Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Andrijana Kos-Lajtman • 17.06.2020.

Mihaela Gašpar Đukić: Kad je uzgon nemoguć, daju nam da rujemo po mulju

Mihaela Gašpar (foto: Neven Bučević)

Mihaela Gašpar Đukić pripada samom vrhu suvremenih hrvatskih proznih autora/autorica čija djela, ponajviše romani, predstavljaju ono najbolje i nasuptilinije što književna produkcija trenutno posjeduje. S jedne strane riječ je o autorici čiji je opus već sada pozamašan (pet romana i jedna zbirka priča), dok je s druge strane riječ o autorici koja je svoju vidljivost u desetak godina svoga bivanja na književnoj sceni stjecala polako, bez puno pompe i medijske pažnje. S treće, vjerojatno i najvažnije strane – u opusu Mihaele Gašpar Đukić, sada već pozamašnoj niski proznih vrednota, nemoguće je naći iole slabije, pa i osrednje djelo. Svaki njezin prozni komad suptilno je dorađen, jasne vizije, atmosfere, likova i – ponajviše – sjajnoga stila koji odlično korespondira sa složenim unutarnjim sferama protagonista. Neposred povod ovome razgovoru bila je nedavna dodjela nagrade tportala za roman godine gdje je autoričin roman Nemirnica ušao u samo finale – među pet najboljih romana.
 

Nemirnica Gašpar Mihaela
Mitohondrijska Eva Gašpar Mihaela

Andrijana Kos-Lajtman: Nedavno je dodijeljena jedna od naših najznačajnijih i medijski najpopraćenijh književnih nagrada – ona u organizaciji Tportala za roman godine. Ovogodišnji je dobitnik, trinaesti po redu, roman Proslava Damira Karakaša, a vaš roman Nemirnica ušao je u samo finale, među pet najboljih romana. Kako sada, nakon okončanja ovogodišnjeg izbora, gledate na priču koja je iza vas – jeste li zadovoljni, i kakav je vaš generalni stav prema književnim nagradama? 

Mihaela Gašpar Đukić: Većina književnih osvrta na moje tekstove sadrži poruku i podsjećanje komisija da me uporno zaobilaze s nagradama. Ne znam zašto je to tako, ali moram vjerovati da je u pitanju pravičnost i razlog da im se nešto svidjelo više. Međutim, imala sam slučaj da su mi uoči dodjele jedne nagrade, koja me, doznat ću kasnije, također zaobišla, rekli:  Ah da…da, vi baš imate poseban stil i drugačiji tekst. I to je zvučalo kao radim nešto baš onako kako ne treba. Imam i slučaj da su mi zagubili knjigu i onda kad se ona nije našla na popisu prijavljenih knjiga, očekivala sam barem neku ispriku radi takvog traljavog tretmana moje knjige. Nisam je dobila, taj se propust nije smatrao naročitim jer u pitanju je knjiga, nije se zagubio vitalni organ, zaboga! Zbog takvih propusta, neke nagrade izgube legitimitet i transparentnost, ali rijetko će se javno to izreći jer ovakvim izjavama dovodite se na trusno tlo, a ja nemam što izgubiti pa smijem reći. A i slabo kalkuliram i nepromišljeno postupam. Ipak, nisam nezadovoljna ni razočarana izborom tportala. Bio je to pošten izbor. Proslava je odličan i važan roman. I svakako je zavrijedio tu nagradu! Čestitam dragom kolegi Damiru Karakašu i želim mu još puno  dobrih romana.

Nemirnica je vaš peti roman. Prethodili su mu romani Bez iznenadnih radosti, molim (2010.), Mitohondrijska Eva (2013.), O čajnicima i ženama (2016.), Spori odron (2017.), a napisali ste i zbirku priča Slatkiš, duhan, britva (2013.). U javnosti ste, međutim, snažnije prisutni tek zadnjim dvjema knjigama, posebice Nemirnicom koja odreda zadobiva pozitivne kritike, a potvrda njezine odlične evaluacije od strane struke svakako je i ovo, netom okončano finale. Smatrate li Nemirnicu svojim najboljim književnim tekstom ili je takav, postepen proboj do primjerene vidljivosti nešto što je očekivano, možda i normalno s gledišta umjetničke karijere?

Ne mogu prosuditi koju svoju knjigu smatram najboljom. Mislim da ni jednu, ta Najbolja ostaje mi za napisati. Ako je uopće ikada uspijem napisati. Nisam u stanju uživati u vlastitoj književnosti. Kad stojim pred knjigama svoje kućne biblioteke, obuzme me snažan osjećaj srama zbog drskosti što sam se usudila. Čak razmišljam da Goethea, Kafku, Camusa, Grassa, Hamsuna i ostatak ekipe okrenem hrbatima prema unutra pa da u miru vlastite drskosti nastavim dovršavati rukopis. Neka me ostave na miru i neka prestanu buditi sumnju jesam li ikada išta trebala objaviti. Muči me i osjećaj predanosti tekstu, onoliko koliko mu se dajem, nije dovoljno, voljela bih više. Zavidim svima onima koji imaju sposobnost uživati u vlastitom djelu, pretpostavljam da je to dobar osjećaj. Uz sve to, ja se ne znam nositi s prisutnošću u javnosti, to mi nije prirodna pozicija, a i u sukobu je sa samim pisanjem koje pretpostavlja samoću i tišinu. Čini mi se da autor ponekad svojom zanimljivom osobnošću pretekne knjigu a to, mislim, nema smisla. 

Kako biste sami u rečenici-dvije izrekli o čemu govori Nemirnica

O preciznoj mehanici ljudske duše i tijelu koje se sprema umrijeti, ali prije toga će se duboko zagledati u sebe, oslobođen osjećaja poštenja, autentičnosti i posebnosti jer osjećaj da smo time iznad drugih, možda je najbolji prikaz neobjektivnog mišljenja koji postoji kod čovjeka. Glavni lik Nemirnice, neće se čak ni pokušati opravdati okolnostima koje su možda uvjetovale neke događaje i postupke, u samom središtu osobnog poštenja jasno će znati tko je i kako je živio. 

Primijetila sam u nekim dosadašnjim vašim intervjuima da niste zadovoljni kada se lik Josipa Majdaka promatra isključivo negativnim naočalama, kada se u njemu traže samo negativne i izopaćene crte. Zašto? Kako vi vidite svoj glavni lik i koliko je teško povući jasnu granicu između onoga što je u životu normalno i razumljivo i onoga što se smatra nenormalnim, neočekivanim, nerazumljivim?

Nikada se ne bih usudila pisati s pozicije da osuđujem ono što mi je i samoj blisko, o onim mjestima gdje sam se poskliznula ili iskliznula iz vlastitih očekivanja. Niti mi je namjera upirati prstom u tuđa posrnuća. Ništa nije ljudskije od pogrešaka koje svakodnevno činimo. I ništa nije ljudskije od licemjerja. Nije ljudsko samo ono pozitivno, možda pretendira biti, ali ipak nije. Josip Majdak nije negativan lik i istina je, stalno ga moram braniti i podsjećati da je malo njega u svima nama. Ljude dijelimo na dobre i loše i to je jako naivna, gotovo idiotska podjela jer ukupnost dojma o nekom čovjeku nije moguća (iz ovoga izuzimam krajnje slučajeve psihopatije i sociopatije kao karakterne anomalije i neke određene dijagnoze). Nije moguća jer svi smo mi zastupnici dobrote u vlastitom umišljaju kako bi ona trebala izgledati jer izgleda, eto, baš onako kako mi o njoj mislimo. Nenormalno je ovo što mi živimo. I neočekivano i nerazumljivo a opet, i uz svjesnost da nešto nije ispravno, ostvaren je neki nužan ekvilibrij pa nam je moguće živjeti.

Likovi svih vaših proza ljudi su više ili manje pomaknuti iz udobnih životnih habitusa, to su likovi izopćenika, nesretnih i neshvaćenih ljudi, likovi usamljenika, životnih brodolomaca... U neku ruku, pogotovo u ranijim etapa svoga životnoga puta, sličan im je i Josip Majdak, no za razliku od većine njih Josip posjeduje i jednu dodatnu, specifičnu crtu zloće, bešćutnosti, agresivne okrutnosti. Što vas je motiviralo da oblikujete upravo takav lik?

Opet ga moram obraniti i reći da nije okrutniji od onih koje poznajem, a ni od mene same. On se nadvio nad suprugom na samrti i rekao joj neka krepa. To je strašno, doista, ali moguće je. Moguće jer ja ne izmišljam ono o čemu pišem nego zapisujem proživljeno i doživljeno pa želim reći da se ta stravična scena uistinu nekome dogodila i da mi je bila povjerena, ali i oduzeto mi je pravo da išta učinim oko toga. Josip Majdak je otrovao psa, šutio o zlostavljanju svog brata, imao ljubavnicu, potajice u neimaštini pojeo obrok ženi iza leđa… jako bih voljela upoznati nekoga tko ništa od toga nije učinio. Upoznajem samo ljude s tvrdnjom da su dobri, pošteni, ispravni. Nikada nisam upoznala nekoga tko je priznao da je nekoga prevario. Nikada nisam srela preljubnika i lopova. Možda oni uopće ne postoje osim u literaturi! U svakom slučaju, ta naša zadanost da se prikazujemo s aureolama, smiješna je. Nema veze što je to jeftina kineska aureola na baterije, bitno da nešto sjaji oko naših glava.

Ono što je posebno zanimljivo kod Nemirnice, a slično je moguće primijetiti i u većini vaših drugih knjiga, činjenica je nepouzdanog pripovjedača. Ne samo da je riječ o pripovjedaču koji nije tzv. sveznajući pripovjedač i koji je uvijek oblikovan iz vizure lika nego i sam taj pripovjedač mijenja svoje iskaze, vrluda u dojmovima i istinama koje prezentira kao vlastite. Ponekad, kao u slučaju Josipa Majdaka, to ide do vrlo drastičnih primjera gdje lik u početnim dijelovima romana tvrdi jedno, a kasnije, govoreći o istoj situaciji, nešto sasvim drugo. Zašto se odlučujete za takve fluktuirajuće i nestalne osobnosti, što ima toliko privlačno u lažima i koliko je uopće moguće govoriti o lažima, a koliko o različitim verzijama/pogledima na isto?

Da, zapravo govorim u različitim verzijama istog. O konkavnim istinama. Taj nepouzdani pripovjedač ipak u konačnici pada pod težinom grižnje savjesti i svijesti o sebi i to je mjesto gdje nastupa istina za čitatelja i glavni lik. Koliko god nepouzdan bio, duboko je vjerovao u vlastiti iskaz i onda kad je govorio laž. Zanimljivo je kako psiholozi tvrde da je laž popraćena određenim znakovima i govorom tijela, ali to ne vrijedi kad smo uvjereni da živimo u punini istine. To je stvar uvjerenja i za laž tu nema mjesta! Tu iluziju moguće je raskinuti samo nekom većom i težom povredom ili gubitkom.

Istina se nalazi pod svakim jezikom, ima sposobnost transformacije, a i toliko je slična laži da ih čovjek ne može razaznati. 

Mihaela Gašpar, Interliber 2017. (foto: Iva Perković)

O čajnicima i ženama Gašpar Mihaela
Spori odron Gašpar Mihaela

Kada smo već kod oblikovnih postupaka, zanimljiva karakteristika vaših romana jest i činjenica da ih uglavnom ispisujete iz vizura različitih likova čime dobivamo ne samo polifone nego i mozaične strukture. Koji je razlog što preferirate upravo takav model?

Nemam neku formulu po kojoj ću pisati, a tema se nameće sama i odgovor možda leži upravo u tom ne/pouzdanom pripovjedaču kojem oduzimam pravo da je jedina istina upravo ona koja leži u njemu. Odnosno, likovima dajem jednaku priliku da o istom govore iz svoje vizure, što se možda najzornije vidi u O čajnicima i ženama. To je ono što je u životu nemoguće, pa čak ni onda kad je iznad nas pravna figura. Istina se nalazi pod svakim jezikom, ima sposobnost transformacije, a i toliko je slična laži da ih čovjek ne može razaznati. U literaturi nema galame i brbljanja pa svatko može u miru svoju istinu povjeravati čitatelju.

Vaše proze, kako recimo u pogovoru romana O čajnicima i ženama to zamjećuje Jagna Pogačnik, sadrže „samu esenciju života, život sam, često ne onakav kakav bismo priželjkivali“ – aludirajući pritom na tamne, grube strane života, na svakodnevicu koja je ogrezla u patnji i bezizlaznosti, na nefunkcionalne obiteljske odnose, na razotkrivanja onih slojeva kojih se počesto sramimo. Je li tuga doista toliko sveprisutna, a grubost opće mjesto svijeta, ili je naprosto riječ o vašoj dodatnoj senzibiliziranosti za takva motivska mjesta?

Možda ste u pravu i možda se samo radi o pretjeranoj osjetljivosti, a svijet izgleda sasvim drugačije i nema nikakve veze s ovime kako ga ja doživljavam jer ja ga doživljavam kao mjesto puno oštrih bridova. To je možda u sukobu s trendom histerične sreće i zadovoljstva gdje je dovoljno biti u nelagodi zbog nečeg trivijalnog i od toga stvarati literaturu. Ja to ne mogu i uopće me ne zanimaju površinski slojevi gdje je zabranjeno biti u patnji, nesretan ili bolestan. Možda je pomalo zastarjelo, poput Keatsa kojem je ljepota sadržana u onom prolaznom i umirućem, i možda je danas tupavo, da ne velim dosadno, stvoriti jedan čitav proustovski svemir iz šalice čaja, ali ja ne vidim ništa primamljivog u današnjem konceptu života koji podrazumijeva da ustajemo sretni i veseli, da imamo dodatno pojačanu armaturu morala i socijalne osjetljivosti i gdje su obitelji savršeno funkcionalne i dovoljno fotošopirane te im ostaje objaviti se u kakvom modernom časopisu. Taj navodni pomak, unaprjeđenje življenja, potpuno je lažan prikaz i ja sam već pomalo iscrpljena od tog čitavog šminkeraja nabitog lažima. A i dosadno je.

Kada se čitaju prikazi ili kritike vaših proza, moguće je zamijetiti da kritičari redovito zamjećuju odsustvo interesa za konkretne socijalne i povijesne kontekste u svrhu davanja prednosti unutarnjim svjetovima pojedinaca i tema koje na neki način nadilaze okvire konkretnog vremena ili prostora. Je li doista tako? Koliko vaši romani i priče ipak daju jasnu i bespoštednu sliku suvremenog doba s posebnim osvrtom na one najslabije i najnezaštićenije – djecu, starce, bolesne, društveno izopćene?

Svi moji likovi i sve moje knjige imaju izraženu socijalnu potku i ona se provlači baš kroz svaku knjigu, ali moja „kamera“ to ne prati kao, sportskim rječnikom, glavnog golgetera koji pretrčava igralište. U tom smislu, mene zanima način na koji veže kopačke i kako se osjeća u tišini svlačionice, a ne izložen svijetu. Od njega mi je još draže dijete koje nije imalo kartu za tu utakmicu, a silno je željelo. Ne zanima me ni sjaj i bijeda ratnih odličja na taj izravan i sugestivan način, a o ustašama i partizanima ne mogu pisati zbog prilično banalnog razloga što u čitavoj svojoj obitelji ne mogu pronaći ni jednog poštenog ustašu a bogme ni partizana. To ne znači da su bili nezanimljivi i beskrvni. To nikako! Moji su preci samo voljeli više trčati za ženskim suknjama i zavirivati u čašicu, padali su s visokih položaja do onih najbjednijih, umirali su u dubokoj starosti jer su poželjeli pojesti najljepšu krušku s vrha krošnje, a neki su umrli a da im žene u idućih pedeset godina nikada nisu obišle grob. Obiteljska kuća mog oca triput je izgorjela do temelja u požaru a to nemamo ni kod Marqueza koji je baš volio požar! Uz sve svoje, zašto bih pisala o tuđem i nepoznatom? Zar trebam pisati o tome samo iz razloga što sam navirila kroz tuđi okular na ulaznim vratima? To za mene nije dovoljan razlog, mora postojati nešto dublje, nešto što je iz mog spektra i nešto što proizlazi iz bolnog mjesta u meni, stvarnosnog i opipljivog.

U kontekstu prethodnog pitanja, zanimljive su i rodne uloge koje dodjeljujete svojim likovima. Na prvu loptu, u vašim knjigama nema glasnog, eksplicitnog feminizma, ženski likovi redovito su likovi koji pate, stradaju, koji nerijetko bivaju žrtve patrijarhalnih društvenih obrazaca. S druge strane, upravo žene nerijetko dobivaju vidokrug iz kojeg gledamo, u njima i u situacijama boli i životnih iskliznuća nerijetko ima mnogo snažnog otpora, prkosa i nekonvencionalnosti. Koliko je, dakle, moguće govoriti o osvještenom feminizmu vaših proza i koliko se društveni aktivizam, kada je riječ o književnosti (i umjetnosti generalno) generira iz suptilnih, ne nužno eksplicitnih umjetničkih gesti? 

Moji likovi nisu rodno uvjetovani patnjom i stradavanjem. Pa barem je to dostupno svima! U smislu društvenog aktivizma ja uopće nisam suptilna već vrlo konkretna u operativnom smislu, ali tu nije riječ o tome i nemam se namjere time hvastati – ali doista, u literaturi sam suptilnija jer vjerojatno i sam tekst ne podnosi i ne želi biti pamflet, premda ne poričem da će to netko bolje i vještije izvesti od mene pa tekst to neće biti. To je pitanje ideje i talenta i dozvoljavam da to ne umijem. Ali, izvan te kategorije; vrijeme je u kojem se konkretno djelovanje lako izjednačava s tek rođenom idejom, revolucija se ne događa na cesti već na društvenim mrežama, režije se ne plaćaju u pošti, već na blagajni supremarketa a u pošti je moguće kupiti Evanđelje Ivana Pavla II i bojanku, a odnedavna moramo oprati ruke dezinficijensom pri ulasku u trgovinu. Ipak, modernu Anu Karenjinu neće više nitko prezreti u operi jer uho je već odavno naviklo na lakši melos, ali će je jednako žestoko prezirati na tramvajskoj stanici ili društvenoj mreži.

Eto, prije neki dan čuli smo i da nije poželjno slikati žene u drugom stanju, što je smiješno jer trudne su žene česti motiv u umjetnosti od antičkog doba preko renesanse, gdje je prikazuje slikar Jan Van Eyeck kao portert Arnolfinijevih, pa do zrelog doba flamanskog slikarstva gdje to čini davno upokojeni Vermeer na Ženi s vagom. Ali ovo moderno i savršeno doba nastoji sakriti trudnicu i pokazati je na društvenoj mreži ili portalu tek onda kad se njezino tijelo „upristoji“. I ja spominjem samo lakše primjere, ne zalazim u područje istinskog mraka gdje ženu ponižava prvo institucija svojom nagluhošću, a potom društvo i to je nešto što sam i osobno iskusila.

Što se književnosti tiče, silno sam se poniženo osjećala prilikom jedne nagrade  i naslova u novinama koji je glasio Mihaela Gašpar i devet džentlmena gdje problematiziram dvije stvari: više od polovice prijavljenih bile su žene, a samo sam ja ušla u finale – što je pak jako diskutabilno jer znamo da statistiku promatramo i kroz teoriju vjerovatnoće, a potom taj naslov koji sadrži svu silu džentlmena i jednu sirotu djevu koju oni imaju spasiti. Neka mi ne zamjere muške kolege, taj je naslov iznimno rodno nekorektan! Ja nemam problem reći ono što je rekao Flaubert: Emma Bovary, to sam ja. Ako njemu tada to nije bio „bed“, meni je još manje!

Upropaštene države možemo prepoznati po velikom broju trgovačkih centara, kladionica i nadriliječnika. Jer kad je uzgon nemoguć, daju nam da rujemo po mulju.

Slatkiš, duhan, britva Gašpar Mihaela
Bez iznenadnih radosti molim Gašpar Mihaela

Kako birate svoje likove? U recentnoj hrvatskoj romanesknoj književnosti spadate među rijetke autore koji uvijek pišu o nekome drugome, čiji likovi nisu eksplicitno autobiografski.

Moji likovi su otisci svih mojih događaja kroz život i smatram ih fragmentima vlastitog života – tako promatrano, oni nisu ništa drugo nego autobiografski. Neke sam prisvojila, ali ne kao zla maćeha pa ih iskorištavam, već kao dobra pomajka koja ih može razumjeti. Već ranije sam rekla da tekst mora imati uporište u istini. Nečijoj. Ne nužno mojoj. Ako postoji neka zadanost koja podrazumijeva autora koji ima biti publicist i književnik pa još k tomu imati bogatu i neiscrpnu autobiografiju, onda ćemo teško otisnuti više od dvije knjige na godinu. 

Koji su vaši književni uzori/motivatori, što osobno najviše cijenite u proznoj književnosti?

Moj se svijet znatno izmijenio kad sam pronašla jednu sivu ofucanu knjigu na čijim je koricama jedva vidljivo pisalo Čevengur. Bilo je teško iskopati ostale knjige Andreja Platonova, ali nekako sam uspjela i koristim priliku da ovako javno upitam drage kolege – kome sam posudila Tajanstvenog čovjeka a nije mi vratio?! Nemam književne uzore na koje bih se naslonila prilikom pisanja, čak mislim da to nije dozvoljeno jer pisanje podrazumijeva i potragu za glasom kojim će autor progovoriti. Ali imam divljenje i strah pred moćnim piscima. Da mogu izabrati iz kataloga, izabrala bih Hertu Müller. Taj jedinstveni stil i izraz u kojem ne postoji ni najmanja namjera dopasti se čitatelju čini je doista jedinstvenom, i pamtim da sam pri čitanju prvog prijevoda konačno „sjela na mjesto“, osjećala sam se da sam stigla do kraja potrage onoga što mi literatura može pružiti. Kroz Hertinu poetiku - sve. Hertu čitam s olovkom u ruci, njoj je dopalo da leži kraj mog uzglavlja, na onom mjestu gdje ljudi drže Bibliju.

Trenutno radite na novom romanu čiji je naslov Velika stvar. O čemu se radi i kada predviđate njegov izlazak?

Nerado govorim o nesnesenim jajima, rekao je Grass kad su ga pitali o novom tekstu. I stvarno je tako jer kad najavljujem taj roman, uvijek si postavim pitanje što ću ako putem negdje zalutam i neću se znati vratiti i neće postojati nitko tko bi mi mogao pomoći. Taj tekst ima za temu pojavu koja upravo cvjeta u našem društvu u kojem je sve devastirano i porušeno, a upravo ta bezizlaznost fantastično je tlo za nadriliječništvo i motivacijsko govorništvo. Čovjek je kreiran tako da nikada ne odustaje, uvijek pokušava pronaći taj odlomljeni komadić u sebi koji nedostaje, a koji je ključan da bi njegov život postao bolji jer u tom porušenom stanju nastaju loši odnosi unutar obitelji, rastave brakova, a u konačnici dolazi i bolest. Kad mu država i instuitucija okrenu leđa, odriču ga se i prijatelji jer on postaje balast i institucijama i ljudima. I tu nastupaju ovi koji me zanimaju, a koji vam s potpunim odsustvom svijesti i odgovornosti prema tuđoj muci i bolesti tovare još i ideju da nešto u svemu tome krivo radite. Krivo vibrirate ili vam odluka promjene nije dovoljno snažna. Ili je ne šalje na ispravan način u svemir. Zanimljivost je još veća što sam došla do spoznaje da, primjerice, samoprozvani guru koji je navodni ekspert za emocije upravo loše upravlja vlastitim emocijama, drugi pak govori o međupartnerskim odnosima, a iza sebe ima niz neuspjelih veza i brakova, treći se pak predstavlja kao vodeći marketinški stručnjak, a zapravo je radio akvizitersku prodaju sve dok mu nije na pamet pala ideja o radionicama.  

Količinu gluposti koja se izgovara unutar 45-minutnog „tretmana“ valja pretvoriti u transkript i suočiti se s glupošću u punini. I ja tu ne sudim ljudima u takvim potrebama i ne prozivam ih budalama. Kako bih mogla? Pod teretom muke i bolesti čovjek ima pravo biti iracionalan i vjerovati u što god hoće, ali sve dok ga se ne pljačka i ne okrivljuje da ne vibrira dobro. Pritom se silno naglašava ljepota i jednostavnost življenja, materijalno blagostanje, zdravlje i ljubav i sve nam je to dostupno samo ako učinimo neke predradnje. A koje su to točno, ni nakon sati i sati provedenih u gledanju tih videa, nemam pojma. I tko nam je utuvio u glavu da život treba izgledati tako? I kad je najgori, borimo se za minutu dužeg bivanja u njemu. 

Ali za mnogo toga mi nismo krivi. Upropaštene države možemo prepoznati po velikom broju trgovačkih centara, kladionica i nadriliječnika. Jer kad je uzgon nemoguć, daju nam da rujemo po mulju.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –