Govoriti o jezičnosti hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina jedva da je još tautologija. Kad je riječ o nekom pjesniku iz toga vremena, tu tautologiju, međutim, kritika mora  dekonstruirati da bi došla do osnovnoga pjesničkog teksta  i djelotvornosti jezika u njemu. To svakako vrijedi za Anku Žagar, u koje je iskustvo jezika totalno i primjerno u njezinoj pobuni protiv slovničkog pravogovora, kao i po otklanjanju svake književne regulative. Ni semantički  konkretizam sa svojim programom, ideologijom i sebi  svojstvenim vitalizmom ne uspijeva je potpuno uvjeriti.

Naprotiv, nakon najsvjetlijeg i najoptimističnijeg stiha nove poezije, “napišem šuma i bude šuma”, autorica će  nastaviti zaključkom: “mene je strah / zato pjevam”. Anka Žagar piše iz tjeskobe. I zato što je pisanje tjeskoba.

Može li onda pisanje biti protutjeskoba kao što bi postulirao semantički konkretizam? Pred jezikom Anka Žagar nalazi se kao pred nekom nepoznatnom silom – kao  djevojčica sa šibicama pred neprozirnim elementarnim počelom, zvala ga ona šumom ili morem, ili mislila ga kao tekst i strah pred ispisivim.

Zvonimir Mrkonjić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.