Mihaela Gašpar : Nemirnica
Nemirnica
Hrvatski medijski i kulturni diskurs često je toliko prezagušen najeksponiranijim imenima da drugi, jednako kvalitetni pisci, ne dobivaju poziciju koja im objektivno pripada. Mihaela Gašpar spada u tu skupinu. Autoričina izvanredna sposobnost pronalaženja ljepote u besprizornosti jednaka je sposobnosti kipara da u grubom komadu kamena vidi skulpturu u nastajanju. Što nije ni čudo, jer je Gašpar istovremeno i kiparica.
Glavnog junaka “Nemirnice”, urara Josipa Majdaka, mogli bi prepoznati u mnogim ljudima iz vlastite okoline, jednako kao što je Ivan Meštrović u komadu obične bronce prepoznao monumentalnog Joba. Majdak je upravo takav čovjek, čija običnost graniči s neoprostivim. Vodi nas na putovanje kroz svoju bolest, sumrak vlastitog tijela. Do samog kraja knjige nije moguće u cijelosti razjasniti radi li se tu više o očaju ili olakšanju, ali iz njegovih priča vidimo da je riječ o kulminaciji propadanja koje je započelo s neizlječivom bolešću supruge Vesne. Njihov odnos venuo je paralelno s njezinim zdravljem, sve dok nije izgubio interes kako za suprugu, tako i za kćer.
U urarskom žargonu, nemirnica iz naslova je spirala delikatnog satnog mehanizma koja daje minucioznu točnost njegovu otkucavanju. Tu autorica pokazuje svoje lirske, metaforične kapacitete: ako je Majdakovo tijelo kao mehanizam, onda je njegovo srce neka vrsta nemirnice iz naslova; titra kroz cijeli narativ, kao da će se svakog trena zaustaviti, a to i sam tekst čini intenzivnijim. Ljepota izraza Gašparove je u njegovoj smirenosti i blagosti, ni u jednom trenutku ne dopušta da je ponesu uskličnici; ukoliko postoji proza za izvikivanje, ovo definitivno nije jedna od njih, prije za šaputanje. "Nemirnica" je roman koliko o ljubavi, toliko i o prirodi slabosti i snage, u kojem autorica vještim, melodičnim rečeničnim konstrukcijama daje Majdaku gotovo tankoćutan ton.
Filmofili će u njegovom braku prepoznati diskretne odjeke Hanekeova remek-djela "Amour", gdje Jean-Louis Tritignant glumi umirovljenog profesora glazbe koji se bori sa demencijom svoje supruge. Ljubav i bol doista su dvije strane iste medalje, kao da nam obojica poručuju. Jedno bez drugog su nemogući, čak i u najtežim trenucima, stoga se čini da se Majdak ne trudi toliko pobjeći od vlastite kćeri, koliko sakriti samog sebe, ranjivog i bespomoćnog, od nje. Međutim, sada je prisiljen da se preda višim silama i posramljen iščekuje kraj. Ali postoji lijek za usporavanje simptoma: u filmu "Amour", Emanuelle Riva, sada već napola oduzeta, lista stare foto albume, naglas razmišljajući o njihovoj prošlosti uz konstataciju da je “život tako dug” (Gašpar na sličan način tvrdi da je “život tako brz”). To se iščitava i sa stranica ovog sjajnog romana: iščekivanje neminovnog bez gorčine zbog propuštenog.
Od samog početka, jedna od narativnih konstanti je Sofija, djevojčica koja ga na samom početku spašava od utapanja, postajući time jedna od rijetkih prema kojoj Majdak nije ravnodušan; njihov odnos stalno balansira između platonskog i ljubavnog. Autorica ju prikazuje kao lik koji ga možda najbolje razumije jer se neprestano kreću na sličnoj valnoj duljini. Ona se pojavljuje i na posljednjoj stanici njegova puta, a Gašparova njenu fizionomiju prikazuje kao utjelovljenje nezaustavljivog prolaska vremena i traga koje ostavlja na nama, dok ono što se još krije ispod bora na licu polako kopni. Majdak je, po vlastitim riječima, bio “pupčanom vrpcom” vezan s njom, i ta dirljiva, čvrsta vrpca prostire se od prve do zadnje stranice knjige.
Spori odron
O čajnicima i ženama
Mitohondrijska Eva
Slatkiš, duhan, britva
Prerana i tragična smrt njegova brata kao da je progutala i njega samog, jedan od događaja koji je obilježio cijeli njegov život jer nakon toga sam sebe počinje oblikovati kao svojevrsnu zamjenu, viziju svega onoga što je brat mogao postati samo da je poživio. Na određeni način to su jedine iskrene veze koje su mu preostale, i to nam jasno daje do znanja. Možda je podsvjesna namjera autorice bila da zamislimo što bi se dogodilo da je ulogu supruge Vesne u njegovom životu odigrala upravo Sofija, no time se priča okreće u potpuno drugom smjeru koji bi onda vjerovatno tražio i jednog posve drukčijeg protagonistu.
Kada gotovo na silu u njegov život i kuću ulazi punica, i on i supruga počinju se prema njoj ponašati kao prema stranom tijelu koje ih beskrajno inkomodira. Čak i ove privremene zajednice unose potencijal nebrojenih konflikta i emotivnu klaustrofobiju tradicijskog morala: Majčine tamne suknje i marame sušimo u kupaonici i skidamo kvaku sa balkonskih vrata u neizgovorenoj bojazni da bi ih mogla prebaciti na uže na balkonu, kao stijeg koji će odati naš položaj. Govorimo ispod glasa, da naš glas ne uteče u stijenku zida i kao ponornica ne raskrči put k susjedima...
Majdak iz bolničke sobe promatra entropiju svijeta koji se nastavlja kretati dok pacijenti pasivno promatraju tu žuđenu običnost svakodnevice kao nešto što im je sve teže i teže dohvatljivo. Sve ono što ne bi smjeli, poput cigareta, postaje svejedno jer su svjesni da će se iz tih soba ionako tek rijetki vratiti u svoju rutinu kod kuće. Glavni lik kao da više treba slušatelja nego čitatelja, da ispriča svoju priču dok za nju još ima vremena, sa svim radostima, tugama i iskušenjima. Varanje supruge sa Ljiljanom, ženom koja dolazi popraviti sat u njegovu urarsku radnju, prezentira poput ventila, neprilične intruzije u tuđu intimu, i posebno, tuđi intimni prostor: Ljiljana je popur praznog stana u koji navraćam ne bih li pronašao tišinu i malo mraka koji će ugasiti moju drangulijama natrpanu svakodnevicu, u čijoj ću ravnini i napuštenosti odmoriti uho od zveketa lonaca i lupanja stroja za rublje, biti čist od mirisa prženog luka, a moja stopala od zrnaca brašna i riblje krljušti.
Njegova krv je izložena svima, kroz kanile, katetere i šprice, oduzimajući mu polagano svaki trag digniteta, kao polubiljka koja egzistira u zaštićenom mikrokozmosu bolnice. Miris šlafrokova, dezinficijensa, mokrih čvorova i lišća koji unosi vjetar kada sestre prozrače sobe, sve se to miješa stvarajući čuvstvenu smjesu koja ga je pretvorila u čovjeka sretnog samo zato što mu je svejedno.
"Nemirnica“ je roman o običnim ljudima, onom musilovskom čovjeku bez osobina, koji nad vlastitim životima ima jednaku kontrolu kao čamac nad morem. Propituje što se to nalazi u tako bezbojnim ljudima da njihove prividno dosadne biografije mutiraju u prozu čija raskoš toliko nadilazi kvalitete njenih protagonista. Svi smo krvavi ispod kože, kao da nam autorica poručuje. Nije to uputstvo što činiti u situacijama kada se vlastiti život pretvori u neprestano, oprezno zaobilaženje drugih s kojima smo u nužnom doticaju, ali nam vjerno prenosi utjecaj koji to ima na našu psihu i intimne odnose.
Daje nam zrcalo u kojima vidimo ono kroz što prolaze oni koji su se s time morali i sami suočiti. Majdak nije u stanju sakriti ono što jest, ili prije ono što nije. Njegova egoistična dobrota ide tek malo dalje od njega samog, ali u njoj ima vrlo malo mjesta za druge, kojima je najpotrebnija. I sam izbor prvog lica u naraciji dodatno naglašava da Majdak svoj život tretira kao šahovsku ploču na kojoj su drugi ljudi tek pijuni. No, govoreći o sebi govori o svima nama jer se usudi na glas izgovoriti ono što si sami često ne želimo priznati: da svaka ljubav neizbježno ima rok trajanja, čak i ona prema samima sebi. Glazba satnih mehanizama iz njegove radionice ostaje nam kao daleka alegorija srca koje čak i pred najstrašnijom dijagnozom odbija prestati kucati.
Mihaela Gašpar ispisala je hvalospjev hrabrosti stoicizma patnje i dignitetu ranjivosti. Koliko ćemo iz toga naučiti zavisi prije svega od nas samih, i spoznaje da jedno često uvjetuje drugo.
Nemirnica
- Disput 11/2019.
- 184 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532603552
- Cijena: 17.25 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
'Nemirnica' - naslov je novog romana Mihaele Gašpar čija se radnja, kao i u njenim prethodnim proznim djelima, odvija u za nju amblematskom mikrokozmosu obitelji, sve uz stilski minuciozno poniranje u stanje psihe protagonistā naizgled sasvim običnih životnih priča.