Franz Kafka : Pisma Mileni

Franz Kafka: Pisma Mileni

Zašto toliko volimo (ili smo u toj mjeri trajno privrženi) dnevnicima odnosno pismima („Pisma Mileni“ i „Pisma ocu“) Franza Kafke? Zato jer u njima iznalazimo, prepoznajemo nepatvorene, veoma autentične tragove istinskih ljudskih drama, iznesene glazbom stvorenom iz visoko senzibiliziranog, visoko humanog, empatičnog jezika, koji je jednako bravurozan u slikarskim opisima izvanjskih prizora, detalja, malih događaja, kao i u čestim samoanalizama, općenitim i širim, takozvanim filozofskim propitivanjima temeljnih pojmova egzistencije, kao što su ljubav, brak, bolest, smrt, zdravlje, patnja, naslada, priroda, čovjek u društvenom okruženju, ljudske perspektive, sloboda, istina, laž, čežnja, umjetnost i ostalo…

Taj jezik kadar je, unatoč nimalo zahvalnim okolnostima koje ga iznjedruju, oblikovati doživljaje jastva koje ga posreduje na jednom gotovo pa zasljepljujuće čistom, blistavom nivou, ondje gdje se patnja osobne doživljajnosti pretvara u zanesenost, humor, ironiju, pa i u autoironiju, gdje strast srca, iskrena osjećajnost, bivaju do te mjere otvoreni da u njihovoj isporuci ne osjećamo niti trun pozadinskih rezervi, prikrivanja proizašla iz straha, proračunatosti, manipulacije…

Uvijek iznova, u tim je svojim dijarističko – epistolarnim prozama pismo Franza Kafke sposobno spontanim, posve zaobilaznim putovima pridobiti našu trajnu naklonost – jer ona se ne pridobiva kao posljedica jeftina zadovoljenja znatiželje, već kao prirodan rezultat satisfakcije koja se rađa posredstvom visoko inteligentnog štiva koje prirodnošću svoje naracije (ili je to samo nadarenost) ocrtava ljude, misli, pokrete, događaje, stanja toliko obična i svakodnevna, toliko puta već viđena ili doživljena – no način na koji je sve izvedeno, rečenica kojom se sve oblikuje – ta jedinstvena, neponovljiva Kafkina rečenica, koju se po svojoj blistavosti prepoznaje i u mrklome mraku, bez dodatne rasvjete - ono je što nas i u ovim spisima uvijek iznova oduševljava.

Pisma Mileni Kafka Franz

Predan pisanju kao posljednjem, ali i najvišem stijegu vlastite zastave, koja je zbog nesretnih okolnosti lošega zdravlja, opterećenosti duševne, potom i fizičke, bila gotovo pa vječno spuštena na niže od pola koplja, Franz Kafka (1883. – 1924.), taj najžidovskiji od svih zapadnoeuropskih Židova - kako u nekom od pisama o sebi piše Mileni, učinio je, kako je u svjetskoj povijesti književnosti već dugo poznato, najviše što se učiniti može, iz jedne takve životne pat – pozicije, u kakvoj se je nalazio.

U tom pogledu, niti ljubav s Milenom Jesenskom, udanom Pollak, isprva samo češkom prevoditeljicom s bečkom adresom Kafkinih proznih odlomaka, no vrlo brzo - uviđamo, i daleko više od toga (vatrom - kako ju je sažeto i slikovito opisao Kafka), promatrano iz ove utilitarne, zemaljske perspektive, nije imala zapravo nikakvih šansi za svoju realizaciju, čak i ako zažmirimo na jedno oko i prijeđemo preko činjenice kako je prevoditeljica i novinarka Milena bila u prilično nesretnom braku, kao i da je tajnoviti, ali ustrajan pisac F. Kafka, koji je bolovao od teške, neizlječive u svoje doba, tuberkuloze grla, stajao u tom fatalnom trenutku „susreta“ negdje posred, drugih po redu razvrgnutih zaruka, koje su pak, i to je opće poznato, predstavljale jedno od velikih mučenja njegova života (a mučenje je držao, upravo kako piše Mileni, jednom od temeljnih preokupacija svoga života - s time da je i na tu radnju, razumljivo, gledao kao na nešto bijedno, no i nadalje je sama sebe i one uokolo sebe njoj podvrgavao…).

Teško, ili - kazali bismo, „kafkijanski“, i eto nas već „in medias res“, usred ljubavne drame Milene i Kafke, već na samome početku knjige pisama („Briefe an Milena“, prvi puta objavljenih na njemačkome jeziku 1952. godine, koja su se u stvarnosti, odnosno na papiru odvijala tridesetak godina ranije, od travnja 1920. pa do prosinca 1923., odnosno svega do pola godine pred piščevu smrt…).

Predivan, čuven početak glasi: 
„Draga gospođo Mileno, 
upravo je prestala kiša koja je padala dva dana i jednu noć, vjerojatno je prestala samo privremeno, ali taj je događaj vrijedan da se proslavi, i ja ga proslavljam pišući Vama.“

Zahvaljujući ovogodišnjem, svježem reizdanju što ga je za našu čitalačku publiku priredio koprivnički izdavač Šareni dućan, stari i veoma dobar, pouzdan prijevod (i s brojnim popratnim natuknicama, tumačima važnih činjenica, imena i pojava umjetničkih kolega Milenina i Kafkina vremena i prostora, ulica i trgova u gradu Pragu ili u Beču, i tome slično..) važnog hrvatskog prevoditelja Zlatka Crnkovića, ponovno je u našim rukama, nakon što je prethodno izdanje ovoga prijevoda iz 1998. godine (izdavač Moderna vremena, Zagreb) ili već davno nekim čudom nestalo s polica gradskih knjižnica i antikvarijata, ili se, također već davno, sve i u tvrdom uvezu „raskupusalo“, poispadalih i nestalih listova razletjelo tko će znati kamo…

Tako sada ponovno, neki i po prvi puta, imamo priliku svjedočiti toj velikoj, nadzemaljskoj, nebeskoj ljubavi koja se je, još i ponajviše preko ovih pisama, rodila, ostvarila i ovjekovječila između pisca Franza Kafke i prevoditeljice i novinarke Milene Jesenské. Samom činjenicom da ova knjiga pisama i danas - razvidno je to čitajući je ponovno - živi svojim punim, veoma intenzivnim životom, kroz oči i duše milijuna čitaoca na svijetu, govori o zasljepljujućoj i moćnoj naravi tog jedinstvenog ljudskog susreta i zbližavanja, odnosa koji se uspostavlja u jednoj rijetkoj nepatvorenosti i čistoći, u radikalnoj otvorenosti, pa se iz tog razloga, kao sama od sebe, nameće misao o ostvarenju mističnog zajedništva između dvije duše - zajedništva koje nadrasta ubitačnost zemaljskih okova koji su – naročito Kafku, silovitom snagom prikivali o tlo, povlačeći ga uporno pod njega.

Odnos koji je žudio svoju punu i trajnu realizaciju zajedničkoga života, a koja mu je bila onemogućena (a Kafkino se je loše zdravstveno stanje na jedan simptomatičan način prelijevalo i na Milenino, premda je to ponajmanje bila njegova želja…) svoju je, još najveću „predmetnu, objektnu realizaciju“ zadobio kroz ova pisma, davno već čuvena u povijesti književnosti svijeta – poput onih Wertherovih, J.W. von Goethea, ili Kierkegaardovih, Regini Olsen.

Način na koji je sve izvedeno, rečenica kojom se sve oblikuje – ta jedinstvena, neponovljiva Kafkina rečenica, koju se po svojoj blistavosti prepoznaje i u mrklome mraku, bez dodatne rasvjete - ono je što nas i u ovim spisima uvijek iznova oduševljava.

Čitamo tako – postajemo ponovni svjedoci, ali i medijatori kroz čije duhove (a „pisati pisma znači ogoljavati se pred duhovima“, kako piše Franz Kafka) ovaj veliki ljudski odnos, prepun srodnosti, snage, duhovne sukladnosti, kakav je rijedak ili skoro pa nemoguć, barem u ovoj mjeri i intenzitetu, u našoj vrsti - iznova oživljava, produžuje se i traje, nadvijajući se nad mutne i prezrive ljudske poslove i dane jasnoćom i bistrinom svoje naravi, prožetosti kakva je moguća samo slijedom traga otvorenih ali i snažnih i mudrih, etički uspravnih srca, odnosno karaktera, u ravnopravnosti i uzajamnom zrenju kakvome ovdje svjedočimo.

Zemaljski okvir toga odnosa bio je sputan sa svih strana, ponajviše s one najključnije, doslovno životne, onemogućen i besperspektivan, mučan i prepun boli koja se rađa iz jednog tako tegobnog, neljudskog, po težini svoga tereta, saznanja o naravi Kafkine bolesti, koja njegov život priječi u svom razvoju i nastavku, stoga je taj odnos imao jedinu mogućnost stjecanja svoje punine koja se odvija – u cijelom svom trajanju, u cijeloj svojoj korespondenciji, na zasebnoj, duhovnoj ravni.

Kafkina pisma Mileni, premda ispunjena uzajamnosti muke i trzanja, sukoba unutar samoga pošiljatelja a potom i adresata, straha i krivnje, odnosno boli i patnje – ako se nadiđe tjelesna i trezvena razina toga općenja, prepuna su iskrenja jednog van vremenskog i van prostornog odnosa, u kojemu zrelosti duša koje uzajamno opće stoje jedna naspram druge, i nadalje u nevjerici zbog strasti i snage mističkog jedinstva (kao da je upravo takvo što Emanuel Swedenborg težio opisati u svojoj „Bračnoj ljubavi“, negdje tamo, sredinom 18. vijeka…).

Ali ono što bi život – u svojoj uskosti, u zadanosti svojih prozaičnih obrazaca, potrošio i sabio, poništio i sveo na „tek jednu između mnogih“ bračnih i ljubavnih pripovijesti, to je smrt, svojom stalnom prisutnosti i prijetnjom, svojim stalnim najavljivanjem i konačnim dolaskom, uzvisila i uzdigla u nebesko – vječno, da živi iskrenjem u rukopisu Kafkinu, u vječitoj čežnji (čežnji za koju kaže kako je jedina istinita…),  u nemogućnosti, spriječenosti svoje potrošenosti, prezira koji se naposljetku javlja uslijed jalovih ljudskih pripovijesti punih gađenja, ispunjenih tek povremenim bljeskovima sjećanja na ono nekadašnje i davno.

U ovom Kafkinom rukopisu, spisateljsko umjetnički briljantnom, katkada se diskretno razotkriva i dobro stojeća umjetnička samosvijest autorova, osobito kada ocjenjuje i komentira rukopise i tekstove, knjige drugih pisaca, suvremenika ali i prethodnika (Čehova je veoma volio), ili jasno i čvrsto zauzima stav u vezi mnogih važnih pitanja svoga vremena (pitanje tada prisutnog, rastućeg antisemitizma u Europi, ili jačanja komunističkog pokreta). "Pisma Mileni" razbijaju uvriježene poglede o Kafki kao čovjeku nesigurnom, društveno gotovo pa dezorijentiranom, savinutom i zakukuljenom, bez jasna mišljenja i stava.

Ovo je, čini se, također veoma važno i za daljnje određenje ličnosti Milene Jesenské, za njen osobni put - ispravan i odvažan, kojega je nastavila graditi u javnome, publicističkom prostoru godina što će uslijediti nakon Kafkine smrti, što je bila vrst ne tako često i radikalno otvorenog angažmana protiv sveprisutnog fašizma, kao i protiv Hitlerove okupacije Čehoslovačke, paralelno kao i za njen put prvotnog priključenja, pa kasnijeg napuštanja komunističke partije, pomaganja židovskim bjeguncima, suradnje sa ilegalnim časopisima (i u konačnici, nakon Milenina uhićenja od strane Gestapoa pod konac 1939., deportacije u logor Ravensbrück, rastanka s jedanaestogodišnjom kćeri koju više nikada neće vidjeti jer će pred oslobođenje logora, sredinom maja 1944., preminuti od posljedica jedne, kako negdje stoji zapisano „zločinačke liječničke operacije“)…

Ova knjiga pisama i danas - razvidno je to čitajući je ponovno - živi svojim punim, veoma intenzivnim životom, kroz oči i duše milijuna čitaoca na svijetu, govori o zasljepljujućoj i moćnoj naravi tog jedinstvenog ljudskog susreta i zbližavanja, odnosa koji se uspostavlja u jednoj rijetkoj nepatvorenosti i čistoći, u radikalnoj otvorenosti, pa se iz tog razloga, kao sama od sebe, nameće misao o ostvarenju mističnog zajedništva između dvije duše - zajedništva koje nadrasta ubitačnost zemaljskih okova koji su – naročito Kafku, silovitom snagom prikivali o tlo, povlačeći ga uporno pod njega.

Drugim riječima, Jesenskin život bit će položen na odar ideje slobodarstva ili ljudskoga bratstva – jedine ideje u kojoj je Kafka također vidio nadu za čovječanstvo (općenito, ova nam knjiga pisama Mileni i te kako daje misliti o njoj, čiji glas s druge strane jedva katkad čujemo u melodioznim natruhama čeških rečenica, kao o iznimnoj pojavi – o snazi i mudrosti, čvrstini i velikosti te ženske figure, koju nije pretjerano doživjeti kao herojsku, promatrano iz mnogo uglova). Jer, nije bez razloga i smisla posmrtno dobila titulu „Pravednice među narodima“, kao što niti bez razloga nije nadahnula svoju družicu po logorskome sužanjstvu, Margaretu Buber Neuman (1901-1989), njemačku političku spisateljicu, koja je preživjela i staljinističke i nacističke logore, i koja će po oslobođenju iz logora ispisati biografiju Milene Jesenské – „Kafkina prijateljica Milena“(1966), kao i „Milena: Tragična priča o Kafkinoj velikoj ljubavi“(1987) – (bilo bi lijepo, kada bismo neku od ovih biografija, kakvog skorog dana, mogli čitati i na hrvatskom).

A kada je - da se vratimo na sam tekst ovih pisama, riječ o dramatičnosti, onda bismo mogli kazati da su „Pisma Mileni“ pravi polog jedne veličanstvene ljudske, pa i ljubavne drame, sa svime što se tu proživljava, odnosno sa mnogo dramskih sekvenci i modulacija u tonalitetima i raspoloženjima (i da, nije blesavo niti površno zamijetiti kako kroz ova pisma možemo upoznati, vidjeti, doživjeti zaljubljenog, muževnog Kafku…), no jedno je važno za istaknuti, s obzirom na to da ovdje imamo posla s ljudima od naročita ukusa i stila, etike i uspravnosti, čak i onda kada su malo ljuti, povrijeđeni, ljubomorni i slično – drama je to posve lišena lažnoga pathosa i suvišnoga fraziranja, i upravo je dubina i istinitost njenih ljudskih trenutaka ono što čitatelja ne ostavlja ravnodušnim već ga stavlja, kao zaleđenog (ali i probodena srca) u jedan trajni međuodnos s ovim supatnicima.

Premda bismo to možda radije željeli, ipak, ne možemo ostati ravnodušni pred onim što nam se, čitajući, odvija pred očima, upravo zato što je toliko istinitosti u tim proživljavanjima. Istovremeno, s nekim ne Kafkinim stavovima (primjerice onima o liječnicima ili o psihoanalizi) ne moramo nužno ili nećemo uvijek složiti, no i nad takvim riječima prevladava uznositost glazbe, magija piščevih rečenica i slika koje on njima ocrtava, a pred čijom prostodušnosti i jednostavnosti, iskrenosti i snagom ostajemo neobično zadivljeni – o tolikom i tako rijetkom spisateljskom majstorstvu je tu riječ.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Franz Kafka

Pisma Mileni

• Prijevod: Zlatko Crnković
• Šareni dućan 01/2025.
• 248 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533201665
• Cijena: 15.00 eur
• Kupi knjigu!

Franz Kafka upoznao je i sprijateljio se s Milenom Jesenskom tijekom prevođenja njegovih kratkih proza na češki. Prijelaz iz prijateljske atmosfere osobnog i poslovnog razumijevanja u strastvenu vezu bjelodano se iščitava iz ovih Kafkinih pisama iz Merana 1920. godine, gdje je bio na liječenju. U njima on 'otvara svoje srce i dušu', a slično je bilo i s odgovorima, pa je sve rezultiralo epistolarnim ljubavnim romanom, ispunjenim žudnjom, ali i zebnjom.