Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 22.01.2024.

Marko Pogačar : Ponoćni glagoli

Marko Pogačar: Ponoćni glagoli

Sedma zbirka Marka Pogačara, jednog od vodećih glasova suvremenog hrvatskog i regionalnog pjesništva, nameće, uostalom kao i raniji naslovi, pitanje horizonta očekivanja i mogućeg ne-fer odnosa prema onome što nudi. Neprijeporno je to da horizont očekivanja, makar nesvjesno, proizlazi iz autorskog opusa kao konteksta i njime je uslovljen. Stoga je i čitalačka pozicija na kritičkom planu bitno drukčija: nije isto čitamo li novu zbirku poezije kakvog nedokazanog autora ili novu zbirku poezije autora kojeg izvjesno vrijeme dio kritike i šire čitalačke publike s pravom uvrštava u postmodernistički kanon. Tome naprotiv krije se i zamka usuda: kako ukazati na moguće slabosti knjige koju potpisuje autor čija je važnost konsenzualno prihvaćena, odnosno kako glasno posumnjati da autorov novi naslov ne predstavlja iskorak u odnosu na dosadašnja ostvarenja, a da se pritom ne ispadne smiješnim ili zajedljivim?

S tim dilemama započinjem ovaj osvrt ne bih li ukazao na dvije po meni presudne interpretativne činjenice. Prva je ta da, neovisno o dosadašnjim pohvalama, knjigu ne možemo tretirati kao iskorak u odnosu na autorove do sada objavljene pjesničke rukopise (pogotovo ne u odnosu na dragulje poput "Poslanica običnim ljudima" ili "Crne pokrajine"). Druga je ta da, zamijenimo li opusni kontekst onim šire pjesničke produkcije, ostaje nesumnjivo kako zbirka "Ponoćni glagoli" nedvojbeno spada među najbolje domaće pjesničke naslove u prethodnoj godini. Tim bih dvjema konstatacijama utoliko dodao još jednu (budući da mi je promakla moguća inventura kojeg od kritičara/kroničara domaće poezije): 2023. je, kada o ovdašnjoj pjesničkoj produkciji govorimo, bila skromna godina. Koliko smo god bili oduševljeni nekim ranijim (a nedavnim) razdobljima, toliko je pošteno reći kako protekla godina sadržava tek poneki bljesak – pored poslovično estetički učinkovitih autora poput PogačaraMartine VidaićAndrijane Kos Lajtman, možda još Alena Brleka ili Borisa Vrge (čija je zbirka "Kupa" recepcijski manje-više zanemarena), teško je pronaći naslove kojima bismo, bez imalo sumnje, mogli dodijeliti najvišu ocjenu. U tom smislu "Ponoćni glagoli" jesu važan trenutak koji, međutim, prije svega iznova potvrđuje autorovo umješno baratanje jezikom na kakvo smo odavno naviknuti.

Autorov 'povratak' u komfornu stvaralačku zonu

Ponoćni glagoli Pogačar Marko

Ono što može (i ne mora) biti problem, sukladno horizontu očekivanja, autorov je „povratak“ u komfornu stvaralačku zonu, pri čemu je riječ o posezanju za poetičkim obrascima kakvi, s izuzetkom prvijenca i nedavne zbirke pjesničkih proza ("Knjiga praznika"), mogu biti protumačeni kao „igra na sigurno“. Iz tog proizlazi sljedeća nedoumica: ima li uopće smisla proizvoditi „homonimne zbirke“ jednu za drugom, tj. postoji li opasnost da budući interpretatori niz (barem do sada) objavljenih autorovih naslova protumači kao repetitivno ispisivanje jedne te iste knjige. Kada govorimo o vodećem pjesničkom glasu mlađe srednje generacije, tada nijedna igra koja je prošla sigurnosnu provjeru, barem zahtjevnijem čitaocu, ne može biti u potpunosti prihvatljiva, uvjerljivoj jezičnoj demonstraciji usprkos. Doduše, posljednje navedeno može biti metakritički protumačeno kao prvenstveno (ili isključivo) čitalački problem.

Nedavno smo tako pisali o Šindolićevoj antologiji američke poezije ("Evo što su mi riječi učinile", 2023.) u kojoj nalazimo biografsku potvrdu da je niz značajnih američkih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, naročito bitnika, za života objavio više desetaka poetički naglašeno homogenih pjesničkih zbirki. Pojedini pripadnici drugih grupa/pravaca (poput Pjesnika Black Mountain koledža i Njujorške škole poezije), primjerice, svjesno su poetički i sadržajno-semantički „ulančavali“ zbirke s idejom izgradnje „lirskog epa“ (po uzoru na klasike poput Whitmana ili Pounda). Vrijeme bi u tom smislu moglo poslužiti kao arbitar koji će pomoći shvatiti postoji li mogućnost takvog interpretiranja dosadašnjeg (možda i budućeg) autorova opusa. Time, za sada, zalazimo u područje spekulacije, nasuprot čemu preostaje koncentrirati se na estetičke domete zbirke, neovisno o spomenutom opusnom kontekstu, a uz uvažavanje estetičkih dometa domaće produkcije u prethodnoj godini čime ostvarenje, ponavljam, zauzima povoljnu poziciju.

Desetak je po meni ključnih karakteristika ovog naslova, s tim da bih kao prvu izdvojio aliteraciju, ne stoga što je navedena stilska figura preuzela primat nad metaforom (u poeziji Marka Pogačara takvo što naprosto nije realno za očekivati), već stoga što aliteracija u ovom naslovu igra znatniju ulogu no u ranijim zbirkama (posebice se to odnosi na opetovano isticanje/ponavljanje palatala, što je moguće protumačiti kao svjesni autorski postupak). Neki su od estetički učinkovitijih primjera: „zmije zriju u korijenju“ (Veliki tjedan), „dok očevi čupaju čepove piva – pššššššt“ (Lupinzi), „srh straha sunuo je uz oluk“ (Gospodar jula), „zatim puže uz uže breze, nježno, u zoru režeće“ (Peteljka) i dr. Budući da malo što u autorovoj poeziji nije metaforično, za ovu bih prigodu iz već spomenutih Lupinga izdvojio onu po meni najefektniju metaforu, ujedno i funkcionalno značajnu prema angažmanu kao idućoj bitnoj sastavnici rukopisa: „vrijeme ima sendvič sa slaninom“.

Malo dalje, koristeći figuru ponavljanja, piše: „žvače / promatrajući staricu koja, stišćući šake, / psuje mater fašističku mater fašističku dok je / šibaju latice“. Primjere (eksplicitnog) angažmana nalazimo i u pjesmama kao što su Vrapci protiv prevare vraga (uz primjenu upravnog govora), Sloboda narodu ili Ekfraza. Potonji primjer temelji se na djelomičnom iznevjeravanju naslovnog književnoteorijskog termina, uprizorujući apokaliptičku sliku „drugog dolaska“ animaliziranog Mesije (ili možda Antikrista): kokoši koja je došla iz pakla, govori engleski jezik i k tome je „najljepša kokoš na svijetu“.

Iduću karakteristiku, a to je svijest o multipliciranoj zbilji, eksplicitno potkrepljuje pjesma Kupine u kojoj, pored ostalog, stoji: „ne zaboravi / tvoje oči također imaju oči u čijim uglovima / zrije još malo mirisa, noći, još šaka obične, / vlažne želje“. Važno je napomenuti kako su posrijedi značenjski ravnopravne stvarnosti koje nije promatrati kao zbilju i njene artificijelne odjeke/izvedenice, što u sjećanje priziva likovno stvaralaštvo Renéa Magrittea ili možda multimedijski rad Nam June Paika, pa i noviju publicistiku talijanskog pisca Alessandra Baricca. Navedena imena ističem kako bismo lakše dijagnosticirali semantičku okosnicu teksta (a zatim i rukopisnog konteksta) prema kojoj zbilja podrazumijeva „sve“, što kao njenu ravnopravnu sastavnicu uključuje i iluziju (kao i jezik). „Oči u očima“, baš kao i „sadržaj zrcala“, „ekran u ekranu“ ili dvostruka stvarnost digitalnog doba posjeduju sadržaj čije značenje interpretirati možemo neovisno o njegovu egzistencijalnom „izvoru“.

Shodno tome, kao bitnu stavku nužno je spomenuti i materijalizam, no nipošto recepcijski sveden na agregatna stanja: materijalnost se tiče i uma/duha, mada to nije nemoguće shvatiti i kao autorovu ironijsku gestu, ili barem pokušaj obuhvaćanja spoznajno nedokučivog (Žena prosipa pepeo), s ciljem semantičkog poravnavanja jezika i zemlje. Osjećaj zbunjenosti/nemoći pred neprevodivošću sadržaja onkraj spoznajno mogućeg možda najbolje približava ponajbolja slika u rukopisu: „bezumni božji jojo“ (Pad kiše Usher). Navedeno, pak, donekle objašnjava sklonost repetitivnoj ili anagramskoj sintaksi, pa i tautologiji koju možemo promatrati kao stilski uvjetovane sofizme (Izvidnik, Occamova britva, Buđenje, Tuljci, Klub čitatelja, Šteta, Slučaj Kvisling i dr.). Dakako, s uma ne smijemo smetnuti niti (očekivano) vješto korištenje poredbe, među kojima bih naveo onu najupečatljiviju iz uvodne pjesme (Sonatina o divljoj gladi): „večer se vuče kao pad Napoleona“. Sintagma kojom je navedena poredba zaključena istovremeno upozorava na u rukopisu uočeno često korištenje genitivnih struktura, što je moguće tumačiti kao stvaralački kompromisno rješenje. Taj bih aspekt, kao i u većini pjesničkih naslova o kojima sam imao priliku pisati, označio jedinom nedvojbenom slabošću knjige: genitiv bi, barem kada je riječ o autoru vrhunske poezije, morao biti korišten tek kao padež u slučaju krajnje nužde.

Vještina je kroćenja jezika i kreiranja discipliniranih hipermetaforičkih pletiva

Iako nisu često korišteni (ili zahvaljujući tome), učinkovit estetički efekt izazivaju imperfekt i aorist, glagolska vremena koja gdjekad nadopunjuju prezent u službi izricanja  prošlosti kao u autorovoj poeziji znatno češćeg rješenja. Nadalje, valja upozoriti na provodne motive kao što su „sjever“, „sova“, „miš“, ali i „ljubav“ (kao sveprotežni motiv): potonji, usprkos opasnosti od banalizacije, doprinosi emocionalnom planu rukopisa i tako na danoj razini nastavlja „klimatsku promjenu“ započetu u hrabro pisanoj "Knjizi praznika". Pjesnikov subjekt, osim što je punopravni stanovnik jezika, kadar je neprikriveno osjećati, a to je razmjerna novost kakvu možemo pozdraviti te pripisati melankoliji uslovljenoj starenjem („Srednja dob“), prema čemu je pritom moguće biti i (auto)ironičan: „no ja sam bio od bijednih, onih / siromašnih njuhom, i nisam birao.“ Naznake (crnog) humora možda su samim tim i nagovještaj autorovih budućih pjesničko-stvaralačkih procesa, što se čini važnim s obzirom na uvodne opaske.

Naime, vještina je kroćenja jezika i kreiranja discipliniranih hipermetaforičkih pletiva više put demonstrirana, pa je za nadati se (ili ipak ne) pomacima poput koncepcijskog avanturizma, makar se radilo o nimalo bezazlenoj metodi pokušaja i pogreške. Ovaj rukopis, a čini ga pedesetak pjesama neodijeljenih u cikluse, na toj razini teško da zadovoljava. To opet upućuje na problematiku „rezidencijalnih zbirki“, budući da je knjiga, kako u autorovoj napomeni stoji, nastala tokom dvaju rezidencijalnih boravaka. Naime, stvaralaštvo uslovljeno formalnopravnom obvezom podrazumijeva imperative i vremenska ograničenja na planu realizacije, što sasvim sigurno može utjecati na konačni rezultat. 

Za kraj ponovimo: usporedimo li "Ponoćne glagole" s tekućom produkcijom, doći ćemo do očekivanih, uvodno spomenutih zaključaka koji potvrđuju s razlogom hvaljeni status spomenutog autorstva, ponajboljeg na ovdašnjoj pjesničkoj pozornici posljednjih desetak i više godina. Baš zato posvećeni si čitaoci mogu (ili moraju) dati za pravo novom naslovu iz pjesnikove radionice pristupiti s najvećim očekivanjima, ne pristajući na manje od estetički superlativnog, a zatim se i nadajući budućim autorskim istraživanjima koja, usprkos postmodernističkom uvjerenju kako je sve već napisano, nisu uzaludna. "Knjiga praznika", prethodni pjesnički naslov Marka Pogačara, afirmativno potvrđuje navedenu tvrdnju. "Ponoćni glagoli", prije svega, iznova apostrofiraju ranije dokazano zanatsko umijeće. 

Marko Pogačar

Ponoćni glagoli

  • V.B.Z. 11/2023.
  • 72 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535206552

Pjesnik usisava šaren jezični materijal i vraća ga obogaćenog kao uran, prerađenog u složeno ritmiziranu poeziju skokovite asocijativnosti koja uvijek otvara nove opcije, refleksnu i fleksibilnu refleksivnost i slikovitost koja razbija okove očekivanog.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –