Sergej Lebedev : Bijela dama

Sergej Lebedev: Bijela dama

Sergej Lebedev autor je srednje generacije (r. 1981), no njegov autonoman rukopis, stilska virtuoznost, širina znanja i mudri uvidi navode da pomislimo na ozbiljniju dob od ranih četrdesetih koliko mu je bilo kad je radio na romanu „Bijela dama: pet dana srpnja 2014“ (prev. Antonio Milovina, Fraktura, 2025). Čvrsto antiputinovski pozicioniran pjesnik, esejist, novinar i urednik rođen u Moskvi, nastanjen u Berlinu, sedam je godina proveo na geološkim ekspedicijama po ruskim i azijskim nigdinama, gdje je tijekom istraživanja nailazio na ostatke sovjetskih logora.

Senzibilitet za problematiku staljinističke represije, za posljedice koje je totalitarni sustav ostavio na toj golemoj državi i njenim ljudima njegovao je Lebedev i prije potresnih otkrića jer njegova se obitelj za turbulentnih perioda zatjecala s obje strane povijesti. U intervjuima šokira podatkom da je u razdoblju između 1917. i 1991. izgubio dvadeset rođaka, a bilo je među njima ortodoksnih svećenika, provincijskog plemstva, potomaka Nijemaca koji su u Rusiju emigrirali u 19. stoljeću. Da ima njemačke korijene baka mu je otkrila nakon pada Zida, za šetnje njemačkim grobljem u Moskvi, da bi u nekom trenu slučajno saznao da je bakin drugi muž bio pripadnik Staljinove tajne policije. Prije nego u izboru primarne profesije pođe stopama roditelja geologa, rast će Sergej Lebedev upravo pod utjecajem svojih baka, različitog socijalnog ishodišta, jedne iz aristokratskog miljea, druge seoskog porijekla; jasno je, da nije bilo Revolucije 1917. teško da bi ove dvije žene postale dijelom iste familije.

U svojoj umnogome autobiografskoj fikciji, a „Bijela dama“ šesti mu je roman i već četvrti (uz „Granice zaborava“ (2019), „Debitanta“ (2021) i „Ljude kolovoza“ (2026)) preveden na hrvatski, služeći se nesputano sredstvima literarizacije, štoviše poetiziranja, Lebedev poduzima „operacije“, možda malene i privatne, ali neupitno važne; prekapa arhive, saslušava intimne ispovijesti, propituje službene istine, raslojava i kroz književni postupak demontira rusku povijest; bilježi i prebrojava, oplakuje i osvećuje. Pritom u takoreći istu vremensku i vrijednosnu ravan postavlja davne i aktualne zločine srčano predan načelu o njihovu nezastarijevanju, bili oni ratni ili civilni. Pa se tako ovaj roman otvara s ruskom invazijom na istočnu Ukrajinu, u ljeto 2014., no autor će proširiti temporalni okvir odbacivši nas iz suvremenosti podosta unazad, stoga zagrobni solilokvij jednog od četvero središnjih protagonista do čitatelja dopire iz doba Drugog svjetskog rata.

Sudeći po retoričkim figurama i slikama koje sam u tekstu mekim grafitom jedva vidljivo, ali odlučno označila, zašaravši do kraja čitanja praktički čitavu knjigu, Lebedev je izvanredan stilist sklon poetskom izrazu i u prozi, točnije osebujnoj i silovitoj metaforici. Bilo bi mu drago da uz naširoko prevođenu prozu zanimanje prevoditelja privuče i njegova poezija, no ako do toga i ne dođe, govori, tu ćemo poeziju ionako nalaziti u njegovim prozama jer, pojašnjava dalje, stihovi su za njega poput bloka za skiciranje u kojima čuva svoje impresije da bi jednom postale dijelom romana. Na njegovo je pisanje utjecao Brodski, on je, tumači Lebedev, nanovo uspostavio ruski jezik, pročistio i transformirao kabasti sovjetski idiom prepun isprevrtanih i upropaštenih riječi. A da bismo uopće stekli izniman dojam o književniku čiji jezik ne poznajemo nasušni su nam pouzdani i daroviti posrednici, u ovom slučaju nijansiranim i sočnim prijevodom omogućio je to mladi rusist Antonio Milovina.

Ne čudi što je ova Lebedevjeva knjiga na Goodreadsu zakinuta za visoke ocjene, kriteriji su na toj platformi mutna kategorija, no tek koji čas listanja recenzija otkrit će da su ovaj put razlozi više političke naravi nego posljedica lošeg ukusa. Pojedini komentatori, koji vjerojatno nisu i čitatelji, a umjesto da polemiziraju o literaturi na forumu bi politizirali, drže da jedan Rus nema pravo, nema točne informacije pa ni adekvatnu vizuru da bi se očitovao o ruskom teroru na ukrajinskom teritoriju. A ovaj strastveni i rječiti disident ne samo u svojoj literaturi, nego i na književnim gostovanjima, u medijskim nastupima, koliko to kao javni intelektualac u egzilu može, najoštrije istupa protiv mahnite brutalnosti politike velikog vođe, glasno i artikulirano iskazujući osjećaj odgovornosti za to što je ruski narod podcijenio Putina ne prepoznavši njegovu samovolju kao istinsku prijetnju. Za to što inteligencija, što književnici zatvaraju oči pred gubitkom građanskih i novinarskih sloboda, pred autokracijom o kojoj im je naposljetku moralna odgovornost progovarati, pa zaključuje da suvremenu rusku književnost čine knjige koje – nisu napisane.

Kompoziciju romana Lebedev gradi od smjele mješavine jedva spojivih elemenata, no domišljato i bešavno u konačnici uvezuje pojedinosti iz područja geologije s razmatranjima nacionalne historiografije i mentaliteta, ali i sa slavenskom mitologijom. Uto nas poput kakvog svevidećeg majstora ceremonije posjeda pred slagalicu strave, pred strahotna zbivanja koja začudno pa skoro i ležerno izviru jedno iz drugog, otprilike kao golubovi iz mađioničareve maramice. Dramaturgiju događanja vizualiziram ovako: ceremonijal majstor Lebedev, ili radije njegov bogoliki pripovjedač, mahne rukavicom – razjapi se okno ukletog rudnika; zaleluja repom fraka – padne avion; zapucketa prstima – okupi se konspirativno pa učas prhne, kao da ga nije ni bilo, kružok žena u bijelom.

Lebedevjeva imaginacija omamljuje, u njegovu priču, zastrašujuću i zatravljujuću, ulazi se s poštovanjem kako smo kao djeca činili s ruskim bajkama. Kao i tada, u djetinjstvu, s tim raskošnim pripovijestima, s tom rustikalnom fantastikom, i kod Lebedeva će nam moguće izmaknuti neki od kodova i značenja, ali efekt polaganog otpuštanja je neosporan, „Bijela dama“ moćna je i rekla bih trajna knjiga, divna u svojoj alarmantnosti. Jer kad se s priče oljušti sva metaforika, iza fikcionalne opne ostaje nepodnošljivo mnogo realnosti, iz knjige sa sobom nosimo fakte koji bole, od kojih je nemoguće zadržati distancu i tek tako otići za svojim životom.

Napušteni ugljenokop nedaleko ukrajinsko ruske granice progutao je morbidnu tajnu ili više njih, te tajne su ondje poput geoloških slojeva s vremenskim protokom natiskivane jedna na drugu. Negdje je Lebedev kazao da mu je prirodno povući paralelu između geologije i sovjetske povijesti jer se prva zaokuplja materijom koja pod utjecajem vremena prolazi kroz mnoge promjene, s drugom je slično, desetljećima je neumorno prekrajaju vlasti. Rudnik je do sredine 1990-ih značio prosperitet, umlaćivao doduše muškarce tegobnim radom i podzemnim havarijama, ali osiguravao egzistenciju njihovim obiteljima. Hranio pokoljenja, satirao i trovao. Davno je izgubio geološku vrijednost ili bar gospodarsku isplativost i sveo se na masovnu grobnicu, najprije Židova, kasnije štrajkaša i zatvorenika, protivnika režima. U nekom trenu po tom ruralnom krajoliku, a zamišljamo ga mjesečarski opustošenim, s neba kao vjesnici apokalipse umjesto žaba stanu padati unakažena trupla iz malezijskog Boeinga. Golemi putnički avion iznad Donbasa, ratne zone na istoku Ukrajine, oborila je vojska koja, prema Kremlju, nije ondje.

U prvom slučaju ljudski ostaci posve su neprimjereno decenijama zapečaćeni u rudničkom rovu, u drugom su razasuti po selu, no zajedničko im je da govore, kad živi za to nemaju force, da djeluju, iz neke svoje dimenzije, složno poput legije. Trećim narativnim slojem dominira također maltene onostrana ženska sila, snažna i solidarna, kojoj pripada i eponimska bijela dama; u pitanju je, bar ja to tako tumačim, kolonija dobrih vještica, koje u svom tihom aktivizmu promiču ideju zajedništva. Bijele vještice prema neopaganističkim vjerovanjima iscjeliteljice su i posrednice među ljudima. Lebedevjeve bijele dame usto nositeljice su simbolike (pro)čišćenja, a njihovom pojavom, na kraju njihovim ultimativnim neuspjehom, on kao da ukazuje na to da njihov kapacitet nije dostatan za ovaj svijet, nesretno (ot)cijepljen od humanosti i svake logike.

I eto nas konačno u jezgri romana. Srpanj 2014. kao krešendo, kao točka pucanja. Bit će rata, osjeti se to u zraku, a tu su i znaci, čudnovati ali očiti za onoga tko ih umije čitati, tko ih želi vidjeti. Najflagrantniji je ovaj: Marijana, bijela dama, naslovna figura čija sveprisutnost razlomljenu prozu drži na okupu, iako priča počinje njenim odlaskom, neizlječivo se razbolijeva, strašno propada i dugo pati. Marijanina bolest jezivo se manifestira, pogotovo uzevši u obzir da se radi o dotad superiorno elegantnoj ženi plave kose, uštirkanoj i blistavoj u svojoj profesionalnoj funkciji – u „3D prikazu“ voditeljica rudničke praonice, a ustvari živa metafora čistoće pa onda i moralne ispravnosti – sumještane je doslovno i simbolički čuvala od prljanja bilo kakvog.

Tijekom devet mjeseci Marijaninog bolovanja, snijeg će posivjeti pa pocrnjeti, kao najava, kao refleksija. Jer Marijanina krv postaje katran, ona umire tako što posivi, na koncu i pocrni, kao da je njeno tijelo najprije očađeno, pa karbonizirano. Umrijet će zato što preuzima na sebe prljavštinu povijesti, kao da se otrovala ružnoćom svijeta. Marijana je u tajnosti, a zapravo u svom izvornom poslanju figurirala kao čuvarica zloglasne rudničke jame. Čudotvorno, nitko nije znao kako, nitko za to nije mario, sve dok je funkcioniralo, sprječavala je da duboko zakopana i okamenjena nesreća prokulja među mirne i uredne članove zajednice koji gaje i održavaju vlastitu amneziju, koji prešućuju, potiskuju, normaliziraju desetljetno zlo. Marijana se, možemo to čitati ovako, koristila nekom vrstom bijele magije kako bi služila svom mjestu u problematičnim okolnostima, kako bi čuvala mještane najviše od njih samih, no kad bez svojih moći ostane, ljudi kojima je pomagala napuštaju je. Marijana umire zaboravljena, u otkupiteljskoj misiji, kao da na sebe preuzima tuđe terete i tame.  Nameće se zaključak da je njena mučenička, a pokazat će se i uzaludna agenda dokaz da nam kao civilizaciji nema spasa.

Roman je kružno komponiran, u pet se kratkih ciklusa izmjenjuje pripovijedanje (o) četvero protagonista, oni su Žana, Valet, General i Inženjer. Marijanina kći Žana pauzira studij u Karkovu da bi brinula za majku, očajna što joj ne može olakšati patnju, a bolesnica kao da svoj martirij zbog više svrhe mora proći polako i bez preskakanja postaja. Neposredno nakon Marijanine smrti u naselje se vraća Žanin vršnjak, njihov prvi susjed kojeg je Marijana davno otjerala, prozrevši ga kao personifikaciju svega dijaboličnog ili naprosto nečasnog. Onamo, isto iz Moskve, stiže i General, službenik tajne policije, stiže po vojnom zadatku, baš kao Valet, a zaintrigiran je ili bolje reći fiksiran na zagonetnu Marijanu, i po tom je pitanju neugodno nalik Valetu. S tih četvero ljudi, ili troje, jer jedan je, kako sam kaže, otkad ga nema među živima, prije fosil ili možda mineral, započinje košmarni raspad, kreće ples smrti.

U jednom od slojeva, a potenciram taj pojam jer roman je nakon svega doista lako zamisliti kao uzorak iz geoloških davnina u presjeku, u hipnotičkom iskazu Inženjera, Nijemca židovskog porijekla, koji je nesretno rudarsko okno projektirao da bi tamo skončao s nizom okamenjenih drugih, čujemo unisono javljanje žrtava nacističkog i staljinističkog progona. Upućujući u romanu na izvjesnost novog velikog rata Sergej Lebedev podsjeća na grozote koje su prethodile, i u dramatičnom, nekako čak baroknom zamahu razvija postavku o perpetuiranju matrice nasilja, o spirali zla koje se ciklički vraća, kao karmička kazna, sve dok se narod ne izbori s prošlošću, sve dok se ne utvrdi lekcija.

„Bijela dama“ od fascinantnijih je prijevodnih akvizicija iz protekle godine i ne znam kako uopće s profesionalnom neutralnošću preporučiti knjigu koje se nije moguće otresti. Prije nego se okrenem ostatku Lebedevjeve bibliografije pročitala sam i preslušala valjda sve njegove dostupne intervjue, pa nešto od toga pridodala razmišljanjima o knjizi, premda nas u procesu književne analize i pokušaju validacije ne bi trebalo, čak ni smjelo zanimati što autor o svome djelu kaže, što je želio, zamišljao, planirao, fokus bi morao biti isključivo na rezultatu koji je isporučio, na onome s čime kao čitatelji raspolažemo. No ovdje mi se čini da je zaista sve podjednako bitno, i tekst sam i autoreferencijalna prizma i društveno povijesni kontekst i porijeklo i profesija i socijalni angažman i činjenice.

Iznad svega ipak magija fikcionalizacije, to jest vještina književnika da romansira vlastiti život i historijske prilike, tako da se i u sasvim surealnom izdanju cjelina doima „stvarnije od stvarnosti“. I to književnika čiji razvoj zasigurno ne predstavlja tipičan primjer sovjetskog odrastanja, ali koji svakako jest reprezentativni predstavnik te mnogoljudne nacije, jer kroz njegove se najosobnije konstelacije tragično, a i veoma životno prelama štošta, od društvenih klasa do političkih mijena.

Sergej Lebedev

Bijela dama : Pet dana lipnja 2014.

• Prijevod: Antonio Milovina
• Fraktura 06/2025.
• 192 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533588384
• Cijena: 21.99 eur
• Kupi knjigu!

Sergej Lebedev, ruski pisac poznat po svom beskompromisnom traganju za istinom o povijesnom zlu koje zatamnjuje obzore sadašnjosti i budućnosti, u slojevitom i dramatičnom romanu 'Bijela dama' s iznimnom literarnom uvjerljivošću povlači os koja iz rudničkih dubina prolazi kroz zločine prijašnjih stoljeća i izbija na površinu našega, na istom mjestu, u ukrajinskom Donbasu, s istim ili malo drugačijim protagonistima – u licu ruskog totalitarizma.