Sonja Manojlović: Zanima me samo čovjek i njegov svijet borbe s prastarim, divljim, neprilagođenim sobom
Sonja Manojlović jedno je od najvažnijih imena suvremene hrvatske poezije. Svojim je prvim pjesmama debitirala već s petnaest godina, a prvu zbirku Tako prolazi tijelo objavila je 1965. godine, u dobi od samo sedamnaest godina.
U razgovoru s Andrijanom Kos-Lajtman donosi promišljanja o vlastitom pjesničkom razvoju, stvaralačkim fazama i karakteristikama koje obilježavaju njezinu poeziju – od sažetosti do asocijativnih skokova i lucidne introspektivnosti. Osvrće se na važnost boravaka izvan Hrvatske, osobito u Parizu, koji joj omogućuju „mentalnu higijenu“ i distancu od lokalnih kulturnih obrazaca. U razgovoru se dotiče i feminizma, odnosa prema životinjama, društvene odgovornosti autora te poetskih i životnih zadataka koji ju još uvijek pokreću.
Govori i o ulozi pjesničkih mreža i međunarodnih razmjena, o iskustvima s pjesničkih festivala diljem svijeta, razmatra i položaj pjesnika nekad i danas, osvrće se na vlastiti angažman u Hrvatskom društvu pisaca te otvoreno progovara o materijalnim i društvenim uvjetima u kojima književnici rade i žive.
A upravo ovo potonje biti će provodna nit i u našim budućim razgovorima u kojima ćemo nastojati potaknuti dublji dijalog i suradnju među profesijama koji nisu samo nužnost za očuvanje industrije već i ključni preduvjet za nastavak književnog stvaralaštva koje oplemenjuje društvo i gradi kulturni identitet. Jer, svaka od profesija u sektoru knjige ima svoje specifičnosti, no ono što dodatno otežava situaciju jest često nerazumijevanje između pisaca - pjesnika, prozaika, dramatičara i urednika, prevoditelja, nakladnika, knjižara... i vjerujemo da će prilozi tagirani s Dijalogom do (sporazumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi pomoći osvijestiti da su dijalog i suradnja među knjižnim profesijama nužnost za očuvanje književnog stvaralaštva koje oplemenjuje društvo i gradi njegov kulturni identitet. (op.ur.)
Uistinjavanje neizrečenog posao je pjesnika
Andrijana Kos-Lajtman: Već ste desetljećima izrazito aktivni na pjesničkoj sceni, iza Vas je šesnaest pjesničkih zbirki, jedna zbirka izabranih pjesama i jedna prozna zbirka. Neke knjige dostupne su i u e-izdanjima, dobitnica ste brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima je i Goranov vijenac 2016. godine za cjelokupan pjesnički opus. Pjesme su Vam uvrštavane u antologije i prevedene na dvadesetak stranih jezika, a knjige Vaših izabranih pjesama izašle su i na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom.
Kada se sada osvrnete na vrijeme koje je iza Vas, biste li možda mogli izdvojiti u njemu određene pjesničke faze i poetičke etape ili Vam se cijeli Vaš pjesnički život čini kao jedna jedinstvena cjelina?
Sonja Manojović: Dug je period koji spominjete i sigurno ima svoje faze, kao i pomake u fazama, ali tu je i činjenica da smo „iznutra istovremeni”.
Izvana se služimo tijelom koje ima svoj rok trajanja, i mijenja se naočigled, a iznutra sve postoji istovremeno i neprekidno se pretapaju blokada i profesionalnost, zblanutost i umijeće, ludovanja i proplamsaji uvida, vjerovanje i znanje. A da i ne spominjem povremenu averziju prema činjenicama, faktografiji...
U toj melasi jedva se diše, pa je pjesma neka vrsta izrona, ostrvce koje možemo ponuditi i drugima, ako su tog časa skloni toj vrsti predaha.
Svojevremeno me je Slavko Mihalić upozorio, a tek sam objavila prvu knjigu, da „ako budem pisala tako sažeto, uskoro više neću imati o čemu pisati”. Ali, pri pisanju se neprekidno uzajamno oplođuju misli i primisli, i neiscrpiv je, vjerujem, broj njihovih međusobnih konekcija i korekcija. Sažetost iskaza usporediva je s nizovima skraćenih silogizama, entimema, u kojima se zaključak izvodi temeljen na premisama koje se podrazumijevaju. Uistinjavanje neizrečenog posao je pjesnika. Ali, cijene se i greške pretpostavljanja.
Prvu zbirku Tako prolazi tijelo objavili ste davne 1965. godine, sa svega sedamnaest godina. Kako je do nje došlo i kako biste danas opisali svoju debitantsku knjigu?
Knjiga Tako prolazi tijelo koju sam objavila sa sedamnaest godina, sadrži i pjesme pisane od moje petnaeste. Kratke su to pjesme, a ja sam u to vrijeme bila uvjerena da ako mi pitanje ne zvuči baš kao nužno potrebno, jer se odgovor podrazumijeva ili je opširno glup, ne treba ga ni postavljati, pa ni odgovarati na njega. Ta je knjiga, dakle, ono što je preostalo od pitanja i odgovora za moj uzrast tih godina. Takva je bila sažetost dotadašnjeg kratkog života, a sad je tu i sažetost dosadašnjeg dugog života. Nešto sam, očigledno, trebala naučiti u međuvremenu, a možda mi se i zagubilo, ali ipak je ostala sažetost. Kad je moja prva knjiga bila otisnuta, još sedam dana nisam otišla do izdavača po nju. Sve je bilo jednako važno – živjeti, pisati, objavljivati! Ništa, dakle, nije pompozno u životu osim gluposti.
Kritičari su u Vašim knjigama uočavali poprilično raznorodne elemente, neki su čak i isticali sraz različitih obilježja i postupaka kao bitno obilježje onoga što pišete – počevši od elemenata egzistencijalizma, preko simbolističkih prosedea, suzdržanog iskaza koji postavlja granice emocionalnosti, sintagmatskih skokova koji ponekad nalikuju tehnici sna i tzv. deridijanskog iskaza bitka „kao nečega što nije stalno prisutno, nego je u prijenosu i upućivanju“ (B. Bošnjak), pa sve do uočavanja infantilizacije iskaza (T. Maroević), „raskrojenosti subjekta“ (Z. Mrkonjić) ili feminilnosti (C. Milanja). Koliko takve determinacije smatrate uspjelima, odnosno koja biste ključna obilježja sami istaknuli kao ona najvažnija i najprepoznatljivija za Vašu poeziju? I uopće, koliko su Vam važna kritička promišljala i ocjene i koliko su imala utjecaja na Vaš pjesnički rad?
Upitna je poezija na koju kritičari utječu. Oni su tumači čitateljima a ne naredbodavci autorima. Neki su me kritičari zadivili svojim tumačenjima (od ni pomislila do vidi, vidi), a neki uvidjeli i rekli nešto meni novo i zanimljivo. Žalim, recimo, za Cvitanom i Maroevićem kao sugovornicima koje više nemam, a Maleša izdvajam jer mi je prije pisanja o mojoj poeziji postavio niz pitanja i saslušao odgovore. Bio je to iznenađujuć potez jer ponekad čak i prevoditelji vezu svoje kao da autora više nema na vidiku.
Biti kao zrak na ulici, lišen podrške jezika, posla, prijatelja itd., biti netko tko vidi i čuje, a ništa ga ne obavezuje osim pravila pristojnosti, privilegija je promatrača što sam oduvijek bila.
Znam da imate posebne pjesničke rutine, tj. načine pisanja koje prakticirate već godinama, i znam da su vezane za Pariz. Možete li nam ih malo predočiti, kao i to što Vam znači Pariz i zašto svako ljeto, već desetljećima, provodite upravo u tom gradu? Gdje živite kada ste u Parizu, kako provodite dane, i uopće, što Pariz ima, a drugi gradovi nemaju?
Korisno je živjeti svake godine par mjeseci u drugoj zemlji. Za mene je to pitanje mentalne higijene, neka vrsta obračuna sa lokalnim opsesijama svake vrste. Posebna je disciplina tog skoka u dalj, obračun sa vlastitim mjestom u svojem i tuđim životima. Biti kao zrak na ulici, lišen podrške jezika, posla, prijatelja itd., biti netko tko vidi i čuje, a ništa ga ne obavezuje osim pravila pristojnosti, privilegija je promatrača što sam oduvijek bila. Boravcima u drugim zemljama ta se pozicija može ponekad dovesti do plodnog usijanja. Sve se može spaliti a pusta zemlja ponekad oploditi novim, spoznajama, uvidima u obliku pjesama, upotrebljivim za ona raspoloženja kad pišemo i čitamo poeziju.
Kako izgleda suvremena pjesnička scena u Parizu, uočavate li neke bitne razlike u odnosu na Zagreb?
Nisam književni kritičar i nemam nikakvih ni profesionalnih niti moralnih obaveza da sistematiziram i komentiram događanja u pojedinim sredinama i književnostima. Sklonija sam eklektičkom hedonizmu, istraživanjima bez obaveza, putovanjima svake vrste. U Parisu je sjedište naše međunarodne pjesničke mreže „The poets of the planet”, članovi neprekidno nekud putuju, selektori su međunarodnih festivala po raznim zemljama, ne nužno svojima, nastupaju, prevode i bogovski se zabavljaju kad ne očajavaju na ovoj ravnoj Zemljinoj ploči gdje se sve događa i vidi kao na dlanu, a sa svakim putovanjem čitanje novina sve dulje traje jer sve nas se tiče.
Putovali ste i brojnim drugim dijelovima svijeta, velik dio putovanja bilo je motiviran upravo književnošću, primjerice, gostovanjem na pjesničkim festivalima. Postoji li neka zemlja koja Vam je ostala osobito zapamćena po odnosu prema poeziji i ulozi koju poezija ima u životima ljudi ili možda po tretmanu koju imaju sami pjesnici i pjesnikinje?
Posebno mi je bilo zanimljivo organizirati i sudjelovati u tzv. razmjenama pisaca, s kojima smo počeli ubrzo po osnivanju Hrvatskog društva pisaca. Naše je članstvo bilo uglavnom mlađe od onog u Društvu književnika Hrvatske, spremnije na putovanja, a Ministarstvo kulture spremno je prihvatilo i financiralo sve programe razmjene koje smo predložili, pa je uslijedila intenzivna razmjena u kojoj je godišnje sudjelovalo oko sedamdesetak naših pisaca i isto toliko gostiju s područja Europe i drugih kontinenata.
Posebno pamtim npr. Kinu – obavijestila sam ih da stižu njihovi pisci jer su strane ambasade u Zagrebu u takvom slučaju uvijek organizirale večeru. Oni su to zaista i napravili, ali su pozvali samo svoje pisce. Iduće godine, međutim, pozvali su i naše (spominjem to zato jer je, npr. japanska ambasada iskoristila takvu prigodu da organizira prijem za 150 ljudi i omogući međusobno upoznavanje što i jest krajnja svrha takvih razmjena).
Kineska sredstva za razmjene pisaca daleko nadmašuju ono što smo mi mogli ponuditi – ispostavilo se da žele razmjenu 70-80 pisaca godišnje na desetak dana.
Kina je također jedna od onih zemalja, a nije jedina, koja organizira nastupe bez publike u strogom hijerarhijskom reciprocitetu. U prvom posjetu, naša je delegacija uključivala predsjednika Hrvatskog društva pisaca, glavnu tajnicu i dva člana Upravnog odbora, a u skladu sa protokolom primila nas je predsjednica Svekineskog društva koje pokriva 1,3 milijarde ljudi. Organizirala je ručak za nas i u razgovoru istakla da smo prva delegacija s kojom razgovara o šopingu jer smo na njezino pitanje „Što nosimo iz Kine?” zaista odgovorili kako jest, a nismo se zadržali samo na lijepim dojmovima. U Kini postoje 54 pokrajine sa svojim društvima pisaca, a 55. je Peking gdje je i sjedište Svekineskog društva pisaca koje je tada (2007.) imalo oko 8.000 članova, po 200 − 300 iz spomenutih društava, a članstvo u njemu, koliko sam shvatila, nosilo je neke privilegije, ali i obaveze – upoznala sam na primjer tzv. armijsku književnicu koja je pisala romane samo o vojsci.
Posjetili smo više pokrajina i svuda bili primani po strogom protokolu, upoznali se koliko je to bilo moguće, a uzajamno objavili i antologije poezije.
Kasnije su me u Kinu zvali i mimo HDP-a – recimo, na jedan od najvećih svjetskih festivala na jezeru Qinghai – tu su stotine autograma pjesnika ovjekovječene na željeznom zidu. Pozvali su me i u prvi tzv. writting camp u Tangshanu gdje smo se sreli s nekim kineskim piscima, ali oni nisu govorili engleski...
Taj fenomen „bez publike” sretala sam i u drugim zemljama, recimo u Rumunjskoj, pa čak i prošle godine u Uzbekistanu, ali internet i snimljeni videi ipak sada bitno mijenjaju situaciju.
S druge su strane ogromni festivali kao što je onaj u Medellinu ili, u međuvremenu onaj ukinut u Nicaragui, gdje hiljade posjetitelja zainteresirano danima prati programe.
Posebno pamtim susret s danskim pjesnicima. Zvali su me dva puta u njihovo Društvo, a organizirani su po sekcijama. Sekcija pjesnika broji sedamdesetak članova u cijeloj zemlji, a došlo je njih četrdesetak i željeli su naknadno e-mailom dobiti engleske prijevode mojih pjesama jer ih je „iznenadilo” ne znam više što, pa su to htjeli „malo proučiti”.
Treba biti i pisac i još ponešto, da bi se preživjelo
Kako književnici danas žive u Hrvatskoj? Uočavate li velike razlike u socijalnom i društvenom statusu književnih autora i autorica u vrijeme kada ste se i sami tek probijali na književnoj sceni i ovoga danas?
Hrabriji, nekad i danas, biraju profesionalno bavljenje književnošću, a danas je proznom piscu moguće i upregnuti se u tržišni ritam s neizostavnim književnim agentom.
Ima i sretnika koji se pozicioniraju kao urednici, ili tako nešto, pa se bave onim što vole i od toga imaju redovite prihode.
Rekla bih da su honorari nekad bili viši, a recimo nagrada za moju prvu knjigu, bila je u novčanom rangu današnje nagrade za životno djelo (da ne kažem, dovoljno za sto pari solidnih cipela).
Bilo je moguće očekivati i dobiti stan kao književnik, a ne socijalni slučaj, s ugledom pisca se računalo, kao i njegovom društvenom odgovornošću, ma što to značilo, recimo, u slučaju Josipa Severa – još je bio živ mit o pjesniku kao boemu itd.
Vječito je pitanje može li se i do koje mjere književnička organizacija izboriti za zadovoljavajuća cehovska rješenja...
Ali, neke stvari se ne mijenjaju – uvijek će biti onih koji će podržati talenat kad ga prepoznaju.
A kako je sama književna scena, osobito ona pjesnička, živjela i funkcionirala u vrijeme Vaših mladenačkih godina – dakle, 60-ih i 70-ih godina, u doba prije interneta, društvenih mreža koje uvelike olakšavaju pjesnička poznanstva, promocije i samopromocije? Kako se tada upoznavalo pjesničke srodnike, kako se dolazilo do čitatelja, kako se publika pozivala na promocije i kako su te promocije izgledale? Koliko je bilo pjesničkih čitanja, festivala, manifestacija?
Tko je htio mogao je neprekidno putovati naokolo po svim republikama bivše Jugoslavije – bilo je pjesničkih festivala, gostovanja, nastupa, svi smo se znali kao da živimo, malo pretjerujmo, u jednom izduženom velikom gradu sa kvartovima republika i pokrajina. Vladala je neka organizacijska, suradnička, prevoditeljska srdačnost i druželjubivost, valjda jer smo bili mladi, spremni na putovanja, ljubavi i prijateljstva. Ali ne mogu da se ne sjetim intervjua s Vesnom Parun koji sam objavila u OKU 1976., a u kojem ona govori uglavnom o usamljenosti i o proplamsajima tuđe pažnje na putovanjima, koji su se gasili na lomači monologa. Prevodilo se na i sa slovenskog i albanskog, a za ostalo je postojalo zajedničko tržište bez jezične barijere.
Bilo je mnogo dobrih izdavačkih kuća, časopisa, festivala i, naravno, pjesnika u pokretu na fizičkoj i duhovnoj razini. Međusobno poznavanje i druženje bilo je plodonosno – tzv. avangardna promišljanja i dosezi s velikim žarom iskušavali su se u Ljubljani, Novom Sadu, Beogradu i drugim sredinama, a prijevodi iz stranih književnosti otvarali su vidike i apetite i pojedinci su se uključivali s dosta entuzijazma gdje god su mogli.
Odvajao se obavezno i novac „za kulturne programe” u školama, domovima kulture i radnim organizacijama. Iskoristila sam to kao voditeljica Tribine Društva književnika Hrvatske (1978. – 1985.) i organizirala stotine i stotine književnih nastupa na kojima su se prodavale i knjige prisutnih autora uz popust od 75% (izdavač bi dao knjigu za 50%, a Sindikat platio još 25%). Sjećam se nastupa uoči Nove godine tada vrlo popularnog Hrvoja Hitreca na kojem je stotinjak posjetilaca kupilo 400 primjeraka njegove prozne knjige.
Čini mi se da su pisci danas osvješteniji u vezi onoga što bi mogli započeti sa svojim darom. Uglavnom je napuštena koncepcija divljeg genija, boema ili klošara koji se potuca naokolo od nemila do nedraga, pogonjen alkoholom i nedaćama. Sad se više računa na obrazovanje, umreženost, stipendije, rezidencije, prijevode, pa čak i agente kojima bi se moglo isplatiti ulaganje energije u nekog radišnog, nadarenog prozaika. Iz perspektive profesionalnog pisca nije se mnogo promijenilo – treba biti i pisac i još ponešto, da bi se preživjelo.
O našim strukovnim udruženjima pisaca/književnika
Članica ste Hrvatskog društva pisaca, godinama ste bili i tajnica Društva. Što mislite o našim strukovnim udruženjima pisaca/književnika, koliko su uspješna u ostvarivanju svojih primarnih ciljeva? Imamo li razloga za zadovoljstvo i što je ono što bi se moglo popraviti?
Rado sam trošila energiju na pokretanje međunarodnih razmjena pisaca jer sam smatrala da je bolje pozicioniranje pisaca na međunarodnoj sceni prirodna zadaća Hrvatskog društva pisaca, koju ono može s lakoćom obavljati uz domaću afirmaciju književnosti – kroz nastupe na Tribini HDP-a, kao i putem svojih časopisa i biblioteka. Cehovska su pitanja nekako „pripala“ ZUH-u, no to se u konačnici pokazalo neučinkovitom podjelom. Biti umjetnikom cjeloživotni je projekt pojedinca i društva koji su svjesni svoje kulture i opstanka u ljudskoj obitelji.
Što Vam je bilo najljepše, a što najteže na poslu tajnice jednog književnog društva?
Uživala sam u smišljanju i realizacijama različitih programa. Godišnje smo ih imali oko šesdesetak, a samo je npr. Tribina HDP-a brojala stotinjak književnih nastupa. Sviđalo mi se što smo omogućili piscima da puno nastupaju i putuju. U jednom su nas čak času, valjda mišljeno kao uvreda, nazvali „putničkom agencijom”. To mi se dopalo!
Svi su sve znali, rad Društva bio je transparentan, gotovo svakodnevno primali su e-mailom obavijesti, a onih desetak koji nisu imali e-mail adrese, navraćali su u kancelariju na druženje uz voće i sokove.
Suradnje, prevođenja, antologije – sve je vodilo dalje ka živom književnom životu, a časopisi, festival i izdavanje knjiga ostavljali značajan trag našeg postojanja.
Nije mi se sviđalo mačo-ozračje, zbog čega sam na kraju i izgubila interes za još jedan mandat iako mi ga je Upravni odbor ponudio.
Raditi takav posao znači i sebe kao autora držati u zagradama veći dio dana, neprekidno procjenjivati zovu li vas na neki nastup ili gostovanje samo zato što ste glavna tajnica, nazvati njih dvadesetak da organizirate gostovanje 4–5 pisaca negdje… Sve to znači i sebi rjeđe dopuštati „nužnu asocijalnost”, neodvojivu od autorskog rada i promišljanja. Ne misliti kao drugi abeceda je stvaralačkog postupka, a članovima uvijek uslužna tajnica mnogo toga mora držati pod kontrolom.
Ali uputa, koju sam jednom prilikom dobila, sigurno nije došla iz tog konteksta: „Ti trebaš biti ponizna prema članovima!” A moje pitanje: „A zašto ne jednostavno pristojna?! Zar to nije dovoljno?! – ostalo je bez odgovora.
Već ste neko vrijeme umirovljenica – može li i kako današnji kulturni radnik/radnica u mirovini u Hrvatskoj imati adekvatan i kvalitetan život, u smislu zadovoljavanja svih svojih (osobito materijalnih) potreba? Također, ima li u našim strukovnim udrugama dovoljno osjetljivosti za članove umirovljenike i njihove, često nezavidne materijalne okolnosti, ima li dovoljno solidarnosti?
Onaj tko nema ušteđevinu bar za nekoliko mjeseci života, recimo za godinu dana, slabo će i u mirovini prolaziti, iščekujući honorare koji stignu kad stignu. Ista je to situacija u kojoj je profesionalni pisac cijeloga života. Ni kasa uzajamne pomoći ne bi tu pomogla, jer oni kojima je najpotrebnija pomoć, nisu u stalnom radnom odnosu, nemaju otkuda vratiti, a neprekidno im treba. Igraju ruski rulet sa svojim građanskim dvojnikom – nešto će ih „ubiti” a nešto neće – stalno moraju prepoznavati koji su ustupci mogući.
Jedna od prvih stvari koju sam napravila kao tajnica HDP-a bilo je organiziranje zajedničkog prijedloga HDP-a, DHK-a i Društva za dječju književnost Ministarstvu kulture da se iznos tzv. nadoknade za zaslužne građane (na koju pisci imaju pravo kad uđu u penziju) obračuna kao razlika između individualne mirovine i prosječne plaće u Hrvatskoj. Bar toliko za „zaslužne”! Ali, bili smo ekspresno odbijeni.
Biti umjetnikom cjeloživotni je projekt pojedinca i društva koji su svjesni svoje kulture i opstanka u ljudskoj obitelji.
U Hrvatskom društvu pisaca pokrenuli ste projekt razmjene knjiga koji se odvija jednom godišnje u prostorijama Društva. Kakva su dosadašnja iskustva – odazivaju li se ljudi, kakve knjige donose?
Prije dvadesetak godina pozvali smo građane i pisce da se jednom godišnje riješe viška knjiga i nabave nove u besplatnoj razmjeni. To je istovremeno bila i odlična promocija novoosnovanog HDP-a, jer su se pojavile stotine ljudi koji su po Gornjem gradu dovlačili i odvlačili knjige kao u crtanom filmu. Jedan od meni najdražih prizora vezanih uz HDP! Stižu knjige i časopisi na svim mogućim jezicima, o svemu što bi vam moglo pasti na pamet, a i poezija se tu dobro drži. Pod geslom „Donesi koliko imaš – uzmi koliko hoćeš!” funkcionira već godinama ta samoposluga u kojoj se razmjenjuju tisuće knjiga. Sve je bolje za knjige od podruma i tavana! Pa i antikvari su uočljivi na takvim razmjenama.
I inače ste poznati po aktivnoj ulozi u društveno-kulturom životu: pratite književna događanja, i sami ste vodili neke zanimljive književne tribine, sudjelujete u javnim čitanjima i popularizaciji poezije u svakodnevnom životu. Upravo smo nedavno, primjerice, zajedno sudjelovale u zanimljivoj akciji osmomartovskog čitanja poezije u tramvajima pokrenutoj od strane Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba. Kakvi su Vam dojmovi nakon te akcije? Imaju li „obični“ ljudi današnjice uopće interes za poeziju?
Imamo vrlo kvalitetnu poeziju i drago mi je povremeno predstaviti autore u svojem izboru, na svoj način, kroz dijalog koji je i meni zanimljiv. Naći ono što zovemo „differentia specifica” u nečijoj poeziji, i u dijalogu namijenjenom slušanju a ne čitanju, prezentirati jedinstvenost pojedinog autora posebno je zadovoljstvo.
I „obični” ljudi današnjice ponekad zatrebaju poeziju, i ona je tu za njih, a mi – zar „neobični” ljudi današnjice? – uvijek smo tu za poeziju, pa što bude...
Sudjelovanje u tramvajskom čitanju poezije prihvatila sam jer me zanimalo kako će putnici reagirati, a i kako ću ja prijeći iz svojeg uobičajenog introvertiranog stanja na estradno dizanje glasa jer, naravno nismo se sjetili opskrbiti se portabl mini mikrofonom, ili kako se to već zove, pa je trebalo stati bliže putnicima čak i u polupraznim tramvaju. Naša se grupa vozala naokolo u desetak tramvaja, i srećom da smo se sjetile na početku reći da se radi o poklonu Grada putnicima za Dan žena, i tako preduhitrile dileme putnika radi li se o hrpici prosjakinja ili jednostavno lunatika... Nismo se sjetile, ne znam zašto, prije govorenja pjesme reći ni svoje ime. Ali, treba ponavljati, zašto ne?! – plješću, pitaju za ime autorice jer nisu dobro čuli, neki kamena lica gledaju kroz prozor... sve je pravi odgovor, a dijalog je vrhunska zabava.
Ja sam od onih koji bi sve dijelili – i zrak, i vodu, i zemna bogatstva, ideje, znanje itd. – nabrajajući sve takve nekakve utopijske zamisli, svako malo povjerujem da sam u pravu.
Znam da ste velika ljubiteljica životinja, udomiteljica mačaka, nedavno ste mi povjerili da biste silno željeli udomiti i psa, ali da to zbog života koji vodite – čestih odsustava i putovanja – nije moguće. Što Vam znače životinje, otkada je krenula ta povezanost? Koliko kao ljudi uopće imamo razloga za osjećaj superiornosti na planeti koju dijelimo s drugim bićima?
Ja sam od onih koji bi sve dijelili – i zrak, i vodu, i zemna bogatstva, ideje, znanje itd. – nabrajajući sve takve nekakve utopijske zamisli, svako malo povjerujem da sam u pravu. Jasno je da u tom kontekstu i životinje doživljavam kao ravnopravne stanovnike Zemlje. Tu smo da jedni drugima uljepšavamo živote, ma što čitali u novinama i gledali na ekranima.
U mnoštvu pjesničkih zbirki objavili ste i jednu zbirku proznih zapisa – Mama, ja sam don Juan, 1978. godine. Kako je do nje došlo i zbog čega je ta zbirka ostala osamljena u vašem opusu, kao jedina nepjesnička knjiga?
Ako se malo bolje pogleda, kao što je pogledao npr. Veselko Tenžera, i ta je prozna knjiga pisana kao da je poezija – svaka je sintagma toliko uglačana da riječi postaju nezamjenjive. Zabavljala sam se pišući te, recimo, feljtone, o emocionalnom kiču u odnosima muškaraca i žena.
Istina je da sam izgubila na licu mjesta neke udvarače, ali 1973. – 1974. kad sam to pisala, bilo je i hvalitelja. Nedjeljko Dragić ilustrirao je knjigu u duhu tekstova, nizom crteža koji se pri brzom listanju pretvaraju u filmić, poništavajući oblik, spol, vrstu i uobičajenu logiku. Jednostavan crtež u zrakopraznom, najtočnije govori ono što sam i ja pokušala u knjizi reći.
Ostala sam pri jednoj knjizi proze. Nisam se bavila pisanjem kritika, romana, priča, drama i scenarija jer sam odlučila da ću svoje vrijeme i energiju rasporediti između življenja (u radosnom, a ne mukotrpnom smislu, a za to treba remena i energije, svekolikih umijeća) i pisanja onoga što mi najbolje ide. A to je bila poezija − zato jer bih, dovršivši pjesmu, znala da tog časa bolje nisam mogla napisati, jer pjesma je dovršena kad više ništa ne mogu ni dodati niti oduzeti.
Tekstovi u knjizi Mama, ja sam don Juan, popraćeni lucidnim crtežima Nedeljka Dragića, i sami su izrazito lucidni, humorni i crno-humorni, jezično i misaono britki te društvenokritični, osobito prema domaćim književnim i kulturnim krugovima obilježenima (samo)nametnutom superiornošću muških autora. Kako su progresivni feministički impulsi kojima zbirka obiluje odjeknuli u tadašnjim čitateljskim i stručnim krugovima?
Odjeci te knjige bili su pozitivni u kritičarskom smislu – oni do kojih mi je bilo stalo antologizirali su i isticali tekstove, tekstovi su se preštampavali i u drugim republikama, ponekad bi me netko i citatom zaskočio...
Koliko se položaj autorica na našoj književnoj sceni promijenio od tada, odnosno jesu li feministički glasovi danas više ili manje potrebni nego tada, koncem 70-ih?
Recimo to ovako: autorice su danas samosvjesnije. Pitanja cenzure i autocenzure nisu više tako bolna. Jedva bih povjerovala da i danas postoji neka, recimo, filozofkinja koja ne bi pisala i objavljivala poeziju samo zato da „ne izgubi poštovanje kolega”.
Feministički glasovi su sve potrebniji jer govore o ljudskim pravima, a još smo kod istoga: korak naprijed, možda uskoro čak i dva natrag. Za pola čovječanstva, malo i sporo.
Osim feminizma, koje još teme doživljavate kao svoje, kao one koje vas nisu prestale intrigirati unatoč sveopćim društvenim mijenama na lokalnoj i globalnoj razini?
Zanima me samo čovjek i njegov svijet borbe s prastarim, divljim, neprilagođenim sobom, i njegova odgovornost u mjeri u kojoj se služimo stečenim znanjima i vještinama.
A što od Sonje Manojlović možemo očekivati u budućnosti, pišete li trenutno nešto novo i uopće, ima li nešto što biste baš silno željeli ostvariti u stvaralačkom smislu, a da do sada to još niste uspjeli?
Nova knjiga pjesama zvat će se Ljubaznost je hladna vrlina.
Kreiranje heteronima je izazovno, ako imaš dovoljno vremena.
Za sam kraj, pitat ću Vas kako vidite trenutnu književnu scenu u Hrvatskoj – koje su pojave i prakse u njoj dobre, a koje loše? Što bismo kolektivno mogli ili trebali popraviti? Koliko stižete čitate druge autorice i autore i postoje li neki opusi ili poetike koje biste izdvojili kao Vama posebno važne ili važne s obzirom na profilaciju naše suvremene književnosti generalno?
Kod nas se često i mnogo piše. S Facebookom dobili su prostor i oni koji ne mogu dočekati, iz raznih razloga, objavljivanje knjige.
Ali, kad izađe dobra knjiga, znamo, diže ljestvicu autorske i čitateljske opće pismenosti.
A „loše prakse koje bi se mogle ili trebale kolektivno popravljati” – baš bi me zanimalo to promatrati neko vrijeme...
Nedavno su me pozvali da u videu KGZ-a preporučim za čitanje meni drage knjige i autore. Na kraju, osim vječne Szymborske, svela sam izbor na poeziju Gorana Čolakhodžića jer piše sve zrelije, s izraženom odgovornošću prema upotrebljenim riječima i Mariju Skočibušić i njezino, ne nužno samo pjesničko, razigrano, ironično, sveprerađivačko, radosno pisanje.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (sporazumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Šale i opomene
- Fraktura 03/2022.
- 184 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533584478
- Cijena: 18.45 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Sonja je knjigom 'Šale i opomene' ispisala jedan osobni grad, osobnu promatračnicu s koje, s nježnošću i razumijevanjem prema životu koji se odmata svakodnevicama, gleda na ruke koje se približavaju i odlaze, neprestano. Ruke su to nerijetko žena, njihove glasne tišine, borbe da se maknu iz kalupa svijeta koji ih pokušava probaviti i prilagoditi.
Gledajući odgovore
- Fraktura 12/2018.
- 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533580647
- Cijena: 17.12 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Istraga o humanim, sociološkim i političkim kondicijama slabo kotirajućeg Subjekta i njegova ugroženog humanuma, kao odavno izabrana poetska strategija kvalitetne hrvatske pjesnikinje, a 'Gledajući odgovore' nova je reakcija Sonje Manojlović na ponudu svijeta bez orijentira i respektabilnoga moralnog kapitala. (Branko Maleš)
Dobri za sve
- Fraktura 11/2015.
- 112 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532666762
- Cijena: 19.78 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Ono što izrazitije karakterizira zbirku "Dobri za sve" Sonje Manojlović izravni je obračun, skidanje vela s mnogih manipulativnih sustava vremena u kojemu živimo. Pjesnikinja s lakoćom detektira maske mnogih, mislili smo zauvijek nestalih, ideoloških paradigmi koje se poput zlog usuda neprestano vraćaju u prostore naših života.