Ton Smerdel : Stvaralačka radost - Eseji o umjetničkom stvaranju

Ton Smerdel: Stvaralačka radost

Filozofsko poetski eseji Tona Smerdela jedinstven su primjer pokušaja autentičnog, pjesničko umjetničkog po nadahnuću filozofiranja iz sebe sama, rijetkog, pa tim još više vrjednijeg, kada je o našem jeziku i iskustvu riječ. To je filozofiranje koje je prvenstveno vođeno duhom, pa tek potom usmjeravano i kontrolirano raciom – upravo onako kako filozofiraju odnosno stvaraju pjesnici, prepušteni ili vođeni onim najvišim u sebi, ili – i izvan sebe, a kroz sebe dotaknutim, u trenu pronađenim. Spekulacija tu nije podređena metodi, već je metoda – ako je ima, a ovdje je ima, iznađena kroz slobodno stvaralačko spekulativni modus, njegovo ostvarenje.

Siže ovih filozofijskih prolegomena tiče se, kako je istaknuto podnaslovom, tema vezanih uz umjetničko stvaranje. Njihova autora, Tona Smerdela, zanimala su pitanja vezana uz nadahnuće stvaralačkog duha, njegovu opstojnost u svijetu, načine njegova bivstva, potrebu i smisao, bitak. Stvaralačka radost, pokazuju ovi eseji, ima nekakve veze s onim božanskim, prisutnim u ovome svijetu i iza njega, u čovjeku i prirodi, svemu postojećem, ali i ne postojećem u materijalnom smislu, vječnim.

Vječno zanesen ovim pitanjima filozof je tkao prekrasne – i po kvaliteti, ozbiljnosti, dubini svojih uvida, važne male eseje, čija briljantnost nije u hermetičnosti, niti u kompleksnosti teza koje ti eseji ovdje iznose, već – kao u drevnih mislioca, filozofa, proroka, mistika – u jednostavnosti i suptilnoj probranosti, profinjenosti istina koje dotiču.

Te su pak istine iznađene strastvenim, intenzivno djelatnim, nadahnuto stvaralačkim nervom - stoga će čitatelj živo bilo tog nerva osjećati kako pulsira u svakoj rečenici ovog – također i pjesnika i prevodioca, po interesu i sklonostima okrenutog ponajviše ka periodu antičkog stvaralaštva. Ton Smerdel, (1904. – 1970.), zapravo je – čak i u međunarodnim okvirima, cijenjen i poznat uglavnom po svojemu lirskome stvaranju na novolatinskome, a kod nas pak prije svega po svojim vrsnim prevodilačkim ostvarenjima sa starogrčkog, latinskog, talijanskog i novogrčkog, potom kao prozaik, dok je manje poznat - kako u uvodu knjizi napominje prof. Vanja Borš, po prijevodima lirike domaćih pjesnika i pjesnikinja na latinski, a još ponajmanje kao filozof.

Zapravo je - kazat će se tako u uvodu ovoj maloj knjizi, „kao filozofski stvaratelj gotovo ne(pre)poznat“.

Ton Smerdel bio je, kako smo već napomenuli, filozof – pjesnik, što predstavlja rijetku kombinaciju i u širim okvirima (prof. Borš navesti će, kao opće znane ekvivalencije, imena, autore poput Platona, Giacoma Leopardija, pjesnika kojega je Ton Smerdel naročito volio i prevodio, i čiju je romantiziranu biografiju napisao, a koji je kao filozof u nas mnogima nepoznat, potom Friedricha Nietzschea i Emila Ciorana...).

Stvaralačka radost Smerdel Ton

Ova je knjiga po prvi puta objavljena 1945. godine, a izdanje, koje je sada pred nama, predstavlja tek njen prvi ponovljeni izlazak, punih osamdeset godina od prvotiska. Napisana takozvanim korijenskim pravopisom, zbog čega na početku može pomalo zbuniti ili zateći čitaoca, koji se potom brzo privikava na tu jezičnu neobičnost, ova će ga knjiga također snagom svoga spontanog, nadahnutog, pa time i sasvim autonomnog, poetskog izraza, krhkog, ali i odvažnog u neprikosnovenosti svoje priklonjenosti onom istinitom i iskustveno oživotvorenom, pa time i dobrom i lijepom u čovjeku i življenju, brzo pridobiti, i učiniti ga tihim i povlaštenim svjedokom jedne nipošto zanemarive (svakako i u širim okvirima) životne i stvaralačke borbe, na putu ovjekovječenja harmonije, sklada.

Čitanje ovih eseja (naslovljenih, primjerice, - „O filozofiji lijepoga“, „Traženje istine“, „Dnevnik jednog osjećaja“, „Magija života“, „Vrtoglavica napisane rieči“, „Izkustvo umjetnika“, „Granice pjesništva“, „Druga pohvala gluposti“, „U sjeni čempresa“...) djelovat će dapače i na onoga koji s njima dođe u doticaj tako da će ga u svojoj punoj zanesenosti, i u vjeri u smisao i snagu te stvaralačke predaje onom višem u čovjeku i svijetu, približiti ne samo ka skrovitoj i incestuoznoj, nadahnjujućoj srodnosti stvaralačkog i spekulativnog, kontemplativnog odnosno pjesničkog i filozofskog, već i ka metafizičko teološko religioznim promišljanjima. Promišljanja su to onakve naravi čija je zadaća ne pribiti čovjeka na mjesto nepomičnosti, patnji i ispaštanja, već mu se u zanesenosti vjere u onostranost - do koje se dopire kroz težine, borbe i sukobe, patnje i muke - teži odriješiti krila i privoljeti ga – približiti ga – što slobodnijem, nesputanijem letu.

Nema svaki stvaralac, pa niti filozof, ovu sposobnost, koja se očituje u mnogim zapanjujuće prodornim, i preciznim u svojoj dubokoj jasnosti momentima, ulaska u pozadinske postamente na kojima počiva, i kroz koje se očituje, određeni stvaralački čin. Dapače – veoma malo onih koji se stvaralaštvom bave voljni su zaputiti se ka ovim dubinama, upravo iz razloga kojega i sam autor navodi – jer su to mjesta na kojima zjape ponori.

Međutim, uranjanje u stvaralački čin sposobno je te ponore prevazići „u svojoj slutnji o liepom naslućuju blistave vedrine ljepote“, kako veli Smerdel. Jer, u stvaralačkom činu ili kroz njega pokreće se i očituje čovjekova borba za sklad.

Smerdel se je bavio riječima, pa je dobro razumio sve, kako on kaže – klice – misli, čuvstva, volje, strasti, koje se mogu očitovati na razne načine, ali stvar je u tome da je život bezsmrtan u svojim očitovanjima same rieči, jer rieč služi čovjeku da tumači samu bezsmrtnost.

Ovakvo tumačenje rieči čitaoca može ostaviti pomalo zatečenim, jer to nije obično tumačenje, jedno od onih čija teoretska egzaktnost zatire svako živo obličje, živu, gotovo aktivno gibajuću misao. Dapače, riječ je tu o tumačenju živom i dinamogenom, kroz kojega se u toj mjeri očitava autorov duh i svijest, da nas, dolazeći u kontakt s tom misli, na jedan način posjećuju, približavaju nam se na način kako nam se živo i aktivno, uvjerljivo i prisno približavaju misli i ideje značajnih autora, čime uistinu na najbolji, doslovan način potvrđuju tvrdnju koju iznose, kako rieč služi čovjeku da tumači samu bezsmrtnost.

Ton Smerdel išao je putem od kojega većina – pa i većina umjetnika, stvaralaca, filozofa, bježe, to nipošto nije nekakav jasan i određen put, već prije traganje, aktivno kretanje unutar jednog složenog gustiša ili labirinta – kako će i sam kazati – u kojemu se nalazi čudovište od kojega bježe ljudi, a to čudovište je istina.

Poći putem istine zapravo je, uputit će nas, poći putem čovjeka, koji je najveća nepoznanica, no ta se nepoznanica može razjasniti onda kada se okuražimo i u toj kuraži ustrajemo upoznavati sami sebe. Evo, Ton Smerdel se je takvo što, i kroz ove svoje riječi zapisane u ovim predivnim minijaturnim esejima – dirljivim katkada u svojoj iskrenoj, krajnjoj jednostavnosti, usudio, ne plašeći se toga da bude viđen i protumačen kao siromah.

Jer, zapazit će, oni koji su, poput njega, u svom životnom zanosu jednostavni, siromasi su, u očima drugih ljudi. No, upravo takvo siromaštvo od čovjeka stvara pustolova, i to pustolova ljepote, a na gostbi ljepote pijemo bratstvo sa samim sobom; tad od nas bježe slutnje, a ostaje ostvarena čežnja u svietlom zanosu.

Cilj borbe boraca za ljepotu, među kojima je bio i naš prijatelj Ton Smerdel, onaj koji se je usudio gledati u tajne ponora, koje su uvijek u sukobu s tajnama površine – nije pobjeda, nego ulazak u kolo zajednice boraca za ljepotu, a to je zajednica onih koji u sebi nose eros polemikos i eros philosophicos, koji se kreću uvijek u pravcu one nemirne crte po kojoj se ide k ljepoti i njenim vječnim osmjesima, a osmiesi takve ljubavi uviek su protkani svietlom.

Mnoga izvanredna, fascinantna zapažanja o stvaralaštvu i iskustvu umjetnika donose ovi eseji koje niti jedan stvaralački duh ili onaj zainteresiran za dublje razumijevanje stvaralačkog ne bi trebao propustiti, jer će propustiti previše toga važnog, a to bi bilo šteta. Jer i vještina čitanja – podsjeća nas ovaj pisac, nije vještina zabave, nego uzvišena gostba, na kojoj se uviek i neprestano govori o ljepoti.

Ljepota je, doduše, izgnanica iz života, a tomu je tako, podsjeća nas filozof, iz razloga jer život nije produhovljen. Međutim, ima i jedna dobra vijest kojom nas on bodri, ne bez razloga, a ona je u tome da ljepota vjeruje da to njeno progonstvo iz života i svijeta neće trajati zauvijek, jer ona vječito čezne za životom, dok je život pak u stalnome razvoju, i u tome se, čini se, događa i nešto nalik konvergenciji...

Ova čudesno iskreća, blistava knjižica, uza sve druge raskoši koje posjeduju povijesti naših ljudskih kultura, tomu je najbolji dokaz, pa se zbog njene pojave u našem vremenu treba zahvaliti posvećenosti i pažnji izdavača, kao i urednika ove filozofske biblioteke, Ognjena Strpića.

Ton Smerdel

Stvaralačka radost : Eseji o umjetničkom stvaranju

• Jesenski i Turk 11/2025.
• 122 str., meki uvez
• ISBN 9789533810669
• Cijena: 13.00 eur

'Stvaralačku radost' Tona Smerdela najbolje je shvatiti kao autopoetiku. Pred čitateljima se, iz teksta u tekst, pojavljuje cjelovitija slika misaonog i duhovnog pletera, svojevrsnog filozofijskog sustava koji to nije i koji to ne želi biti. Djelo je inspirativno i predstavlja svojevrstan šamar mnogim današnjim znanstvenim tekstovima u kojima je vlastito traganje, pa i sama ideja traganja izgubljena u mnoštvu citata. Ovdje to nije slučaj.