Knjiga pjesama "52 dana" nastala je na osnovi neopreznog pristanka da se onaj koji putuje u Australiju javi pjesmom i da će dobiti zasluženi odgovor, točnije 52 dana je pjesničko i prijateljsko dopisivanje Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Udaljenost i razdvojenost možda zvuče kao tematska nosiva mjesta ljubavne poezije, ali riječ o različitim prostorima i kulturama, o pisanju s istog i s različitog mjesta o onome što vide, doživljavaju, osjećaju i misle.

Za obojicu je svakodnevno dopisivanja pjesmama, između Hrvatske i Australije, bio izazov traženja teme, istraživanje oblika, stvaranje događaja u jeziku, gdje god da se jedan od dvojice sudionika (adresata) nalazio. Pjesme su, koliko god od toga jedan ili drugi bježali, nastale kao nagovor na pisanje pjesme, bavljenje poezijom i kad se to čini najmanje priličnim ili mogućim. Jedan se nije htio čuditi drugom kontinentu, nije htio pisati katalog svakodnevnih susreta, vodič kroz iznenađenja na putu, nije htio biti pjesnik-putopisac, pjesnik koji radi slikovnicu od vlastitog života, izvještava o onome što ga je plašilo ili u čemu je uživao.

Drugi je postojano tražio osamu na mjestima gdje su ga poznanici zatjecali, prekidali u pisanju i odgovaranju, poticanju ili podsjećanju. Međusobno u mnogočemu različiti napisali su „interkontinentalnu“ knjigu pjesama 52 dana s toliko pjesama da im se i sami čude, da ih ne samo pamte samo kao svoje nego ih dijele onako kako su nastajale i govore o prošlom ili sadašnjem vremenu.

Stilski i strateški različite postajale su jednake u različitom, nadopunjavale su se i iznevjeravale podjednako. I obrnuto: pisane su na putu sa zajamčenim povratkom i s nužnim odmakom, na putu u blisko: od djetinjstva do književnog života, od vijesti iz svijeta do obiteljskih, sentimentalnih, ogorčenih i pomirljivih uvida o sebi i drugima. Ozbiljno i tragično miješa se s ironijom, samoironijom, bijesom i bljeskom duhovitog, zaigranog i neponovljivog užitka pisanja. Ili se sve samo tako čini, upisivano je i dopisivano uporno i svakodnevno, iznenađujuće i poznato, poslano i čitano na whatsappu, što je bilo ne samo tehnička zadanost nego je utjecalo na druge tematske i stilske kontekste u 52 dana.

Međutim, kao i uvijek, sve je prepušteno različitim čitanjima, interpretacijama, užicima, kako se to već s poezijom i knjigama događa: neizvjesno i radosno…

VEČER PADA U GEELONGU

Raspametilo se vrijeme i otpustilo
to dvoje razdvojenih
u svojim okovima
usamljenih na svojim dokovima.
Braća po jeziku su bili
i još svakakvim stvarima
u magli dok su stražarili
da jasnim obrisima daju ime.

Čemu pisati i čemu se nadati
čemu živjeti ako je šutnja
jedino dijete koje smo porodili?

Dok večer pada u Geelongu
možemo pisati o ljubavi
i stvarati sve što nam nedostaje
hajde onda, krenimo, započnimo pjesmom
na odlasku, pišimo o dolasku,
o kengurima i Aboridžinima,
o zagrebačkim ulicama i mjestima
gdje zvijeri čekaju i o mjestima
gdje se čeka kraj, čuvajmo se svega
o čemu nemamo što reći, ništa
nam se neće dogoditi u pjesmama
dok večer pada u Geelongu
a mi o toj noći ne znamo ništa.

Znamo sve o jutarnjim kavama
i nesigurnijim mjestima
stvorenim za izgubljenost
znamo sve o tajnom oružju
koje će nas sačuvati od noći
dok čekamo da svane u Geelongu.

Senko Karuza

Branko Čegec rođen je 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1995. do konca 1989. glavni urednik časopisa Quorum. Od 1989. do konca 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo vlastitu nakladničku kuću Meandar, u kojoj radi kao direktor i glavni urednik do 2000., nakon toga kao glavni urednik. Godine 2003. pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu "Tema", pri kojima djeluje kao ravnatelj, odnosno glavni urednik.

Objavio je više zbirki poezije, te nekoliko esejističkih. Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. Autor je ili suautor više izbora i pregleda hrvatske književnosti (poezije i proze) u zemlji i inozemstvu.

Miroslav Mićanović rođen je 1960. u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Tekstovi su mu nagrađivani i uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike.

Objavio: Grad dobrih ljudi, 1984, e-izdanje d:p:k:m: 2005; J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović, Četiri dimenzije sumnje, 1988; Zid i fotografije kraja, 1989, e-izdanje d:p:k:m: 2008; More i prašina (grafike V. Zelenko), 1991; Job / Hiob (grafika F. Vejzović), 1991; Zib, 11998, 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović, Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, 12002, 22003; Trajekt, 2004; Prom, prijevod na poljski, Katowice, 2011; B. Čegec, S. Karuza, M. Mićanović, Tri krokodila, 2005; Zapadni kolodvor, 2006; Jednosmjerna ulica, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, Ljubljana, 2011; Dani, 2011; Divji pes, Ljubljana, 2011; Vrt s 1001 žaruljom, 2012; Jedini posao, 2013.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.