Frank Zappa i Peter Occhiogrosso : Frank Zappa glavom i bradom
Na 231. stranici hrvatskog izdanja (auto)biografije "Frank Zappa glavom i bradom" koju je Frank Zappa izvorno objavio 1989. piše: „Čini mi se da u osamdesetima Amerikanci pokazuju iznimnu spremnost da prihvate fašizam, pogotovo kad im se on servira na TV-u, s balonima i zastavicama svuda naokolo.“ Izostavimo li iz navedene konstrukcije televiziju, čini se kao da rock-šaman nezavisne scene svjedoči o današnjem vremenu: klauna po imenu Ronald zamijenio je klaun po imenu Donald, za koje su vrijeme demokrati usredotočeni bilo na trivijalna, bilo na cenzorska pitanja, čime najzad i nepogrešivo idu na ruku ekipi koja je u Bijelu kuću dospjela pravo iz podcasta. Stoga se čini da se od osamdesetih do danas malo toga promijenilo (popularna muzika, primjerice, odavno je prestala biti rudnik budućih evergreena), mada s prvotnim utiskom, tome bi nas iskustvo trebalo učiti, valja oprezno.
Naime, decenija nakon hladnog rata, terminologijom Francisa Fukuyame znana kao „kraj povijesti“, ujedno je i period u kojem je otpočela (ili možda eskalirala) civilizacijska transformacija zapadnog društva u smjeru nikad podmuklije cenzure znane kao – politička korektnost. U ime ljudskih i građanskih sloboda, a nakon što su nas teroristi u putničkim avionima uvjerili da povijest ipak nije završila, cenzura je de facto prometnuta u „zaštitnicu slabijih“, pri čemu je – pogađajte sami na čije sve zadovoljstvo – evoluirala u među intelektualcima sve dominantniju autocenzuru. Za one kojima domaća kultura znači koliko i lanjski snijeg prva će asocijacija jamačno biti Hollywood (Harvey Weinstein pritom će biti opravdanje za baš svako mahanje kažiprstom). Za one upućenije u domaće kulturne, napose književne prilike, „domaćih asocijacija“ bit će mnogo – od pažljivo doziranog omjera „šutnje“ i „građanske hrabrosti“ (osobito na društvenim mrežama), pa do opetovane tematsko-motivske eksploatacije (osobito u poeziji). Sukladno čemu, iako će to rijetko tko konstatirati na glas, književno stvaralaštvo (osobito pjesničko) nerijetko biva dozlaboga predvidivim (jer panorame, antologije, prijevodi, nagrade, poticaji, festivali, znate već…).
Ako za potonju opasku primijetite da primarno targetira liberalne pjesničke krugove – u pravu ste; stvar je u tome što njihovi recentni ideološki antipodi u poeziji (govorimo, ponovit ću, o domaćoj literaturi) malokad nude spomena vrijedne naslove, s časnim i uglavnom veteranskim iznimkama poput, prije svih, Borbena Vladovića te Ivana Rogića Nehajeva. Kontraefekt zapadnoj (auto)cenzuri pritom je sadržan u proročanstvu koje to nije htjelo biti – u ovdje navedenom citatu samoukog rock-kompozitora koji bi danas, da je nekim čudom živ, lako moguće ostao bez glasa. Druga je ključna razlika između osamdesetih i današnjice, naime, sadržana u permanentnoj (ne)prisutnosti nade, na što genij iz Baltimorea teško da bi se naviknuo.
Frank Zappa glavom i bradom
To što je knjiga ovdje opisana kao (auto)biografija, a ne eksplicitna autobiografija, rezultat je činjenice da je posrijedi koautorski projekt Franka Zappe i jazz-kritičara te spisatelja Petera Occhiogrossa (na hrvatski jezik preveli su je Ivan Sršen i Darko Milošić); mogućnost drukčije interpretacije rečenog autorstva ne treba isključiti, pa je utoliko zgodno pozvati se na kataloški zapis Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao pouzdanu potvrdu ovdje uvaženog koautorstva o kojem je, naposljetku, u uvodu ponešto rekao i sâm Zappa. Otud citati koji otvaraju pojedina poglavlja knjige, a prema kojima, bit će zato što je citiranje „establišmentske prirode“, Zappa ne gaji naročite simpatije. Kao što, primjerice, u posve narcističkoj maniri gaji netrpeljivost prema kritici na kakvu vrlo često nailazimo u, primjerice, književnim krugovima. Nedavno Neolitovo izdanje izbora iz korespondencije vodeće figure francuskog naturalizma Émilea Zole, primjerice, čitaocima će moći poslužiti kao ilustracija autorova djetinjasto egoističnog odnosa prema svakoj, pa i najbenignijoj kritici svog rada.
Frank Zappa, međutim, ne gubi vrijeme na pokušaje realizacije argumentirane i analitičke metakritike, argumente i analitičnost radije čuvajući za obračun s institucionalnim kapitalizmom i konzervativizmom. Transkripti sudskih procesa i saslušanja u poglavljima kao što su „Britanijo, naslađuj se“, „Crkva & Država“ ili „Porno ratovi“ – osim što upućuju na svjesnost Zappine strategije (auto)citatnosti te intertekstualnosti (kao, uostalom, i intermedijalnosti), i osim što Zappu prikazuju kao rezolutnog, k tome krajnje uvjerljivog borca iz anarholiberalnih redova (s čim se nipošto neće složiti Zappini poklonici radikalno lijeve provenijencije), podsjećaju i na moć ironije kao ne samo estetičkog, već i društveno učinkovitog alata kojim umjetnik načisto rastura retrogradne pozicije konzervativne (nerijetko sudbene) elite.
Pa tako, ironično komentirajući u ono vrijeme već rasprostranjenu praksu financijski motivirane „televizijske evangelizacije“ (koja će deceniju poslije, kako i priliči korovu, niknuti iz ruševina ubijene Jugoslavije), Zappa detektira spregu između Države i Crkve koja je, usprkos sekularnom predznaku američkog ustava, djelatno neraskidiva (svaka je sličnost s ispunjenjem „tisućljetnog sna“ božje čudo). Utoliko je teško razlučiti uloge televizijskog evangelizatora Roberta Tiltona i Tipper Gore, borkinje za, ako tako smijem napisati, čedniju umjetnost. Transkript je Tiltonova financijskog mobiliziranja televizijske pastve, doduše, po svoj prilici najzabavniji dio knjige kojoj ne manjka humorističnih epizoda (osobito u naglašeno biografskim poglavljima kao što su „Koliko sam zapravo uvrnut?“ ili „Ono na koje ste čekali“). Transkript sučeljavanja s bivšom suprugom inače istaknutog demokrata Ala Gorea, koji je i sâm inzistirao na susretu umjetnosti i škara (ne onako kako bi to možda zamislio Man Ray), suze na oči umjesto smijehom tjera mučninom. „Argumenti“ koji rock podvode pod pornografsko iskustvo ovaj put podsjećaju na usporedive inicijative recentnih konzervativnih udruženja u Hrvatskoj, s tom razlikom što Hrvatska nema svog Franka Zappu koji bi tim šmokljanima odgovorio (tako, naime, u jednom poglavlju Zappa naziva oportuniste). Tome je tako ne zato što u Hrvatskoj nema vrsnih muzičara, pisaca ili filmaša, već stoga što je – za razliku od nagluhog američkog društva osamdesetih – recentno ovdašnje društvo posve gluho. O namjeri da budemo gluhi, pak, mogli bismo naširoko.
Odnos između Države i Crkve, iz perspektive Franka Zappe, stoga predstavlja fatalnu djelatnu negaciju ustavom jamčenog sekularizma, pri čemu krivnje nije pošteđen ni obrazovni sistem koji umjesto kritičke sinestezije nudi anesteziju, iz čega pak proizlazi revizionizam koji udara čak i u same temelje jedne državnosti (ili jednog slobodarstva). Otud Zappina potreba da rečenu spregu difamira citirajući „Očeve utemeljitelje“ (Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Thomasa Painea i Abrahama Lincolna). Washington tako kaže: „Sjedinjene Države ni u kom smislu nisu utemeljene na kršćanskoj doktrini.“ Sličnu bismo konstataciju, na užas ovdašnjih konzervativnih revizionista, mogli primijeniti i na Hrvatsku (barem ukoliko je vjerovati Robertu Badinteru). Institucionalno produciranje neznanja, baš kao i u nas, revizionistima utoliko olakšava ključne historijske ličnosti, umjesto kao liberalne, prikazati kao konzervativne apologete.
Pa kao što je sva prilika da licima s planine Rushmore (Washingtonu, Jeffersonu, Lincolnu i Theodoreu Rooseveltu) propovjednici MAGA-zablude pripišu mojsijevsko državništvo uslijed kojega je bog državni tajnik u rangu Henryja Kissingera, tako je sva prilika da Stjepan Radić – jedan od najradikalnijih kritičara crkve u Hrvatskoj – postane ili već jest maneken fundamentalističkog kršćanskog revizionizma kojemu je suprotstavljanje, ako je vjerovati Zappi, pitanje zdravog razuma. Parafraza bi u ovom slučaju glasila: „Ne šaljite djecu u crkvu!“ Uz dodatak: „Škola ih je već dovoljno oštetila!“ I to po svoj prilici ona škola u kojoj vjeronauk nije, barem kada je provincija posrijedi, obavezan izborni predmet.
Zappa se na tom tragu dotiče obitelji, droge, samoubojstva, komunizma (prema kojem gaji podozrivost) i još niza tema koje potvrđuju panoramsku širinu njegovih interesa. Baš kao što to čini završno poglavlje („Promašaj“) u kojem iznosi neke od svoji nerealiziranih, malo je reći začudnih projekata, među kojima se ističe multijezična rock-opera koja je u milanskoj Scali trebala biti izvedena tijekom održavanja svjetskog nogometnog prvenstva 1990., tri godine prije Zappine smrti. Naravno, knjiga obiluje referencama na pojedine pjesme i albume iz opusa koji, zavisno o izvorima, broji od šezdesetak do preko stotinu trideset albuma posve različitih muzičkih stilova: temeljenih kako na iskustvu rocka, tako i na klasičnoj muzici s naglaskom, pak, na suvremeno, dodekafonijsko iskustvo (Anton Webern, Edgard Varèse, Arnold Schönberg, Karlheinz Stockhausen i dr.).
Podrobniji komentar muzičkog opusa Franka Zappe ovaj put, međutim, nije potreban. Sva je prilika da će knjigu prije svih čitati njegovi obožavaoci. Stoga je dovoljno dodati tek da se na kraju izdanja nalaze prijevodi citiranih pjesama, što je sasvim sigurno vrijedno pohvale. Anegdotalni „duh“ knjige, usprkos tome što je njena polazišna svrha bila demontaža mitova o Zappinu životu i djelu (poput onoga da je pojeo govno), neminovna je s obzirom na njegov životni stil. Utoliko je isticanje asocijacije na biografiju Toma Waitsa, u nas objavljenu prije punih dvadeset godina, vjerojatno predvidiv način završetka ovog osvrta. Mada ne i beskoristan: nepročitane knjige valja čitati, a pročitane knjige valja čitati opet.
Frank Zappa glavom i bradom
- Prijevod: Ivan Sršen, Darko Milošić
- Sandorf 11/2025.
- 366 str., meki uvez
- ISBN 9789533513171
- Cijena: 27.00 eur
- Kupi knjigu!
U svojoj začudnoj autobiografiji 'Frank Zappa glavom i bradom', koju je originalno objavio nekoliko godina prije smrti, Zappa pripovijeda doslovno o svemu: glazbi, svom djetinjstvu i odrastanju, industriji zabave, filozofskom i praktičnom pogledu na umjetnost, politici, religiji, obitelji, cenzuri i bolestima – prije svega – američkog društva, što iz današnje perspektive izgleda kao točna dijagnoza ispostavljena u ranoj fazi sindroma koji je dosad već prilično poodmakao.