glede kritiziranja Ministarstva. Vjerojatno bih drukčije razmišljao da mi je pisanje glavni izvor prihoda i znam da se mnogi od mojih kolega ne slažu s mojim stavom, ali ne moramo oko svega biti u suglasju i ja ih usprkos neslaganju jednako volim i poštujem.
Koliko pratiš suvremenu svjetsku književnost? Kako biraš što ćeš čitati? Koji su ti autori/ce u proteklom desetljeću priuštili izvanserijski doživljaj teksta?
Biram po preporukama ljudi koje cijenim, a često i po izdavaču. Da sad ne reklamiram bezobrazno svoju ekipu, zna se tko je moj izdavač i ja sam još davno, prije Ciganina, otišao njima jer mi se sviđalo što i kako objavljuju, pa nije čudo što su mi njihove knjige prvi izbor kad ne znam što bih dalje. Inače, vrlo sam sebičan i nestrpljiv čitatelj, ako me nešto ne obuzme na prvih 30-ak stranica, ne čitam dalje. Grozno, znam, ali tako je kako je. U zadnjih deset godina navukao sam se na poeziju, i to suvremenu hrvatsku, i na publicistiku, većinom stranu i većinom historiografsku. Neću nabrajati autorice i autore, da ne ispadne da se ulizujem, samo ću reći da (Olja, vidi me!) čitam žene u jednakoj ili većoj mjeri nego muškarce. Ni to nije signaliziranje vrline, nego ima svoj savršeno sebični razlog. Osim čitateljskog užitka, da bih stvorio snažne i važne ženske likove, trebam uz osobna iskustva žena iz svoje okoline, i sjajnu literaturu koju u nas pišu žene.
A književnu kritiku? Imamo li trenutno u Hrvatskoj relevantnu književnu kritiku i koja su, po tvojem mišljenju, obilježja dobre književne kritike? Je li u digitalnom dobu kritika jednako bitna kao što je bila ranije? Treba li se književni kritičar prilagođavati (ne: podilaziti!) publici, nastojati komunicirati s publikom ovisno u kojem mediju objavljuje kritiku, pa makar se i "odrekao" terminologije koju je usvajao npr. tijekom studija književnosti?
Sad bi prava književna faca rekla: ma, treba nam žestoka književna kritika koja će se razračunati grubo i na kost se posvađati, to će nam dati bolju književnost, odvojiti žito od kukolja, pa kukolj baciti u smeće. A ako ćemo iskreno, prije nego mi izađe knjiga, želim samo da mi netko ne omalovaži tekst i ponizi me. Ti se potrgaš kroz godine da isporučiš nešto što je na rubu tvojih trenutnih mogućnosti, a netko te može satrati u dvije kartice teksta koje je napisao uz kavicu u nedjelju prijepodne. Znam, ne trebaš se upuštati ni u koju kreativnu rabotu ako nisi u stanju podnijeti kritiku, ali nijednom autoru nije svejedno kad je tako izložen. Ako netko kaže da ga boli briga za kritike, vjerojatno laže.
A na pitanje što bi i kakva bi trebala biti književna kritika, imam sličan stav kao i glede književnosti. Skeptičan sam spram nametanja imperativa. Književnost, kao i književna kritika, samo treba postojati. Kritika može poprimiti hrpu različitih oblika. Čitao sam one koje se približavaju književnoznanstvenoj analizi, uz sukladnu stručnu terminologiju, one koje deklarirano polaze iz koje ideološke perspektive, one koje proizlaze iz introspektivne pozicije kritičara kao čitatelja, one kojima je primarni cilj posredovati između knjige i potencijalne publike, pa na kraju, ali ne manje važno, one koje se i same svojim stilom i sadržajem približavaju obilježjima književnog teksta. Tko smije osporiti pravo postojanja ijednoj od navedenih formi? Svaka je relevantna. Neka u smislu stvaranja čitateljske publike, neka druga je važna nakladnicima i „sceni“, neka treća glede kompletiranja šireg pogleda na stanje književne produkcije u odnosu na društvo.
Meni kao autoru je važna, nakon što uspavam vlastiti ego, ona koja pronikne u pitanje kakvo sam djelo namjeravao napisati i objasni zašto sam to uspio odnosno nisam uspio. To znači da kritičar ne procjenjuje moju knjigu mjerilima knjige koju je želio pročitati, ili, još gore, kakvu je želio napisati.
Ima li nade za književne časopise i kakvi bi oni trebali biti u trećoj dekadi 21. stoljeća?
Mislim da ima. Dobar dio informacija o novim autoricama, autorima, knjigama, dobivam iz književnih časopisa, recimo Artikulacija. I opet, nije čudo što nastaju novi jer svaki može imati svoju funkciju i fokus. Sreća pa ima ljudi koji imaju volje uređivati ih. Povremeno mi se javljaju mladi koji traže put do objavljivanja, i jedan od savjeta koji im dajem je da ne gađaju odmah objavljivanje cjelovitih djela, jer je postotak odbijanaca kod nakladnika visok, nego da se polako profiliraju objavljivanjem u kvalitetnim časopisima. Tako se umrežavaju, dobivaju i povratne informacije o svom radu, polako si trasiraju put.
Kriza humanistike
Jedan si od onih, ne toliko rijetkih autora koji dolaze iz akademskog miljea. Na koji način pomiruješ svoj znanstveno-nastavni rad na fakultetu i književno pisanje? Interferiraju li te aktivnosti u tvojem slučaju i kako?
Interferiraju utoliko što bi za moju profesuru bilo bolje da ne pišem, a za moje pisanje bi bilo bolje da ne predajem i istražujem. Ali ne mogu ni bez jednog, ni bez drugog, a tome valja dodati i prioritet broj jedan: obitelj. Budući da obitelj i faks imaju manje-više fiksne termine od kojih nema odstupanja, jako mi se smanjio prostor za pisanje. Pa onda prelazim u gerilski modus: kad drukčije nije išlo, dizao sam se u pet ujutro da bih pisao ovaj zadnji roman. Oni koji me dobro poznaju, znaju koliko volim spavati, pa eto vidiš koliko autor romantično pati za svoje pisanje. Rečenice koje su nastajale u pet ujutro bile su povremeno čista katastrofa, ali ponekad je jednostavno važno biti na miru, u tišini i blizu teksta. I on ti se polako krene odmotavati pred snenim očima. Čista romantika, osim što sam onda ostatak dana prilično loša, pospana i nimalo romantična osoba.
Koliko nastavni rad, neprestani dodir s mladima, njihovim realnim životima, ali i njihovim idejama i unutarnjim svjetovima utječe na ono što pišeš?
Pa nije baš da s tim mladima uvijek uspijevam pronaći zajednički jezik, usprkos trudu. Recimo, tu i tamo kažem „Internet“, „Napster“ ili „MySpace“ ne bih li se približio njima tako mladima. Šalu na stranu, vrlo sam rano, još kao asistent (znanstveni novak Novak, tisuću puta sam morao hvaliti tu doskočicu, svatko ju je izgovorio kao da je se on prvi sjetio), naučio da nema vajde od (pre)prijateljskog odnosa sa studentima. Nismo mi frendovi. Ja sam profesor, i imam važan zadatak tebe, studenta, dovesti od točke A do točke B. Trebaš me slušati i trebaš imati povjerenja da ti dajem zadatke ne zato što mi se sprdnulo nego zato što će te dovesti bliže stručnosti. A ja ću pratiti kako napreduješ, slušati te i ako imaš neki dobar prijedlog, modificirat ću svoj pristup. Da, potrudit ću se koliko mogu da nam usput bude zabavno, zanimljivo i ugodno, ali ako očekuješ da ću se klaunirati da mi ne zaspiš na satu, na krivom si mjestu.
Dat ću ti povjerenje i podršku uvijek kada bude trebalo, jer u tebi vidim mladu osobu kojoj više treba poguranac i topla riječ nego špotanje, ali ako ne napraviš ono što smo se dogovorili i što znam da možeš, vidimo se na sljedećem ispitnom roku. Tako radim već 16 godina, nije bilo ni jedne pritužbe na moj rad, a čak sam dobio i nagradu za izvrsnost u nastavi Sveučilišta u Rijeci. Ta se nagrada dodjeljuje prema anonimnim anketama studenata i na nju sam osobito ponosan. Ali da se vratim na pitanje: svoje studente ne upotrebljavam kao resurse za pisanje, barem ne svjesno. Na jednom im kolegiju doduše dajem da napišu osobne i iskrene eseje, da se malo oslobode i zato što me zanimaju osobe iza tih studenata. To je prostor diskrecije, ali mogu ipak razotkriti jednu stvar: ako ste se ikad pitali tko, pobogu, gleda korejske sapunice, čita mange, sluša K-Pop ili njemački trap, naći ćete ih preko nekoliko na veseloj zagrebačkoj germanistici.
Kao netko tko je gotovo svim svojim angažmanima uronjen u humanistiku, kako doživljavaš činjenicu da se sve manje maturanata odlučuje za humanističke studije – da kroatistički, slavistički, komparatistički odsjeci diljem Europe imaju sve manje studenata? Treba li nas to zabrinjavati?
Ne samo da imaju manje studenata, nego se slavistike po Europi zatvaraju. Nije ovo prva kriza humanistike u povijesti, preživjeli smo i gore. Neće humanistika nestati, samo moramo prihvatiti da u digitalno doba mijenja svoje oblike, fokuse, možda i ciljeve. Moguće i da će se smanjivati odsjeci i fakulteti, ali uvijek će biti djece koja žele dublje zagrabiti u povijest, sadašnjost i budućnost jezika, umjetnosti i ljudskih ideja. A na nama istraživačima je da pokušamo drugima iskomunicirati važnost toga što radimo.
Što misliš o prijedlogu novog Zakona o hrvatskom jeziku?
Nisam ga pročitao, pa bi bilo bezveze da nadugačko komentiram. Znam samo da ima drugih zemalja koje imaju svoje zakone o jeziku, kao i što znam da je cilj ovog novog prijedloga (jer, imali smo već jedan u prošlom desetljeću, koji je, mislim, došao od strane tadašnjih laburista) zaštita jezika. Čime je stvar dobila svima poznatu ideološku komponentu. Ako voliš Hrvatsku, onda želiš zaštititi jezik, a ako misliš da ne treba taj zakon, onda mrziš svoju zemlju. Kako da ne.
E, sad moram malo biti lingvist. Jezik umire ili nestaje sa svojim posljednjim govornikom. Ako do toga dođe, nema zakona na svijetu koji će to spriječiti. Hrvatski jezik je međunarodno priznat, ima institucije koje se bave njime, ima živu književnost. Trebamo se posvetiti funkcionalnom opismenjavanju mladih (a bome i onih malo starijih, ajmo boomeri), potruditi se da simbolički, pomoću dobre glazbe, teatra, filma, taj jezik ostane prestižno sredstvo komunikacije u ovom društvu i bit ćemo okej. Čak i ako netko ponekad napiše „okej“.
I za kraj, kako komentiraš najnovije inicijative od strane nekih naših desno orijentiranih političara o brisanju knjiga iz lektire pod argumentom „poticanja seksualnosti“ (zahtjev Skupštine Splitsko-dalmatinske županije)? Slični pervertirani pristupi tumačenju umjetnosti poznati su višekratno iz povijesti (primjerice, Entartete Kunst kao pokušaj nacionalsocijalista da tijekom 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj stigmatiziraju cjelokupnu modernu umjetnost) – kako se, kao netko čiji se roman također spominje kao dio „crne liste“ konkretno osjećaš i s time nosiš?
Nije mi to prviput, pa je već lakše. Da podsjetim, s tim su počeli obiteljaši, mislim, 2016. godine i tad mi je bilo doista teško. U prvom redu zbog svoje obitelji, ali i zbog sebe. Možeš zamisliti kako je otići po dijete u vrtić dan nakon što su te neki „mediji“ prozvali promicateljem pedofilije. Znaš da je to idiotarija, ali nisi siguran znaju li to ljudi koje srećeš. Ali prođe to, shvatiš da ipak većina prepozna laž i manipulaciju. Nakon toga su, u pravilu s početkom koje predizborne kampanje, to reciklirali, ako se dobro sjećam, Bruna Esih, pa Karolina Vidović Krišto, vjerojatno još poneko, pa sad eto Bartulica i DP. S time da su ovi zadnji doista dotakli dno ljudske… što? Gluposti ili zlobe? Teško je reći, ali čini mi se da nema treće opcije za to što su učinili.
Da podsjetimo, oni su doslovno tražili da se iz nastavnih materijala izbace pasusi kojih u tim nastavnim materijalima nema, a iz lektire djela kojih na popisu nema. Nema ih. Da bi dijete pročitalo tako nešto, mora u knjižnicu, odjel za odrasle, posuditi knjigu, a da bi pročitalo te pasuse – eh, da, oni jesu javno dostupni zato što ih po svojim portalima kopipejstaju ovi gore navedeni, što ih čini, aplauz aplauz, primarnim diseminatorima nepoćudnih sadržaja po hrvatskim internetima. Znači, još jednom, sadržaja protiv kojih se tako hrabro bore nema u školama, dobro? E, tako, sad bi njihovi glasači možda mogli razmisliti žele li i dalje glasati za ljude koji tako bezočno lažu prodajući to pod domoljublje. Žele li doista podržati samoprozvane čuvare ćudoređa koji se druže s „novinarom“ osuđenim da je kokainom plaćao prostitutke.
A nakon toga bi mogli provjeriti što im djeca rade po tik-toku, s kim se dopisuju po društvenim mrežama, po kakvim stranicama surfaju, o čemu govori glazba koju slušaju, saznati kad u prosjeku stupaju u spolne odnose i jesu li iole informirani o tome. Možda tu pronađu nešto o čemu bi trebali razgovarati sa svojom djecom. I neka provjere koji su tipični profili predatora. Mali hint: ne čitaju Črnu mati zemlu, a bome je nisu ni napisali.
Slučaj vlastite pogibelji
- Naklada OceanMore 09/2023.
- 280 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533321677
Roman 'Slučaj vlastite pogibelji' Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik.