Antun Šoljan : Romanca o tri ljubavi

Antun Šoljan: Romanca o tri ljubavi

Danas, kada su na sceni neki novi literarni klinci, dobar je nakladnički potez tiskanjem stanovitih ne tako davnih djela suvremenih književnih veličina, čak iako pisci više i nisu fizički među nama ili dapače stoga, podsjetiti općinstvo da klasika nije zastarjela pratež, nego kategorija koja nadilazi vrijeme i uspostavlja kanon. Kanon? Što je to u vremenu marketinške manipulacije, bilo u dobrom ili lošem smislu, u doba kada su i kod nas shvatili ono što je u liberalnom kapitalizmu odavno postalo pravilo?

Vladimir Biti u svom je teorijski kanonskom "Pojmovniku" ekstenzivno opisao književnu stvarnost u kojoj su komunikacija djela i njegova čitateljstva – s obzirom na recepciju u odnosu na visoku kodiranost vladajućim profilom auktorstva, odgovarajuće forme ispisivanja književnog teksta, načine njegove izdavačke, grafičke i medijske prezentacije i reklame, odgojno i obrazovno posredovanje, književno-kritičku i hermeneutičku obradbu - nemogući u nekoj arkadijski zamišljenoj neposrednosti. To su, ustvari, standardizirani oblici recepcije koji danas, daleko od akademskih laboratorija koji su im i sami postali sredstvom, stvaraju književni kanon. Od svega nabrojenog, grafička i medijska prezentacija i promidžba postale su ključni faktori književnog uspjeha.

Drugim riječima, književna moda postala je, kao nikada prije, proizvod onoga što Shoshana Zuboff definira kao „Surveillance Capitalism“, dakle industrijalizirani nadzor tržišta i, primijenjeno na književni život, proizvodnja čitateljskih potreba. Sve to u rukama je spretnih managera o kojima ovisi književni uspjeh. Naravno, ni najgenijalniji reklamni agent i urednik neće od književnog smeća uspjeti napraviti uspješnicu, čak ni u današnjem dobu kada društvena stvarnost nije ništa drugo do iznimno sofisticirana virtualna projekcija. S druge je strane malo vjerojatno da će i vrlo darovit književnik naći put do općinstva bez promotivne potpore.
 

Romanca o tri ljubavi Šoljan Antun

Antun Šoljan živio je u sasvim drugom dobu, bez obzira na to što mu je finalna linija na lenti života (prerano!) ucrtana 1993. godine, i ta nam blizost, simptom drastične promjene u nevjerojatno kratkom vremenu, svjedoči koliko se javna scena u svega nekoliko desetljeća mijenjala zastrašujućom brzinom. Teško je reći jesu li samo medijske promjene i strateški preinačeno marketinško posredništvo dovele do toga da je u Knjižnicama Grada Zagreba od brojnih Šoljanovih knjiga posuđeno svega njih desetak. Kultni (očito – nekada!) "Kratki izlet", nazočan u znatnom broju izdanja, na posudbi je u svega pet primjeraka, maestralan roman "Luka" samo jednom, "Drugi ljudi na Mjesecu" niti jednom, prošle godine pretiskana drama "Romanca o tri ljubavi" također nijednom, i tako dalje. (Od trenutka kada sam provjeravao pišući ovaj tekst, ufati se da se situacija barem malo promijenila nabolje.)

Doduše, dosta je njegovih knjiga iz fundusa zagrebačkih gradskih knjižnica dostupno samo za uporabu u čitaonicama pa nam ostaje cinična utjeha da je čitateljstvu lakše sjediti u javnoj knjižnici, nego se mučiti noseći knjige kući – papir zna biti težak, kao i književnost, uostalom. NSK nisam provjeravao, kao ni knjižnice izvan metropole. Možda je tamo stanje bolje, u provinciji ljudi imaju više vremena za čitanje. Što bi o svemu rekao Escarpit, teško se dosjetiti. Šalu na stranu, ali bi se i klasična disciplina i njen spomenuti auktor, morali temeljito promijeniti, odnosno usvojiti posve različite interpretativne paradigme a da bi mogli protumačiti današnju književnu scenu.

Moderan, točnije govoreći suvremen, Šoljan je u najboljem smislu te riječi i postmoderan umjetnik, o čemu svjedoči i poigravanje faktografijom, razvidno već uvodnim pripomenama kojima jasno ogoljuje vlastito ludičko manipuliranje najprije vremenom radnje, ali i običaj parafraziranja i citiranja.

Uzevši u obzir sve književno-sociološke komponente, preostaje nam opisati dramu tradicionalnim kritičarskim instrumentarijem. Čak i uz ponešto naivne nade da ćemo metodom detaljnog iščitavanja teksta moći objasniti njegovu povijesnu sudbinu. Prvo svega, naglasiti je da bi ovdje pretiskana drama, uz adekvatan marketing, mogla savršeno funkcionirati i na pozornici i kao čitateljsko štivo. Mada je primjedba o marketingu već i zalihosna, moramo se, čak i ako zaobiđemo navedenu kapitalnu Bitijevu raščlambu, kapitulantski suočiti s činjenicom da je neposredan dodir teksta i čitatelja danas tlapnja te nam preostaje koristiti se tom metodološkom iluzijom i glumiti nevinoga čitatelja u nadi da ćemo pokojeg ljubitelja književnosti skloniti ovom djelu.

Moderan, točnije govoreći suvremen, Šoljan je u najboljem smislu te riječi i postmoderan umjetnik, o čemu svjedoči i poigravanje faktografijom, razvidno već uvodnim pripomenama kojima jasno ogoljuje vlastito ludičko manipuliranje najprije vremenom radnje, ali i običaj parafraziranja i citiranja: „Na više mjesta u tekstu upotrebljavam stihove drugih pjesnika, ali im, po drevnom običaju začinjavaca, ne navodim izvora.“ Dakle, u jednoj rečenici opravdani su i citatnost i duhovito zezanje nacionalnom tradicijom, uspješno utoliko što nimalo ne parodira samu baštinu, nego diskretno problematizira naš odnos spram nje.

Šoljan je, dakle, postmodernizam praktično procedeovski iskušavao daleko prije nego su se hrvatski „naivni klerici iz barbarskih provincija“ dočepali ove praktične i teorijske zlatne koke. Ma koju razinu ili dio teksta u "Romanci o tri ljubavi" uzeli razmatrati, susrest ćemo se s tipično postmodernim postupcima među kojima je najdominantnija ironija. Odnosno, s obzirom na svenazočnu dvosmislenost, najtočnije bi je bilo definirati ironijskom alegorijom. Jer, gotovo svaka od replika funkcionira ovdje na više razina koje ponekad i nije sasvim lako dohvatiti.

Postmoderan pastiš materijaliziran je već sklapanjem fabule. Anegdotu po kojoj je konstruirao priču, posudio je Šoljan od Pierre Bourdeillea od Brantomea, pisca s kraja šesnaestog i početka sedamnaestog stoljeća, autora memoarskih "Uspomena" sastavljenih od raznih dijelova u kojima opisuje, između ostalog, živote uzoritih muževa i vojskovođa. Konkretno, zaplet svoje drame Šoljan je uzeo iz dijela "Životi otmjenih gospođa". Mada utemeljene na istinitim činjenicama, storije je već Bourdeille prosijao zapletima iz Rabelaisa i Boccaccia, te je premještanjem fabule u doba križarskih ratova dramatičar samo nastavio literarno poigravanje prošireno i na retoričku razinu, miješanjem pravila klasičnog latinskog govorništva i baroknih retoričkih praksi. Višeslojnost motiva i postupaka nadograđuje Šoljan smještajući nagovješćujuću atmosferu nadolazećeg galantnog doba u vrijeme križarskih pohoda.

Dakle, dvoznačna poruka na samom početku: zaplet je iz jednog fabularnog konteksta prebačen u drugo vrijeme, predbarokna galantnost postala je instrument viteškoj uglađenosti srednjega vijeka, a srednjovjekovna ljuvena konvencionalnost prožeta je nizom putenih aluzija, nerijetko i preko ruba diskrecijske konotativnosti.

Naslovom apostrofirane tri ljubavi inačice su erotskih i emocionalnih stereotipa i naizgled razmatraju razne tipizirane oblike ljudske čežnje, žudnje, želje. No, upravo maniristička uporaba motiva kao žetona umjestiva u razne sadržajne, tematske i povijesne kontekste, sugerira kontingentnost fabule, karaktera, aktantskog rastera. Zapravo je to igra dvorske lude koja maskom krije učenu superiornost sposobnu rugati se svom dobu i konvencijama svih vremena natopljenih diktatima dvora, odnosno, vlasnicima prostora igre. Vlasnik toga prostora uvijek je vlast, bez obzira na titulara vlasništva, a dvorska luda stavlja svoju pelivansku obrazinu da na vidjelo ne bi došlo koliko je mudriji, jer biti pametniji od vladara za ludu je smrtna presuda.

Šoljan je postmodernizam praktično procedeovski iskušavao daleko prije nego su se hrvatski „naivni klerici iz barbarskih provincija“ dočepali ove praktične i teorijske zlatne koke. Ma koju razinu ili dio teksta u 'Romanci o tri ljubavi' uzeli razmatrati, susrest ćemo se s tipično postmodernim postupcima među kojima je najdominantnija ironija.

Dvosmislice, dvoznačnost, žaoke zaogrnute naizgled nevinim citatnim postupcima, čine ovu dramu višeznačnim lakmusom ne tek jedne ideologije. Naravno, Šoljan je predobar pisac a da njegov dramski rukopis ne bi funkcionirao istodobno i kao duhovita, zabavna igra, ali i dovoljno velik da u skrivenu džepu svoje inventivnosti zadrži onu hamletovsku figu: ako komedija ne valja za kralja, valja da za kralja igramo što valja.  Protagonisti dramske radnje u prvom planu funkcioniraju kao uobičajeno galantan ljubavni trokut. Sve je tu na prvi pogled fino, uglađeno, uz puno propisana, a zapravo licemjerna dvorjanstva. Vitez, netom se pojavivši, izjavljuje u mačističkoj donžuanskoj maniri da su žene „drumska svratišta“ za jednu noć, što je povod, blago rečeno, senzualnoj replici službenice o ponuđenom mu krovu, ali i podrumima. Takvih je aluzija podosta, pa čujemo od službenice da ne zna kako vitez barata svojim mačem.

Nešto kasnije on će gospi ponuditi svoj mač, našto će ona uzvratiti pitanjem „je l vam i mač velik“ te, čuvši da je u njenoj službi čvrst kao čelik, odmah prijetvorno tvrdi da ne razumije na što vitez cilja. Nimalo nježno jadanje kapelana zadužena da čuva „rasplodnu kobilu“, doimlje se grotesknim s obzirom na njegovu prividnu bigotnost. Majstorstvo ne samo dvosmislenosti, nego i citatnosti ogleda se na puno mjesta, ali je ono najčešće kompleksno, ne tek kao parafraza, nego kao eksplicitni adresant implicitnom adresatu. Dobar je primjer ovog postupka vitezova replika koja prikriveno spaja Kranjčevića i izrijekom Cervantesa: konstatacija da je najopasnija pomisao da Dulcineja postoji i aludira i parodira čuveni završetak „Mojsija“, tj. Jehovinu poruku da ćeš mrijeti kad počneš u ideale svoje sumnjati. Neprikrivena lascivnost citirajući i parafrazirajući izvrće i čuveno hamletovsko „biti ili ne biti“ u gospino „pasti ili ne pasti“, a vrhunac je dvojbe, naravno, njeno retoričko pitanje treba li sve okončati „golim bodežom“.

Ne samo da se duhovito poigrava literarnom situacijom – Šoljanu i žanr služi da bi ga parodirao i to riječima gospe koja će vitezovu „službu“ shvatiti „ko poštovanje kakva trubadura što pjeva svojoj nedostižnoj gospi.“ Stalna verbalna erotizacija atmosfere naravno da izgovorenu repliku istoga časa prokazuje providnim zaklanjanjem za žanrovsku konvenciju.

Nije, međutim, u ovoj drami u kojoj se iza svake alegorije javlja nova, dublja razina doslovne značenjske poruke, ni približno sve iscrpljeno u veseloj erotizaciji scenskog zbivanja. Bilo bi to prelako, a i banalno, za pisca Šoljanove darovitosti. Sve njegove alegorije tek su poziv na alegorezu u središtu čijeg se odznačavanja osovljuje sukob nagona života i rukopisa ideologije. Na genijalan način sažeo je ovu suprotstavljenost monolog kapelana koji žali jer nije otišao u rat. U ratu je, naime, „podijeljen svijet na zlo i dobro“, dakle, sve je jasno i nedvosmisleno, u miru sve „je samo izmišljeni svijet, što ne zna za svetost, propis, red, već se komeša, kipi, ruje kao rijeka, poplavljuje i sve okreće naglavce.“ U sukobu ideologije i života, život je uvijek jači, ali i opasniji. To ubrzo shvaća i prihvaća kapelan, priznajući da dovoditi život u red znači odustati od života. Nešto kasnije, u ružičnjaku, i sam kapelan, suočen s ružama, metonimijom života koji buja usuprot svakoj estetici i ideologiji, postaje metafora besplodne ideologije usuprot divljem, nekontrolabilnom i stoga plodnom životu.

Konačno, što preostaje protagonistima nesposobnim iskoračiti iz svojih doktrinarnih uloga u puninu svakodnevlja? Smrt. Stoga je duboko upitna kapelanova finalna poruka. On je preživio samo da bi priču nerealiziranih ljubavnika sačuvao za potomstvo, ali je pitanje što znači njihovu ljubav sačuvati od zla. Možda je to iskaz dirljive naivnosti. Ili racionalizacija čovjeka uplašena vlastitom zadaćom vrtlara nevinosti i sklada, nemoćna pred životvornim kaosom.

Mnogo je pitanja ostavio za sobom Šoljan, ne samo u ovoj drami. Pitanja na koja nema jednoznačnih odgovora. No, jedino je pravo pitanje hoćemo li danas, suočeni s ideologijom optimizma, kolektivizma suptilnijeg i stoga opasnijeg od onoga komunističkog u doba kad je pisana ova drama, nepodnošljive lakoće instantnih odgovora, nakon svega moći postavljati pitanja. 

Antun Šoljan

Romanca o tri ljubavi

• Vuković & Runjić 12/2025.
• 54 str., meki uvez
• ISBN 9789532864069
• Cijena: 15.00 eur
• Kupi knjigu!

Jedna od najpoetičnijih drama hrvatske književnosti, 'Romanca o tri ljubavi' (1976.), duhovita je i dirljiva igra u stihovima koju je sam Antun Šoljan podnaslovio kao "sentimentalnu farsu". Ovo djelo nije samo kazališni klasik koji i danas puni kazališne dvorane, već i vrhunski književni tekst koji snagom stiha postavlja najdublja pitanja o ljudskoj prirodi. Savršen izbor za ljubitelje klasičnog stiha u modernom, ironičnom ključu.