Mihaela Gašpar : O čajnicima i ženama
O čajnicima i ženama
Nekoliko se motiva provlači kroz roman Mihaele Gašpar „O čajnicima i ženama“. Tu je jedan porculanski čajnik, dvojica sinova, tri muža, nekoliko muškaraca… Porculan je simbol građanskog statusa obitelji. Nešto poput „obiteljskog srebra“. U roman „O čajnicima i ženama“ porculan ulazi već u prvoj rečenici. Naratorica jezdi neonskim prostorom šoping-mola poput astronauta na svemirskom brodu, pretvarajući se da kupuje porculan. Na pitanje prodavačice „kako mogu pomoći?“ odgovara, „tražim jeftiniji čajnik“. Čaj ne pije, ne zna što bi s čajnikom, ali nastupa trenutak impulvizne kupnje, i čajnik, zapakiran u kartonsku kutiju, odlazi s naratoricom kući. Nikada nije imala vlastiti čajnik. Samo mamine. Mama je imala i čajnik, i muža, i dvije kćeri. Ona ima samo čajnik. I prijatelja, aseksualnog, alkoholičara, koji joj kaže – „Nećemo valjda početi piti čaj?“
Mitohondrijska Eva
Tu čajnik izlazi iz romana. Porculan će se pojaviti još na dva mjesta. Na jednom sestre će nazdravljati porculanskom servisu u pijanoj zdravici. Do tada iz njihovih će života nestati i muževi, i djeca, i seksualno aktivni muškarci. Od simbola uzorne građanske obitelji ostat će samo porculan, jedan u romanu zagubljeni čajnik upakiran u kartonsku kutiju, simbol svega onoga što je u životu naratorice odsutno ili nedostatno, te nešto porculanskog servisa za jelo, sa slikama dama u krinolinama obrubljenima bršljanom, i sličnim motivima.
Jasno je, ovdje na djelu imamo jako finu književnost. Naslovni porculanski čajnici pletu tekst, te simbolički efektno markiraju i sažimaju roman Mihaele Gašpar o „ženama, muškarcima, djeci, i obitelji“. Model tradicionalne građanske obitelji, model nuklearne obitelji (tata, mama, dijete), razlaže se iz stranice u stranicu. Muškarci umiru, odlaze, zlostavljaju, opijaju se; djeca odlaze, ili se kao odbačene aveti prošlosti pokušavaju vratiti; obiteljsko bogatstvo nestaje, troši se na alkohol.
Literarni amalgam u kojem svakodnevica postaje začudna, i obratno, u kojem začudan svijet postaje prepoznatljiv i svakodnevan.
Slatkiš, duhan, britva
Ali nije sve u simbolici. Ima nešto i u strukturi. Roman pripovijedaju četiri naratorice/naratora: sestre Barbara i Irma, njihova teta Agata, i četvrti, tajanstveni narator, čiji identitet nećemo otkriti da ne kvarimo užitak čitanja. Kada se u posljednjem poglavlju svo četvero naratora nađu u istom trenutku u istom prostoru roman dolazi do dramskog vrhunca. Izvanredan je to trenutak, u kojem ne samo da se povezuju sve četiri priče, već se i likovi dovode u situaciju, koja je ujedno i neobična i obična, i složena i jednostavna. Dakle, literarni amalgam u kojem svakodnevica postaje začudna, i obratno, u kojem začudan svijet postaje prepoznatljiv i svakodnevan.
Svo četvero naratora možemo zamisliti u gostima kod Jerrya Springera, kako pred kamerama i publikom u studiju pričaju svoju obiteljsku priču, sarkastičnu, mučno stereotipnu, gotovo na granici groteske. Ali ničega vulgarnog nema u romanu. „O čajnicima i ženama“ poezija je u kalupu proze. U šoping molu; u iznajmljenom krevetu, u kojem se miješaju mirisi tijela koja su u njemu ležala; u tami što se spušta, i bez očiju i bez zuba potapa u sebe; u tramvaju, gdje su putnici „zamišljeni i tihi, uglavnom sami, bez svog para“… pojavljuje se poezija, koja kao da nastaje iz ničega, odnosno iz svakodnevice, na koju naliježe poput prašine, u kojoj poput paučine skuplja u njenim kutevima.
„O čajnicima i ženama“ funkcionira u detalju, u cjelini; kao poezija, kao roman; kao roman o ženama, kao žensko pismo.
Bez iznenadnih radosti molim
„O čajnicima i ženama“ treći je roman Mihaele Gašpar (Zagreb, 1973.). Po zanimanju kiparica, Gašparica se kao spisateljica javlja kasno, a zatim u svega par godina stvara vlastitu malu biblioteku. Prvi roman, „Bez iznenadnih radosti molim“, objavila je 2010. Tri godine kasnije objavljuje „Mitohondrijsku Evu“ (drugo izdanje 2015.) te iste 2013. i zbirku priča „Slatkiš, duhan, britva“). Dakle, ovdje već imamo sasvim ozbiljan korpus književnosti. Sasvim ozbiljnu književnost. I to po svim linijama. „O čajnicima i ženama“ funkcionira u detalju, u cjelini; kao poezija, kao roman; kao roman o ženama, kao žensko pismo.
Hrvatski roman je u svom historijskom uzletu. Čini se da se događa nešto što nadaleko nadilazi gabarite sezonske, godišnje produkcije. Jedno veliko izdanje slijedi drugo: Đikićev „Beara“, Karakaševo „Sjećanje šume“, Gromačina „Bolest svijeta“, Novakov „Ciganin, ali najljepši“…
„O čajnicima i ženama“ slobodno možemo dodati tom nizu.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
O čajnicima i ženama
- Disput 10/2016.
- 176 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532602678
Mihaela Gašpar, vješto i pripovjedački zavodljivo, razotkriva sve ono što je obično tako znalački kamuflirano spuštenim roletama i navučenim zavjesama obiteljskih kuća i stanova, što se odvija u četiri zida iza kojih jedna od primarnih životnih zajednica, obitelj, postaje uzrokom frustracija, boli i propasti njezinih članova. 'O čajnicima i ženama' priča je o frustracijama i krivnjama, jednoj obitelji i ženama koje su se istovremeno silno trudile pripadati joj i od nje pobjeći.