Anka Žagar: Ursule : žute minute svete Uršule

Anka Žagar: Ursule

Među brojnima, doima se da se nameću dva utemeljena smjera čitanja nove zbirke poezije "Ursule : žute minute svete Uršule" kanonske autorice domaćeg suvremenog pjesništva Anke Žagar, čiji jezik, čini se, od goranovskog debija („Išla i… sve zaboravila“, 1983.) do danas nije izgubio na svježini; mada nije riječ o sinonimima, za potrebe ovog teksta pojam čitanje možemo poistovjetiti s pojmom odgonetavanje, a pojam svježina s pojmom autentičnost. U prvom slučaju to bi značilo čitanje kao odgonetavanje izvjesnog koje, usprkos izvjesnosti, ne prestaje iznenađivati. U drugom slučaju simulirana sinonimija podrazumijeva stilsku prepoznatljivost kojoj, ni decenijama poslije, nije dijagnosticirana uobičajena bolest razvedenih opusa – zamor materijala.

Ursule Žagar Anka

Kao prvi smjer čitanja (odgonetavanja) mogućih značenja, koje nam podastire (ili krije) jezik ove knjige, pjesničkim je jezikom dokumentiran put prema svetosti kršćanske mučenice iz 5. stoljeća koja, međutim, može biti (ili jest) bilo koja žena (ili sve žene); (pod)naslovna razlika zabilježena u broju (množina naspram polazišne jednine), te u izostavljanju dijakritičkog znaka (Ursule/Uršula) potvrđuju identitetsku nestabilnost entiteta u tradiciji zabilježenog kao svetačkog, što je i podsjetnik na neuvjerljivost takvih kvalifikacija – onih prema kojima čovjeka svetim proglašava netko tko nije svet – dakle čovjek. Utoliko ne čudi povremeno interferiranje i transpozicija pjesničkog subjekta ne samo s drugim ženama, već i sa samom autoricom („sveta Uršula lektorira anku“), čega je posljedica i prostorna transpozicija, tj. uvođenje motiva autoričine zavičajnosti koja se događa bilo kao hidronim (Kupa), bilo kao jezik sâm (kod pojedinih glagola uslijed konjugacije, npr. u pjesmi „molju tebe, denver blue“).

Takvo čitanje, usprkos neupitnoj autentičnosti autoričina jezika, stilsko-motivski provocira prisjećanje na nepošteno marginaliziranu poeziju Božice Zoko („Trg na kojem stojimo, ruši se“, 1990. i dr.), a „pripovjedno“/semantički – pored ostalog – na put pročišćenja mladog Siddharthe u istoimenom remek-djelu Hermana Hessea iz 1922. Naime, igra riječi i značenja, osobito svojstvena za poeziju Anke Žagar, dozvoljava nam pomisliti da se sv. Uršula očituje u drugim ženama (Ursulama) – onima koje nisu svete (a koje će, prema kršćanskom standardu, jednom to možda postati) – kao i da je put prema svetosti kršćanske mučenice, smješten u začudni medij poezije, lišen katekizamski zabilježenih etapa kao što su put savršenstva, duhovni put i nasljedovanje Krista. Pa ipak, ono iz kršćanske perspektive nije posve isključeno, budući su u jednom od najvažnijih dokumenata Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) – a to je dokument pod nazivom Lumen gentium – svi vjernici (ne samo redovnici) pozvani na svetost. U skladu s Hesseovom „doktrinom“ zabilježenom u rečenom romanu – put svetosti bio bi put grijeha temeljem kojeg Žagar uspostavlja, a zatim nastavlja graditi prisan odnos s važnim imenom tradicijskog martirija.

Navedeno objašnjava transpoziciju pjesničkog subjekta u kategorijama lica i broja, katkad dakle neusklađenu kongruenciju koja dopušta međusobnu „komunikaciju“ pjesničkog subjekta i autorice (koja potom i sama postaje pjesnički subjekt), a što, pak, utvrđuje promotrenu identitetsku nestabilnost svojstvenu suvremenim komunikacijskim sredstvima i obrascima. Varijacija Uršula/Ursule tako podsjeća na sveprisutnu rastrganost između u postmodernizmu osobito anticipiranog koncepta individualizma i pripadanja kolektivu; svim naporima usprkos, jedno ne uključuje drugo, pa je balans između oprečnih kategorija uspostaviti moguće tek uz kompromis koji podrazumijeva djelomično odricanje od slobode s jedne, te djelomično odricanje od sigurnosti s druge strane.

Takvo nas čitanje navodi i na onu značenjsku recentnost rukopisa koja se ne tiče tek rodnog pitanja: naime, na promatranje rečenog balansa kao klackalice koja u ovom trenutku preteže u korist sigurnosti, usprkos tome što tu i takvu sigurnost promatrati možemo tek kao kratkoročnu činjenicu; naime, pođemo li od militarizacije Europe kao u knjizi izrijekom nenavedene premise (budući ovo nije "Europa na tenku" Petra Gudelja, a bogami ni "Bitka za pomrčinu Sunca" Milana Maćešića), pođemo li k tome i od historijskog iskustva, tada je jasno da krajnji ishod radikalne militarizacije može biti jedino – rat. Iskustvo koje dakle poništava put grijeha poistovjećen s putom svetosti, barem onim koji uključuje vrludanje stazama grešnih, no ne i ubijanje.

Isus kojeg motivski nalazimo u neimenovanom zagrebačkom predgrađu („Presretači“) – a što nas može podsjetiti na pseudohistorijsko iskustvo zabilježeno u romanu "Stotina godina" Darija Harjačeka – najbliže je ekspliciranju mračne slutnje ishoda čije pretpostavke za sada uspješno i konsensualno projektiraju elitne političke strukture i mainstream mediji – kako u Hrvatskoj i regiji, tako i diljem zapadnog civilizacijskog kruga od čijeg odupiranja mijenama u poretku ostati može, makar kao cinizam, ludizam kakvoga kod Žagar, očekivano, ne manjka. U pjesmi „aport“ njime je kritički obrađeno iskustvo dogme koje se očituje i kroz zapadno (kršćansko) uvjerenje u nepovredivost (neo)kolonijalističkog poretka: moj pas, moj pas, moj bypass. Inzistiranje na obrani dogme – koju ovdje dakle promatramo i kao obranu rečenog poretka – za ishod ima apsolutnu smrt koja se simptomatski očituje kao smrt u jeziku („aorist je prazan“).

Gdjekad zabilježeni idiolekti, kojima je dijelom popločen grešni put pročišćenja s namjerom postizanja intimnije atmosfere, tako se mogu čitati i kao ironijska gesta (npr. „Tijelom opismeniti se“), a metastatsko svojstvo ovdje naznačene smrti može se manifestirati ne samo kroz dosljedno provođenu sintaktičku redukciju, već i kroz uvođenje lirskih minijatura („Krvožedne maramice“, „Planine izvana su pjesme“, „Silazeći sa zvijezde“).

Ključna je ipak karakteristika zbirke konceptualnost od čije se dosljedne primjene tematsko-motivski, srećom u manjoj mjeri, odstupa u drugoj polovici zbirke (tako imenovanoj budući, koncepcijski opravdano, zbirka nije podijeljena u cikluse). Razlog toj pojavi možemo potražiti u izvjesnoj prekobrojnosti zastupljenosti tekstova, njih devedesetak, među kojima su i oni koji s pjesničkim subjektom (i središnjim motivom) rukopisa nemaju bogzna kakve veze („Dubrovniče, ne miči se“, „kao val neke neutješne sreće“, „i te burke jabuke“, „kraj sezone jabuka“, „mostarska“ itd.); stoga se kao moguća prepreka za dodjeljivanje najviše ocjene knjizi nameće problem selekcije tekstova – konceptualni rukopis, građen na metodi opetovanog motivskog ponavljanja (ne toliko agresivnog kao, primjerice, u Kočićevim perom nagrađenoj zbirci Lidije Deduš), teško podnosi makar i najmanja odstupanja od rečenog perpetuiranja, čega je posljedica „vidljivost“ onih, u rukopis teže uklopivih ili neuklopivih (a ipak uklopljenih) tekstova koji utoliko „strše“ kao očit višak.

Srećom, kao što je istaknuto, takvih je primjera nedovoljno da bi ozbiljnije naudili konačnom utisku koji iznova podsjeća na dragocjenost autoričinih prinosa domaćoj produkciji. Potonji možda najavljuje smrt jezika, tako najavljujući smrt svega, no dok se to ne dogodi, barem u raspjevanoj sintaksi Anke Žagar, jezik će, uvjetovan (pa i poistovjećen) s kretanjem, svoje korisnike umjeti počastiti briljantnim sintagmama među kojima se, pored ostalih, ističe crveni auto poezije iz pjesme „umijeće nedovršavanja“. Začudnost, čijoj postojanosti ne nedostaje ni jake poredbe ili (para)citatnog iskustva (čega je posljedica da u jeziku knjige Uršula može biti npr. i Janica Kostelić, kao u pjesmi „gologuza olovka pred zimu“), jamči užitak čitanja, ali samo onaj pretpostavljen znatnijim čitalačkim ulogom.

Poezija Anke Žagar, usprkos ludizmu (ili možda ludizmu zahvaljujući), nije laka za čitanje, te se ne uklapa u trendovske modele koji – iako i dalje oduševljeni metaforom – prema svojim stilsko-motivskim svojstvima i angažiranom predznaku sve češće bivaju proračunato predvidivi.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Anka Žagar

Ursule : Žute minute svete Uršule

• Meandarmedia 05/2025.
• 116 str., meki uvez
• ISBN 9789533343945
• Cijena: 20.00 eur
• Kupi knjigu!

U knjizi 'Ursule: Žute minute svete Uršule' Anka Žagar se ne opterećuje drugima, ne pristaje na limitiranje slobode vlastita poetskog jezika, naposljetku vlastita pisanja s kojim se suočava i hrve u bezvremenoj igri, na tragu prepoznatom u njezinim ranijim knjigama, ali i na stranputicama izazova teme, njezina vremena ali njezine aktualnosti. Polazeći od legende o Sv. Ursuli Anka Žagar se legendom ne bavi nego u nju začitava aktualno, svoje vrijeme, tragove iz dubine prošlosti kojima se mijenjaju konteksti ali ne i bitan sadržaj.