Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Franjo Nagulov • 29.12.2023.

Vojo Šindolić : Evo što su mi riječi učinile

Antologijski prikazi američkog pjesništva u nas nisu novost. Dovoljno je prisjetiti se Šoljanove "Zlatne knjige američke poezije" (1980.) ili Suškove antologije afro-američkog pjesništva "Crno na bijelo" (2000.), kao i pokretanja HDP-ove edicije Beatbiblioteka (izabrane pjesme Lawrencea Ferlinghettija). U obzir svakako valja uzeti i "Antologiju američke poezije 1945 – 1994" u izdanju novosadskih Svetova (priredio Srba Mitrović), ili Prosvetinu "Antologiju moderne američke poezije" (1972.), kao i "Antologiju američke poezije – Novi glasovi" Nine Živančević (1997.), a zatim i izbore iz moderne/suvremene američke poezije kakvih u ovdašnjoj časopisnoj praksi nije nedostajalo (na pamet mi, prije ostalih, pada časopis Quorum).

Ovi proizvoljno i prema sjećanju navedeni primjeri praćenja američke pjesničke proizvodnje, osim što dijelom podsjećaju na blagodati Krležina Ljubljanskog referata, manje upućenima daju do znanja kako je utjecaj moderne američke poezije na domaću čitalačku i spisateljsku praksu decenijama neupitan. Naravno, s osobitim naglaskom kako na starokanonske američke autorice/autore (od Whitmana do Pounda), tako i na izvorne pripadnike Beat generacije čiji je utjecaj na globalnu pop-kulturu do danas nemjerljiv (što, razumljivo, ne proizlazi tek iz njihova pjesničkog stvaralaštva).

Šindolićeva knjiga podnaslovljena 'Antologija pjesnika Beat generacije, Pjesničke renesanse San Francisca, Pjesnika s Black Mountain koledža, Njujorške škole poezije' pokušaj je rekapitulacije američkog pjesništva posljednjih 70-ak godina, te u tome nalazimo sličnost, primjerice, s "Novim glasovima" Nine Živančević.
 

Evo što su mi riječi učinile Šindolić Vojo

Ono što ovu antologiju čini osobito dragocjenom, međutim, ideja je ispisivanja skice američkog pjesničkog kataloga temeljene na poetičkim, prostornim te manje vremenskim grupiranjima imena afirmiranih nakon Drugog svjetskog rata. Takvo usustavljivanje, budući da je riječ o grupacijama/smjerovima prepoznatljivim u književnopovijesnom vokabularu američkog (post)modernizma, rezultirat će i zastupljenošću pojedinih autora unutar više grupacija/poetika, što se primarno odnosi na relaciju Beat generacije i Pjesničke renesanse San Francisca. U prvom slučaju možemo govoriti o poetičkom, a u drugom o prostornom nazivniku. Budući da su pojedini istaknuti bitnici dio života proveli u San Franciscu kao središtu demonstracija protiv rata u Vijetnamu i rasadnika „djece cvijeća“ (sjetimo se npr. Scotta McKenzieja), logično je i njihovo aktivno sukreiranje tamošnje pjesničke scene. Utoliko ćemo na autore poput spomenutog Ferlinghettija (važnog i zbog pokretanja knjižare, a zatim i izdavačke kuće City Lights, 1953., 1956., pored koje je za ovu prigodu važno istaknuti i starijeg njujorškog izdavača New Directions Publishing), Kerouaca, Ginsberga ili Gregoryja Corsoa nabasati u obama ciklusima – dakako, s različitim, ali poetički manje-više homogenim tekstovima temeljenim na ritamskom senzibilitetu, pretežno dugom stihu te tadašnjem svakodnevnom govoru.

Pjesnici s Black Mountain koledža i Njujorška škola poezije, osim prostornog (nekadašnji Black Mountain koledž te Harvard), neformalne su grupe autorica/autora koje prepoznajemo po zasebnim i u odnosu na Beat generaciju pretežno neovisnim poetičkim smjernicama: u prvom slučaju možemo govoriti o ideji „projektivnog stiha“ (prema manifestu Charlesa Olsona koji je zastupao tezu da je forma izravni produžetak sadržaja), a u drugom o sprezi s apstraktnim ekspresionizmom u slikarstvu (Pollock, de Kooning, Rivers), kao i crpljenju baštine europskih avangardnih tendencija, posebice dadaizma i nadrealizma.

Zvuk i ritam Šindolić definira kao najvažnije značajke bitničke poezije čiji pokret, rođen kasnih 40-ih u New Yorku, vrhunac doseže sredinom 50-ih godina minulog stoljeća, nakon čega autori poput Kerouaca, Neala Cassadyja i Ginsberga sele u San Francisco, pridružuju se veteranu Kennethu Rexrothu i de facto sukreiraju pjesničku „renesansu“ koja, kao što je istaknuto, poetički nužno ne odstupa od „izvornog“ bitništva. Njihov će utjecaj na pop-kulturu 60-ih, pak, doživjeti iznimne razmjere, osobito u vidu prijateljevanja i suradnje s popularnim rock muzičarima onog vremena (Stonesi, Beatlesi, Dylan, Joan Baez, Janis Joplin, Jim Morrison; ranije jazz i blues muzičari poput Milesa Daviesa, Charlieja Parkera i dr.). Ritamski je senzibilitet pritom rezultat njihova interesa za jazz (Kerouacova zbirka "Mexico City Blues", primjerice), a „spontani način pisanja“ koji Kerouac uvelike afirmira kultnim romanom "Na cesti" (1967.), dijelom i kao rezultat utjecaja autora poput Melvillea, Saroyana, Whitmana i Thomasa Wolfea, u velikoj će mjeri utjecati na stvaralaštvo kako izvorne grupe bitnika, tako i njenih poetičkih nastavljača (sve do Anne Waldman ovdje smještene među ključna imena Njujorške škole poezije).

Bitnike svakako definira i ideologija koju, međutim, terminološki ne možemo opisati jednim ustaljenim pojmom, budući da se zanimaju za anarhizam, pacifizam, antifašizam, rušenje seksualnih tabua, ali i budizam te srodne istočnoazijske religijsko-filozofske prakse. Utoliko možemo govoriti o dominantno lijevim postulatima, uvažavajući razlike pri poimanju ideološkog polariteta između tradicionalno liberalne Amerike i Europe na vječnoj raskrsnici dvaju svjetonazorskih ekstrema. Drugim riječima, Ginsberga možemo promatrati kao jednoga od globalnih umjetničkih protagonista lijeve misli, no nipošto na način na koji primjerice promatramo Sartrea. Budući su njihovi pogledi obilježeni i snažnom ekološkom osviještenošću (doduše, uočljivom i kod Pjesnika Black Mountain koledža poput Roberta Duncana), njihove bismo svjetonazore mogli ilustrirati političkim djelovanjem suvremenih europskih lijevo-liberalnih stranaka koje diljem starog kontinenta postupno preuzimaju primat nad identitetski poljuljanom socijaldemokratskom idejom. Da li to znači da je Amerika civilizacijski još onomad pretekla Europu, ne znam, premda bi se Alexis de Tocqueville, umoran od starih režima, složio s tom mogućnošću.

Kao moguću kulminaciju njihova pacifističkog djelovanja možemo navesti događaj koji promatramo i kao primjer dobre prakse Pjesničke renesanse San Francisca, onaj održan 1967. pod nazivom The Human Be – In, muzičko-literarni performans koji je za svrhu imao „produbiti osjećaje svjesnosti“, a na kojem su pored pjesnika poput uvijek prisutnoga Ginsberga, Garyja Snydera, Michaela McClurea ili Alana Wattsa sudjelovali i muzički sastavi (Grateful Dead, Jefferson Airplane, Quicksilver Messenger Service te Country Joe & The Fish). Kao mogući „datum rođenja“ pjesničke renesanse San Franscisca Šindolić ističe noć 7.10.1955. Tada je, naime, u Six Gallery (uz spomenutog Kennetha Rexrotha), nekolicina bitnika održala književnu i jazz večer, a uz suučesničku ulogu Jacka Kerouaca koji je bio u publici. Te je noći, po prvi put, Ginsberg javno čitao Urlik koji će kod Ferlinghettija biti objavljen godinu poslije i postati nezaobilazni naslov bitničkog kanona.

U oba slučaja, kao što vidimo, glavnu riječ vode pripadnici dviju generacija bitnika, što potvrđuje de facto poetičku nerazlučivost ovih dvaju pravaca/pojava/grupa koje su obilježile američku pjesničku praksu druge polovice dvadesetog stoljeća te kasnije. Autori zastupljeni u prvim dvama ciklusima tako su Lawrence Ferlinghetti (uz napomenu da ga je poetički zahvalnije promatrati kao izdvojenu pojavu), Jack Kerouac, Allen Ginsberg, Gregory Corso, Gary Snyder, Michael McClure, Peter Orlovsky, Kenneth Rexroth, William Everson, Jack Spicer, Bob Kaufman i Jack Hirschman.

Pjesnike s Black Mountain koledža činile su pretežno dvije generacije autorica/autora: prvu generaciju mahom su činili predavači (Charles Olson, prije svih), a drugu njihovi studenti. Posrijedi je privatni univerzitet u državi Sjeverna Karolina koji je postojao dvadesetak godina (ukinut je 1957. zbog financijskih razloga) – 1933. osnovala ga je skupina intelektualaca koje su predvodili John Andrew Rice i Theodore Dreier, a koji su njegov rad temeljili na iskustvima psihologa Johna Deweya i holističkom pristupu učenju, što podrazumijeva aktivnu ulogu umjetnosti (u vidu stvaralačkog procesa).

U početku su važnu ulogu u njegovu radu odigrali slikari, vizualni umjetnici i arhitekti poput spomenutog de Kooninga ili Waltera Gropiusa, a zatim i književnici. Olson tako pokreće časopis Black Mountain Review, a u ranije spomenutom manifestu pjesmu definira kao neopozivu formu, ujedno naglašavajući čimbenik slučajnosti koji će se manifestirati i u muzičkom stvaralaštvu (John Cage). Autori su zastupljeni u ovom ciklusu, pored Roberta Creeleyja i Denise Levertov kao poetički izdvojenih pojava, Olson, Robert Duncan te Joel Oppenheimer. Zadnji je u nizu istaknut i kao borac za seksualne slobode, ali i direktor projekta Pjesnička škola u crkvi sv. Marka, baš kao i ranije spomenuta pripadnica Njujorške škole poezije Anne Waldman

Potonja „škola“ (pravac) svoj život započinje krajem 50-ih, kulminira 60-ih godina prošlog stoljeća, a naziv mu je dodijelio slikar Robert Motherwell, što ne čudi zbog interferencije sa slikarskim apstraktnim ekspresionizmom koji se, pak, osobito odražava na stvaralaštvo Kennetha Kocha (poema Ključala voda) i Johna Ashberyja (poezija obilježena logičko-sintaktičkom nepovezanošću te nerazumljivošću).

Ono što je zajedničko pojedinim predstavnicima potonjih dvaju pravaca pokušaj je stvaranja epa: tematsko-motivskog, sadržajno-semantičkog i idejnog ulančavanja zbirki poezije u jednu nad-cjelinu, ponajviše pod utjecajem Whitmanovih "Vlati trave", Poundovih "Cantosa", zatim "Patersona" Williama Carlosa Williamsa ili Olsonovih "Maximusovih pjesama". Oba su pravca obilježena utjecajima kako američkog, tako i europskog književnog kanona, što ne čudi s obzirom na njihov, u većini slučajeva, plodonosan prevodilački rad (mada se takvo što ne može isključiti niti kod prvih dvaju pravaca/grupa, pogotovo uzmemo li u obzir izdavačku praksu Ferlinghettijeve nakladničke kuće koja je donosila prijevode brojnih klasika europskog esteticizma i avangarde).

U završnom su ciklusu zastupljene pjesme Kennetha Kocha, Franka O´Hare, Johna Ashberyja, Rona Padgetta i Anne Waldman. Autorica koja zatvara antologiju ujedno podsjeća na kronološku zastupljenost (prema godini rođenja) imena unutar ciklusa, što tek donekle odgovara njihovim međusobnim utjecajima i ulogama unutar grupa/pravaca kojima pripadaju.

Ono što Šindolićevu antologiju čini posebno vrijednom sretni je spoj književnopovijesne studioznosti i publicističkog pristupa koji dopušta dozirano posezanje za trivijalnostima (poput one da je student Jacka Hirschmana bio Jim Morrison), ali i proširenjem rakursa na primarno neknjiževna polja koja su se i sama mijenjala pod utjecajem književnosti, napose bitničke. Velikani različitih umjetnosti kao što su John Cage, Andy Warhol, Bob Dylan (i sâm navodno književnik) ili Martin Scorsese, tek su neki od primjera onih koji su se oblikovali pod utjecajem američkog pjesništva druge polovice dvadesetog stoljeća. Nemojmo zaboraviti da je čak i izraz „heavy metal“ potekao iz bitničke književne tvornice (William Burroughs, "Goli ručak", 1959.), da se u stvaralaštvu Neala Cassadyja i Jacka Kerouaca kriju korijeni rapa, kao i da je, srećom po nas, komunikacija američke i južnoslavenskih književnosti tog doba bila postojana.

Šindolić je kao publicist i književnik prijateljevao s mnogim od navedenih imena (dakako, i s Bukowskim kojeg je bilo nemoguće uvrstiti u koju od grupa/pravaca, mada bismo ga poetički mogli promatrati kao nastavljača rane bitničke prakse), a od Ginsbergovih je pjesama izdvojio i, rekao bih nimalo slučajno, Kozmopolitske pozdrave (pjesmu onomad objavljenu u Quorumu, zajedno s ovdje nezastupljenim Sfinkterom). Manifestni je to tekst koji Allen Ginsberg potpisuje 25.6.1986., posvetivši ga dobitnicima Zlatnog vijenca Festivala poezije u Strugi: te godine, naime, nagrada je pripala njemu, a Festival je počašćen kultnim uratkom bez kojeg je teško zamisliti ijedan suvisao pregled pjesnikova opusa.

Navedene opaske s punim je pravom moguće shvatiti kao čitalačku preporuku: kako poznavaocima (post)modernog američkog pjesništva (i američkog pjesništva uopće), tako i onima koji su prema spomenutoj materiji u početničkom odnosu. Jasnoća izlaganja poetičkih i faktografskih čimbenika, kao i znanje o predmetu antologije temeljeno na posrednom i neposrednom iskustvu, ljubiteljima vrhunske poezije čini ovu knjigu dobrodošlom bibliotečnom jedinicom čiji bi sadržaj bila šteta propustiti.

Za kraj valja napomenuti da Šindolić potpisuje i prijevode ovdje zastupljenih pjesama (njih preko stotinu i dvadeset, držimo li se kazala kao kriterija), a da je antologija naslovljena prema istoimenoj knjizi izabranih pjesama Jacka Spicera iz 2008.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Vojo Šindolić

Evo što su mi riječi učinile : Antologija pjesnika Beat generacije

  • Sandorf 11/2023.
  • 436 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533514420

U povijesti američke poezije u zadnjih sedamdeset i više godina nedvojbeno se izdvajaju četiri zasebne pjesničke grupe. Povijesno gledano sve započinje sredinom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća u New Yorku gdju su tada živjeli i stvarali Allen Ginsberg, Jack Kerouac, William S. Burroughs, Gregory Corso i drugi koji su izvorni članovi Pjesnika Beat generacije. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –