Lidija Deduš : ja se zovem lidija deduš

Četvrta pjesnička zbirka nagrađivane autorice Lidije Deduš (Treći Trg, Post Scriptum, Slavitude i dr.) prilika je za, pored osvrta na samo djelo, komentar ekspanzije i eksploatacije poezije na društvenim mrežama, kvantitativne ekspanzije književnih nagrada, a ponajviše tržišnih uvjeta koji su do takvih praksi i doveli. Nesumnjivo je da svemu „kumuje“ i kritika svedena na, usprkos rijetkim pokušajima stroge estetičke valorizacije, panegirike/izbore/preporuke koji pritom, slučajno ili ne, uglavnom zaobilaze naslove manjih izdavača, a k tome je vođena društvenim i o estetičkom kriteriju pretežno neovisnim kategorijama.

Budući da rijetka suprotna nastojanja završavaju ili ignoriranjem ili (ne)argumentiranim opovrgavanjem od strane publike (češće frendovske, rjeđe čitalačke), te budući da je prostor društvenim/klasnim kontekstom neopterećene kritike osuđen na pretežnu ili potpunu zanemarenost (preostali su joj samo rijetki specijalizirani časopisi i portali za književnost), ne čudi sporadičnost nastojanja kritičkog razlučivanja rijetke izvrsnosti od oceana prosjeka; nisam siguran da još rjeđi organizirani napori pojedinih književnosti i kulturi gravitirajućih časopisa i portala znatnije mogu utjecati na usporavanje medijski potpomognute recepcijske entropije.

Dakako da je posljedica takvog stanja nerijetko pretpostavljanje prosječnosti izvrsnom (prilog čemu nedvojbeno daju i strukovna udruženja, tj. utjecajnije strukture unutar istih), kao i potpuno recepcijsko neprimjećivanje pojedinih estetički dojmljivih naslova: bilo stoga što su objavljeni u izdanju malih (ili „malih“) izdavačkih kuća, bilo zato što njihovi potpisnici ne gaje sklonost (samo)reklami.

No, prije no što se pozabavimo spomenutim kontekstom, riječ-dvije o knjizi "ja se zovem lidija deduš" (Fraktura 2023, urednica Monika Herceg). 

ja se zovem lidija deduš Deduš Lidija

Posrijedi je žanrovski hibrid podijeljen u deset ciklusa: od Prvo i prvo do Posljednje, i zadnje, s tim da svaki ciklus sadrži podnaslov koji manje-više odražava njegovu sadržajno-semantičku razinu (ja se zovem lidija deduš, muškarac lidijinog života, lidija deduš u prodavaonicama i dr.). Cikluse čine fragmenti čija je duljina u rasponu od jedne rečenice do nekoliko kartica, a okarakterizirati ih možemo kao pjesme u prozi. Njihov omjer i nepredvidivost redoslijeda njihova pojavljivanja ukazuju, uostalom kao i sadržaj sâm, na strategiju „automatskog pisanja“, što se čini kao kontrapunkt ciklusnom ustrojstvu rukopisa. U toj „neslozi“ makro i mikroplana, međutim, nije temeljni problem: on moguće odražava semantički plan sukoba pjesničkog subjekta (ili autorice same) sa zajedničkim vrednotama najmanje dvaju svjetova – zavičajnog (prošlog) te neposrednog (sadašnjeg). Te su vrednote, dakako, stereotipi brižno baštinjeni u patrijarhalnom društvu čije se majke kćerima obraćaju sa „sine“, čije neudane žene nakon četrdesete postaju „stare cure“ i za čijim mrtvima živi, premda vjernici, plaču kao da ih više nikada neće vidjeti.

Prostor društvenim/klasnim kontekstom neopterećene kritike osuđen je na pretežnu ili potpunu zanemarenost (preostali su joj samo rijetki specijalizirani časopisi i portali za književnost), stoga ne čudi sporadičnost nastojanja kritičkog razlučivanja rijetke izvrsnosti od oceana prosjeka; nisam siguran da još rjeđi organizirani napori pojedinih časopisa i portala znatnije mogu utjecati na usporavanje medijski potpomognute recepcijske entropije.

Ovaj „kontrolirani kaos“ valja shvatiti kao identitetsku poruku, a samim tim i obranu „ja“ u i izvan okvira građanskog te literarnog identiteta: otud manje pristojno „ja se zovem lidija deduš“ na početku svakog fragmenta, ali i načelno odustajanje od metafore ili sinegdohe u korist izravnosti. Taj isti „kontrolirani kaos“, međutim, (ne)očekivano će iznevjeriti društveno motiviranu potrebu za angažmanom u korist onoga u što se tekst naposljetku promeće: posljedicu pisanja kao terapeutske metode. Sve što je unutar posljedice pritom angažirano, poučno, duhovito ili estetički upečatljivo nuspojava je literarnog okršaja s anksiozno-depresivnim poremećajem od kojeg pjesnički subjekt pati. I upravo su ti trenuci rukopisa (Sedmo i sedmo: dijagnoza lidije deduš, apostkalipsa) oni na koje naročito valja upozoriti. Imperativi sreće i identiteta, u sudaru s kulturološkom reverzibilnošću ovdašnjih posttranzicijskih društava, kombinacija je čiji učinak podnošljivim katkad čine jedino antidepresivi.

Spomenute trenutke, neovisno o prirodi teksta i autoričinoj namjeri, moguće je tumačiti kao pokušaj detabuizacije psihopatoloških stanja koja narodna medicina, „mudra“ kakva jest, i danas najradije rješava „uzimanjem motike u ruke“. Kroz rukopis su ujedno, uglavnom fragmentarno ili asocijativno, provučene brojne porodične i društvene navike koje potvrđuju (ne)svjesno rodno konsensualno pristajanje uz ženinu drugotnost, bilo da je to u dućanu (gdje „lidija deduš“ kupuje), u banci („gdje lidija deduš radi“), na Tinderu (gdje „lidiji deduš“ muškarci predlažu robno-fotografsku razmjenu) ili u rodnom kraju (gdje „lidiju deduš“ majka nagovara da jede meso). Kraj rukopisa, pak, upućuje na postojanje triju Lidija: Lidije-autorice, Lidije-odraza (u ogledalu) i Lidije-subjekta (u tekstu), čime sumnja u „kontrolirani kaos“ biva dijelom demantirana. Dijelom, naime, zbog utiska da je izrijekom naznačena „pišem-kako-hoću-i-baš-me-briga“ strategija alibi za slabosti s kojima će se čitaoci, posežući za finalnim proizvodom, naposljetku suočiti.

Posve je legitimno „neurednost“ promatrati kao strateški promišljeni stilski postupak, no samim je tim legitimno primijetiti njegove izvedbene manjkavosti. Ono što se u tom pogledu nameće kao ključni problem zbirke vjerojatni je izostanak makar i „najnužnije“ selekcije tekstova, što posljedično rezultira nerijetko teško probavljivim gomilanjem zalihosnog materijala. Pritom, važno je napomenuti, nije riječ o primarno stilskoj, već primarno sadržajnoj repetitivnosti, počevši od po meni neopravdanog inzistiranja na tome da baš svaki od više stotina fragmenata započinje naslovnom konstatacijom („ja se zovem lidija deduš“). Repetitivnost na tom tragu nalazimo u ovdašnjoj postmodernističkoj praksi ("Patnje mlade Hane" slovenske pjesnikinje Katje Gorečan, "Smiljko i ja si mahnemo" Eveline Rudan i dr.), ona čak i u vremenu koje nazivamo digitalno doba (prije kojeg nije postojalo ništa) uspješno odolijeva kulturi zaborava, no uz napomenu da spomenuti primjeri uspijevaju postići željeni efekt ograničene zalihosti.

Iz tog silnog sadržajnog gomilanja proizlaze brojne (najčešće ludičke) parafraze (npr. ja se zovem lidija deduš, a ovo oko mene je svijet beskičmenjaka), (balogovsko) anagramiranje (glasne, a masne. gen mesna sala. neslan me sag. mala se gasne. snena me alga s. ama selen gas. ma n se ne slaga), parafraze u službi neuvjerljivog humora (opštekrempitna obrana i šampitna samozaštita), kao i elementi komedije situacije te skeča (dolazak skijaša Bojana Križaja i Roka Petroviča na sat geografije umjesto najavljenog Alije Sirotanovića). Tu bih svakako dodao i izrugivanje pjesničkog subjekta blagajnicima u prodavaonici, naročito na račun blagajnikove govorne mane, što je teško opravdati estetičkim (u konkretnom slučaju neprimjetnim) razlozima.

Subjekt, a to doprinosi žanrovskoj (pa i vrstovnoj) hibridnosti rukopisa, preuzima ulogu pripovjedačice koja nam podosta govori o yogi, vlastitoj (autoričinoj) biografiji, o vegetarijanstvu i veganstvu, o svinjokolji (koju na jednom mjestu uvjerljivo opisuje), trčanju, poslu, alkoholu, dijeti, slatkišima, ma o svemu što joj u danom trenutku padne na pamet; tako spominje Želimira Periša, ali i parafrazira Horror Bishkea (zombiji izlaze iz grobova jer hoće da unište ljude, popiće nam oči i mozgove) ili Jelenu Rozgu (kao ona koja za razliku od pjevačice pije, puši, psuje i samoj je sebi porok); spominje Emiliju Popadić i Olivera Dragojevića, Gipsy Kings, Parni valjak, Tomu Zdravkovića ili svoju djecu (mačke), gastronomske navike, (a)teizam, kopanje nosa, pranje zubi ili viralni videozapis o „preobražaju“ ružne u lijepu ženu. Količina sadržajnih nanosa te intenzitet njihova podastiranja čitaocu lako će dovesti do zasićenja, tim više što upliv banalnosti (i neduhovitosti), kako knjiga odmiče, zauzima sve veći „prostor“.

Posve je legitimno „neurednost“ promatrati kao strateški promišljeni stilski postupak, no samim je tim legitimno primijetiti njegove izvedbene manjkavosti. Ono što se u tom pogledu nameće kao ključni problem zbirke vjerojatni je izostanak makar i „najnužnije“ selekcije tekstova, što posljedično rezultira nerijetko teško probavljivim gomilanjem zalihosnog materijala. Pritom, važno je napomenuti, nije riječ o primarno stilskoj, već primarno sadržajnoj repetitivnosti.

Nedostatku rješenja svjedočiti može i nerazmjer između prvog (stotinjak stranica) i ostalih ciklusa unutar kojih  (usprkos uvodnom ne!) nalazimo i metaforičke/poredbene konstrukcije (od ajkule s miteserima do spolovila nalik na mravojeda). Teoriji mogućeg tako biva pretpostavljena teorija svega, što posljedično rezultira kumulacijom (delikatnih) situacija koje manje uvjerljivima čini njihova ukupnost (od testiranja trudnoće u WC-u shopping centra ili golog muškarca u prodavaonici, preko dečka koji pokazuje video na kojem se njegova ljubavnica igra dildom, do niza snova poput susreta s Marilynom Mansonom u slastičarnici). Drugim riječima, o kakvoj god strategiji da je riječ, kvantitativna neumjerenost predstavlja poteškoću bez koje brojnih jezičnih banalnosti vjerojatno ne bi bilo (barem ne u mjeri koju je nemoguće recepcijski zanemariti).

Pa ipak, prije nego prijeđemo na uvodno naznačeni kontekst, kao jedno bih od zanimljivijih razmišljanja pjesničkog subjekta svakako istakao ono o nazivu (tj. nazivima) ženskog spolnog organa, kao i patrijarhalno uvjetovanoj (auto)cenzuri kojoj „lidija deduš“ oponira: ja se zovem lidija deduš, a ksenija ima pičku crvenu kao majmunska guzica.

Zaključak koji se na temelju ovog osvrta nameće glasi: u pitanju je osrednja zbirka poezije. Pa ipak, uvodno spomenuta uvrštavanja među najvažnije naslove tekuće produkcije (npr. Telegramova „lista 17 najboljih ovogodišnjih knjiga po izboru hrvatske stručne javnosti“, 29. 12. 2023.) sugeriraju suprotno. Bilo bi u najmanju ruku nepristojno da jedan ne odveć poznati kritičar svoje znanje pretpostavlja onom rečenih stručnjakinja i stručnjaka, osobito onih koji su „tipovali“ na ovu knjigu pridruživši je tako Slobodanu Šnajderu, Damiru Karakašu, Georgiju Gospodinovu ili Mariji Andrijašević. Ili Jonu Fosseu, novopečenom Nobelovcu i, pored ostalog, velikom, velikom pjesniku. Ono što želim reći jest sljedeće: razlozi mogu biti stvar ukusa (prihvaćao ih ili ne), ali i marketinški, ideološki, frendovski ili kakvi god. Samim tim ne ulazim u prirodu postojeće liste, već upozoravam na nedavni tekst o knjizi koji potpisuje Marija Skočibušić, a koji je izazvao podosta negodovanja na društvenim mrežama, iako ne možemo govoriti kako je posrijedi tzv. negativna kritika (baš kao što nije ni ovaj tekst).

Pozitivna/negativna metakritika legitimna je kao i sama pozitivna/negativna kritika, no u danoj situaciji lako je bilo prepoznati potrebu za dociranjem (na račun kritičarkine mladosti) i omalovažavanjem (na račun kritičarkina mladošću uvjetovanog neznanja). Sve to kao reakcija na afirmativnu kritiku koja s razlogom opominje kako izazov transpozicije statusa na društvenoj mreži u niz uknjiženih pjesama nije bezazlen, a što se gdjekad neuvjerljivo manifestiralo i u knjizi o kojoj je riječ. Navedena „metakritička ćakula“ (u kojoj je autorica knjige učestvovala isključivo afirmativno) podsjeća me na ranija slična iskustva, posredna ili neposredna, koja provociraju barem dva zaključka: horizont očekivanja šire čitalačke publike slijedi posttranzicijsku društvenu degradaciju; kritika temeljena na estetičkim parametrima nemoćna je pred promidžbenom pseudokritikom i sve rasprostranjenijom društvenomrežnom (samo)reklamom.

Tu je i uvodno spomenuti kriterij vidljivosti temeljem kojeg (ne samo) šira čitalačka publika dominantno određuje kako važnost pojedinih književnih djela, tako i uvjerljivost arbitara književnosti. Više nego ikada, važnost kritike uvjetovana je medijem u kojem je objavljena: što je veća vidljivost, to je (kao) važniji medij. Što je važniji medij, to je (kao) mjerodavnija kritika. A što je kritika mjerodavnija, shodno navedenim parametrima, to je manje vjerojatno da će biti negativna, pa i suzdržana.

Istovremeno, ne treba sumnjati da tzv. veliki nakladnici prate društvene mreže i temeljem toga, pored estetičkog, procjenjuju tržišni kapacitet autora koji objavljuju na Facebooku, Instagramu i drugdje. Estetika sama po sebi, osobito kada je beletristika u pitanju, teško da će donijeti kruh na stol. To je razlog zbog kojeg estetički parametri, za sada tek ponekad, igraju sekundarnu ulogu. U više sam navrata pisao o „nad-kritičkom“ kapacitetu lajka kojem, recimo, nauditi nije mogao ni Igor Mandić pišući potkraj života za Jutarnji list. To nas, pak, dovodi do još jednog važnog aspekta koji su marketinški osviješteni veliki nakladnici u stanju prepoznati – ideoloških te klasnih grupacija, njihove čitalačke brojnosti i njihovih čitalačkih navika.

Time ćemo nabasati na prividni paradoks koji si baštinici konzervativnih vrijednosti u književnim krugovima očito ne uspijevaju osvijestiti, a tiče se veće čitanosti „liberalnijih“ autora, usprkos tome što je društvo dominantno konzervativno. Empirijsko mi iskustvo potvrđuje kako pojedini (mahom konzervativni) ugledniji članovi starijeg (i konzervativnijeg) strukovnog udruženja, umjesto da se suoče s realnošću, radije okrivljuju političke kreatore kulturnih politika koji su, premda je na vlasti desnica, skloniji „lijevoliberalnim“ autorima i kućama koje ih objavljuju: vlast, po toj logici, samoj sebi puca u nogu podupirući one koji ju ne podupiru, a nesrazmjer čitalačkih navika u korist progresivne manjine, kao i kvalitativni prosjek autora koje čitalački potentnija manjina čita, očito ne igraju ni najmanju ulogu.

Čuđenju, međutim, nema mjesta: kao ni po pitanju čitanosti autorica (iznova polazim od empirijskog iskustva), kako zbog nerijetko izuzetno kvalitetnih ostvarenja koja posljednjih godina isporučuju (uzmimo za primjer poeziju Marije Dejanović, Monike Herceg, Martine Vidaić; romaneskne prvijence Dore Šustić i Marije Andrijašević i sl.), tako i stoga što žene danas naprosto više čitaju od muškaraca. Na valu se poetičke (transgeneracijske) pravde tako povremeno profiliraju i kvalitetom slabije knjige koje se, međutim, sadržajno dotiču borbe za rodnu i spolnu ravnopravnost u svim društvenim aspektima. Takva je dijelom i knjiga Lidije Deduš čija će publika, samim tim, tolerirati estetičke nedostatke kojih ne manjka.

Horizont očekivanja šire čitalačke publike slijedi posttranzicijsku društvenu degradaciju; kritika temeljena na estetičkim parametrima nemoćna je pred promidžbenom pseudokritikom i sve rasprostranjenijom društvenomrežnom (samo)reklamom. Tu je i uvodno spomenuti kriterij vidljivosti temeljem kojeg (ne samo) šira čitalačka publika dominantno određuje kako važnost pojedinih književnih djela, tako i uvjerljivost arbitara književnosti.

Ulogu u relaksaciji recepcije književnog djela pritom igraju i nagrade za književnost kojih je u čitavoj regiji puno previše, a koje katkad podilaze tržišnom kriteriju, a katkad i relacijama unutar institucionalnih književnih struktura. Možda je to razlog više za čuđenje apostrofiranih (i strukovnim nagradama ovjenčanih) autorica/autora koji u otkupima knjiga i stipendijama za književno stvaralaštvo prepoznaju spletku (kakvoj su, također možda, sami skloni). Budući da literarno stvaralaštvo nije egzaktna kategorija, nemoguće je opravdanost dodjeljivanja nagrade određenom autoru osporiti (pravno) neoborivim argumentima. Sve što u tom slučaju preostaje i dalje je empirija na temelju koje, barem kada govorimo o praksi nagrađivanja konzervativnog (ili konzervativnijeg) strukovnog udruženja, preostaje rezignirano slegnuti ramenima.

Tome naprotiv, a u korist promocije književnosti nastale na društvenim mrežama, Kruno Lokotar pokrenuo je nagradu Post scriptum za koju sam vjerovao (i još uvijek vjerujem) da će, osim književnosti na mreži (koja se kao takva uglavnom ne razlikuje od književnosti u konvencionalnom mediju), potaknuti afirmaciju postojećih (ali u nas uglavnom zanemarenih) ili nepostojećih žanrova poput, primjerice, drugdje decenijama „stare“ generativne poezije (Alison Knowles, Kenneth Goldsmith, Mez Breeze, Nick Montfort i mnogi drugi). Da bi takvo što postigla, budući da spomenuta nagrada sadrži značajan poticajni potencijal, nužna je sinergija autorske i žirantske hrabrosti.

Vjerujem da ćemo u narednim godinama takvim tendencijama čitalački svjedočiti, a istovremeno odbijam vjerovati kako su današnji liberalni (mlađi) pjesnici stvaralački mahom konzervativniji od onih prije četrdeset, pedeset, pa i više godina (sjetimo se samo konkretne poezije i zbirki kao što su "3 x 7 = 21" Borbena Vladovića ili "Novina" Bore Pavlovića). Da bi dakle takvo što postigla, nužno je i autorsko i žirantsko „nepoštivanje“ čitalačkog horizonta očekivanja – nužno je obostrano prkositi postmodernističkom uvjerenju kako je sve već napisano. Uostalom, do jučer je važila i Fukuyamina teza o „kraju povijesti“, čemu se danas možemo tek kiselo nasmijati, skupa s autorom, pokazalo se, sumanuto optimistične teze.

I premda je iz navedenog lako zaključiti kako je estetička kritika uglavnom prestala biti čitalačka smjernica i recepcijski korektiv, mišljenja sam da je nužno ustrajati: ozbiljnoj literaturi posvetiti ozbiljno čitanje u pravilu znači priuštiti si prvorazredni užitak o kojem je pritom, svim (mogućim) negodovanjima usprkos, legitimno pisati. Kao što je legitimno, ali i potrebno pisati ne samo o dobrim, već i o slabim naslovima. Nedavno smo tako komentirali novu zbirku Marka Pogačara istaknuvši, pored vrlina, i poneku slabost koju sadrži. Gradacija je utoliko nužna: Pogačarova zbirka, zaključili smo, jedna je od najboljih u domaćoj produkciji protekle godine, pa bi izostanak kritičke valorizacije knjige o kojoj je ovdje bila riječ, s obzirom na spomenute parametre, potencijalne čitaoce naveo na zaključak kako ustvari imamo posla s rukopisom kvalitetnijim od "Ponoćnih glagola".

Preuzimajući rizike koji iz komparacije proizlaze, moram napomenuti da bi takav zaključak bio recepcijski fatalan. Što ne znači da, kada govorimo o „ja se zovem lidija deduš“ autorice Lidije Deduš, ne govorimo o zbirci koja uz ponešto čitalačke popustljivosti može priskrbiti prolaznu ocjenu. Upravo je ova knjiga, da je u potpunosti iskorišten potencijal ulančavanja mrežnih „statusa“ u rukopis, mogla navijestiti žanrovski početak, primjerice, „Facebook-poezije“ – žanra koji, osim što je prvotno objavljen na Facebooku, sadrži stilističke/identitetske elemente zahvaljujući kojima je neosporna i samostalna književna činjenica. 

Lidija Deduš

ja se zovem lidija deduš

• Fraktura 10/2023.
• 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533586281

Lidija Deduš postavlja pitanje tko smo i suočava nas s tim koliko smo iskreni sami prema sebi i koliko se na kraju dana prihvaćamo i volimo. Na svakoj stranici ona beskompromisno propituje identitet: svoje strahove, svoje bolesti i bolove, tuge i smijeh, pa čak i borbu s dijagnosticiranom depresijom, bez zadrške ili srama.  Smijući se i plačući s njom na ovim stranicama, jasno nam je da smo svi mi – lidija deduš.