U knjizi "Ursule: Žute minute svete Uršule" Anka Žagar se ne opterećuje drugima, ne pristaje na limitiranje slobode vlastita poetskog jezika, naposljetku vlastita pisanja s kojim se suočava i hrve u bezvremenoj igri, na tragu prepoznatom u njezinim ranijim knjigama, ali i na stranputicama izazova teme, njezina vremena ali njezine aktualnosti. Polazeći od legende o Sv. Ursuli Anka Žagar se legendom ne bavi nego u nju začitava aktualno, svoje vrijeme, tragove iz dubine prošlosti kojima se mijenjaju konteksti ali ne i bitan sadržaj.

Jezik njezine poezije suvereno nas razuvjerava u pokušaju prepoznavanja na temeljima iskustva čitanja njezinih ranijih knjiga, poput slapova na gorskim brzacima kojima bismo htjeli uhvatiti smjer, putanju, vodotok, a oni se strmoglavljuju uvijek novi i drugačiji, neuhvatljivi i neponovljivi. Tako se nekako odmotava i klupko Žagaričina jezika, riječi koje neprestano izmiču predvidivosti i pokušajima ukalupljivanja u neki standardan leksički, sintaktički slijed.

Zato u konkretnom slučaju pitanje hoćemo li dobiti dobru knjigu izgleda krajnje neprimjereno, jer na ovom tragu drugo nije ni moguće, ali da je riječ o rukopisu koji iz stiha u stih, iz stranice u stranicu iznenađuje i oduševljava – u to sumnje nema.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.