Paul Johnson : Intelektualci
Posljednjih smo godina svjedoci intenziviranih pokušaja vrednovanja ili prevrednovanja umjetničkih kanonā – kako diljem svijeta (napose u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu), tako i kod nas. Stvar društvene evolucije, rekao bih, pritom ipak iziskuje odgovore na neka po umjetnost esencijalna pitanja, kao npr. uspostavu jasnih kriterija temeljem kojih bi kanon – bilo da je riječ o globalnom ili lokalnom korpusu – bivao podvrgnut kritičkom preispitivanju, a zatim i promjenama. Naime, za takvo je što potreban minimalan društveni konsenzus pored kojega bi mogućnost zlouporabe novouspostavljenih kritičkih mehanizama bila, ako ne eliminirana, onda barem svedena na najmanju moguću mjeru.
Nisam siguran možemo li govoriti o naznakama uspostave rečenih pravila igre, sukladno čemu nisam siguran u kojem će se smjeru i s kakvim posljedicama buduća prevrednovanja odvijati. Pogotovo nisam siguran hoće li estetički ponajbolji naslovi recentne produkcije, sukladno nastaloj buci u priopćajnom kanalu, bivati prepoznavani kao budući antologijski inventar. Vjerujem da mnogima pritom na pamet padaju postkolonijalna i feministička perspektiva, no gdjekad je teško ne primijetiti da se radi o trenutnom (geo)političkom raspoloženju, na što nas primjerice može podsjetiti „slučaj Dostojevski“ na milanskom univerzitetu „Bicocca“ (ono kada su zbog agresije Ruske Federacije na Ukrajinu u rečenoj ustanovi pokušali suspendirati predavanja o jednom od najznačajnijih romanopisaca uopće).
„Nepodnošljiva lakoća prekrajanja“ svega čime je definirana suvremena civilizacija zapadnog kruga – a to uključuje i sinkroniju i dijakroniju, i vrline i mane – za to vrijeme doprinosi nekim novim koncentracijama oportunizma prerušenog u lažnu građansku hrabrost (i još lažniji umjetnički integritet), pa nam se tako u divove pisane riječi promeću i kojekakvi patuljci (i patuljčice) čije se diskutabilne estetičke domete rijetko tko usudi glasno komentirati kao – diskutabilne (pođimo samo od blatantno precijenjenih pjesmuljaka Rupi Kaur ili od davno kanoniziranog lirskog prenemaganja Dragutina Tadijanovića). Pa kada nam, povodom recentnijih prigoda, ovdašnji jurišnici najavljuju rasturanje svega onoga što u kanonu nije kanonsko (čitati kao: svega onoga što u kanonu nama ne paše), nije se zgorega zapitati – dokle će se jurišati i koje su literarne tvrđave na listi rušilačkih prioriteta?
Da ne spominjem u životu tako često potvrđen efekt bumeranga: iz nastalih ruševina, parafrazirat ću Davida Shapira, umjesto nove/stare poezije jednako tako mogu niknuti novo/staro oružje za masovno uništenje svega što mi volimo (govorim prije svega o svemu u književnosti, mada nismo tako daleko od svega u svemu).
Jer kada kriteriji nisu jasni, i kada nisu definirani konsenzusom – riječ je dakle o minimumu konsenzusa nužnom da bi neko društvo uopće funkcioniralo (što pak objašnjava našu disfunkcionalnost) – tada svjedočimo proizvoljnim i nerijetko ideološki obojenim diskvalifikacijama literature (i šire od toga). A budući da posrijedi nije vremenski izolirana pojava – ideološki kvalifikativi oduvijek su upisani u iskustvo „antologiziranja“ – nešto bismo za dobrobit (ne samo) literature mogli naučiti upravo iz dozlaboga krvavog iskustva dijakronije.
Johnsonov selektivni izbor
Intelektualci
U tom smislu valja skrenuti pažnju na knjigu čiji puni naslov glasi „Intelektualci: Od Marxa i Tolstoja do Sartrea i Chomskog“, knjigu koja je izvorno objavljena 1988. i koju potpisuje prolifični britanski publicist i historičar Paul Johnson (1928. – 2023.), a njegova analiza raskoraka između autorā i njihovih djelā spada u drugu kategoriju antologijā – onu rečenog i u pristranosti utemeljenog pokušaja prekrajanja kanona književne te filozofske misli. Johnson takvu tendenciju dakako ne potvrđuje izrijekom (dapače, formalno je opovrgava), no inzistiranje na raskoraku između dvaju moralnih integriteta – onog upisanog u intelektualni habitus i onog građanskog – doimaju se suviše upadljivima da bismo ih kao takve ignorirali. Pogotovo ukoliko uzmemo u obzir da su objekti njegovih analiza (koji katkad nalikuju na puki trač) takoreći redom ličnosti lijevog ideološkog predznaka.
Pogađate: Johnsonova je pozicija kršćansko-konzervativna, a tendencioznost pri rečenom (pre)vrednovanju intelektualnih (pa i civilizacijskih) autoriteta, više od ostalog, potvrđuje benignost kojom se u rijetkim prigodama i usputno dotakne umjetničko-filozofski relevantnih reprezentanata čiji je ideološki habitus, međutim, desno, pa i radikalno desno obojen. To se najbolje primjećuje u krajnje benignim, pa i benevolentnim opaskama na račun neprijepornog genija američke književnosti – pjesnika Ezre Pounda (u tekstu o Ernestu Hemingwayu), koji je za afirmaciju pojedinih imena američke literature učinio mnogo (za rečenog Hemingwaya ili, primjerice, Johna Dos Passosa), ali koji je bio osvjedočeni fašist, intimus Benita Mussolinija i propagandist goebbelsovskih manira – samim tim, dozvolit ću si toliko slobode, i neosuđeni ratni zločinac koji je svoje zločinačko dupe spasio hineći ludilo (pa i uz Hemingwayevu pomoć).
Inzistiranje na raskoraku između dvaju moralnih integriteta – onog upisanog u intelektualni habitus i onog građanskog – doimaju se suviše upadljivima da bismo ih kao takve ignorirali. Pogotovo ukoliko uzmemo u obzir da su objekti njegovih analiza (koji katkad nalikuju na puki trač) takoreći redom ličnosti lijevog ideološkog predznaka.
Johnson zato ne preže od difamacije pišući o središnjoj figuri prosvjetiteljstva Jean-Jacquesu Rousseauu, engleskom pjesniku romantizma Percyju Byssheu Shelleyu, protagonistu socijalističke misli Karlu Marxu, literarnom anticipatoru feminističke misli Henriku Ibsenu, pacifistu Lavu Nikolajeviču Tolstoju, zatim o Ernestu Hemingwayu, Bertoltu Brechtu, Bertrandu Russellu (čiji čajnik kršćanskim intelektualcima dođe kao samovar s novičokom), Jean-Paulu Sartreu, Edmundu Wilsonu, izdavaču Victoru Gollanczu, dramskoj spisateljici Lillian Hellman i Dashielu Hammettu, kao i o Georgeu Orwellu, Cyrilu Connollyju, Evelynu Waughu, književnom kritičaru Kennethu Tynanu, Normanu Maileru, Jamesu Baldwinu, Raineru Werneru Fassbinderu, pa i Noamu Chomskom. Doduše, u slučaju se potonjeg Johnson nije bavio iznošenjem prljavog rublja (bit će zato što su 1988. za Jeffreyja Epsteina znali samo odabrani), pa je jedino u tom slučaju autor bio usredotočen na koncept pobijanja ideje idejom – ovdje u prvom redu s ciljem da autora lingvistički revolucionarnih „Sintaktičkih struktura“ prikaže kao nekoga tko je, postavši stručnjak opće prakse, ujedno postao šarlatan.
Svima ostalima, što može biti zanimljivo iz drugih razloga no ne i kao antiteza idejama koje su afirmirali, Johnson je iz privatnih ladica izvukao valjda sve što se moglo izvući – dokumentirano ili anegdotalno – pa čitaoci tako nisu ostali uskraćeni niti za izvjesne Rousseauove ili Marxove genitalne probleme, za Marxovu ili Sartreovu nepodnošljivu prljavštinu, za Hellmaničin beskrupulozni promiskuitet, Hammettovo suludo opijanje i dr.
O nekim od moguće presudnih razloga Hammettova opijanja, primjera radi, teško da ćete naći više od usputne i osude lišene opaske. Naravno da pritom mislim na senatora Josepha McCarthyja, kreatora tzv. druge crvene opasnosti, uslijed koje su brojni umjetnici, a među njima i pisac „Malteškog sokola“, bili proganjani, zatvarani ili na druge načine otkazivani.
Tričarije iz privatnih života rečenih velikana svjetske književnosti
Intelektualci
Na Johnsonov selektivni izbor metā i ad hominem pristup tematskoj obradi kritika je upozorila još u ono vrijeme. Tako je kritičar John B. Judis u listu „The Washington Post“ (1989.) ukazivao na logičku nekonzistentnost Johnsonove analogije ilustriranu gotovo šaljivom opaskom prema kojoj je marksizam kompromitiran time što je Marx varao suprugu. Upravo je inzistiranje na nekompatibilnosti javno zastupanih ideja i privatnih života promotrenih imena svjetske književnosti i filozofije ono čime puni intelektualni kapacitet knjige biva ponajviše iznevjeren. Osim toga, pikanterije iz privatnih života rečenih apostola najčešće lijeve političke misli vrlo često ne predstavljaju nepoznanicu ljudima upućenijim u literaturu, pa bi takav zaključak mogao proizvesti sumnju da se Johnson obraća infantilnijim čitaocima, možda im tako poručujući da je njihov osjećaj intelektualne inferiornosti nametnut i neutemeljen, a iz čega pak proizlazi naoko neozbiljan zaključak prema kojem je za intelektualnu devalvaciju javnog diskursa – više od hiljadu Goergea Sorosa i sto hiljada Buda Lončara – kriv konzervativni intelektualni milje. Dakako, ne onaj kojega bi simbolizirali François Mauriac ili Michel Tournier, već onaj kojega su simboli Jordan Peterson i Andrew Tate (nisam se zabunio, tu su oni negdje).
To međutim ne znači da progresivni milje dijelom nije pristao uz rečenu devalvaciju vodeći se, uz ostalo, i ekonomskim razlozima, čega je pak rezultat inflacija naslova (čija je vrijednost eventualno marketinška) – (pseudo)literarnih, (pseudo)filozofskih i nadasve (pseudo)kanonskih – u mjeri u kojoj će kanon, izložen kriterija pošteđenom (pre)vrednovanju i sinkronijskim odgovaranjima za nepopravljive zločine dijakronije – postati (pseudo)kanon. Potonje ističem i zbog naoko nelogičnog „preuzimanja“ onih argumenata koji idu u prilog neprijeporno važnoj borbi za brojne vidove ravnopravnosti, počevši od rodne i tzv. rasne (takozvane utoliko što je viktorijanski pojam rase po svojoj prirodi problematičan).
Gotovo sve objekte svog publicistički intoniranog razmatranja Johnson, naime, uz nerijetko dokumentirane primjere ocjenjuje kao seksiste i mizoginičare, čak i onda kada govorimo o pionirima literarne rodne emancipacije kao što je norveški dramatičar Henrik Ibsen (čiji su objekti zaljubljivanja, malo je reći, dobno problematični). Možda baš taj primjer potvrđuje potrebu da dvaput razmislimo o odbacivanju barthesovska pristupa literarnoj praksi (autor ≠ djelo), budući je recentnu perspektivu (obilježenu nikad snažnijom tendencijom uspostave rodno ravnopravne civilizacije zapadnog kruga) nemoguće cjelovito recepcijski usvojiti bez historijskih doprinosa, među kojima se Ibsenov možda i presudno ističe.
Nesklad između zastupane ideje i življene prakse, na koji Johnson jednako radikalno ukazuje i pišući o „kukavičluku“ Jeana-Paula Sartrea (frustriranog zbog fizičkih karakteristika, da ne zaboravimo na tu parafrojdovsku opasku), upravo dokazuje legitimitet razdvajanja djela od autora, budući su i marksizam i egzistencijalizam i feminizam – u svojim realno umjerenim, a ne zlonamjerno radikaliziranim okvirima – čovječanstvu donijeli mnogo više blagodati no patnje. Stoga nije slučajno kada se Johnson umjesto na trockizam učestalo – bilo da piše o Marxu, Sartreu ili Gollanczu – osvrće na staljinizam. Kao, uostalom, i na antisemitizam čija tradicija, istinabog, ne seže u 1933., ali bogami ni u Trier u 19. stoljeće pa ni u Annecy u 18. stoljeće – korijeni su europskog antisemitizma dakako stariji i dublji, za što se dovoljno prisjetiti bijega sefardske porodice Barucha Spinoze iz Portugala u Nizozemsku, uz napomenu da je riječ o potomcima sefardskih židova koji su još u 15. stoljeću iz Španjolske protjerani u Portugal. Stoga je svako, pa i posve subliminalno pripisivanje antisemitskih ideja ljevici – bilo klasičnoj ili modernoj – zlonamjerno (ako već nije budalasto).
Zvjezdice društvenih mreža koje koketiranje s antisemitizmom opravdavaju drugim zlom – recimo fašističkim odnosom Države Izrael prema Palestincima – osim što su željne pažnje, dokazuju i da su trendovske budale koje (ne)svjesno pripremaju teren za novu anticipaciju „dobre, stare“ radikalne desnice u Europi. Stogodišnjica se Hitlerova dolaska na vlast opasno približava, pa je i kritičko čitanje kontroverzne knjige Paula Johnsona dobrodošlo.
Naime, tričarije iz privatnih života rečenih velikana svjetske književnosti (i rjeđe filozofije) ne samo da mogu biti od koristi onima koji izučavaju njihov lik i djelo, već nam mogu pomoći u budućim prepoznavanjima tendencioznog, ideološki uvjetovanog pisanja o komu ili čemu. U tom smislu hrvatsko izdanje „Intelektualaca“ pohvalna je činjenica, tek uz napomenu da je šteta što knjiga ne sadrži popratnu bilješku – predgovor ili pogovor – koja bi upozorila na ovdje ukazanu, gdjekad zacijelo zlonamjernu tendencioznost. Gdjekad, kao što je rečeno, ideološku, a gdjekad (ili možda češće) – senzacionalističku. Naime, i o najvećim se intelektualnim autoritetima može pisati senzacionalistički, da ne kažem tabloidno, s tom razlikom da je prije četrdeset godina senzacionalističko moglo biti pisanje o intelektualcima, no ne i intelektualno pisanje: ovo publicističko djelo, svojedobno bestseler „The New York Timesa“, danas bi vrlo lako prošlo pod reklamom pod kojom prolaze „intelektualna remek-djela“ koja potpisuju „najpametniji“ ljudi u Hrvatskoj i svijetu, a koji samo i svima razumljivim jezikom govore ono što većina ljudi želi ili voli slušati.
Tričarije iz privatnih života rečenih velikana svjetske književnosti (i rjeđe filozofije) ne samo da mogu biti od koristi onima koji izučavaju njihov lik i djelo, već nam mogu pomoći u budućim prepoznavanjima tendencioznog, ideološki uvjetovanog pisanja o komu ili čemu.
Većina ljudi, radije no o dijalektičkom materijalizmu ili metafizici ukrotive sabljarke u neukrotivom moru – o čijem egzistencijalnom oduvijek s podjednakim divljenjem pišu i kanonizirani Pascal Quignard („Amor more“) i Kim de lꞌHorizon koji će to zacijelo tek postati („Knjiga krvi“) – čitaju o tome je li ili nije zbog čireva na genitalijama Karl Marx u kasnijoj fazi života spolno općio sa ženama, tj. s koliko je žena spavao Ernest Hemingway i je li po tom pitanju konkurirao promiskuitetnoj košarkaškoj legendi Wiltu Chamberlainu. Kao što će većini, umjesto razmatranja egzistencijalističkih ideja, zanimljivije biti to što je Sartre u okupiranom Parizu uživao status rock zvijezde, za koje su vrijeme njegovi kolegice i kolege hametice nestajali. O prostoru i vremenu njihova nestajanja, pak, podjednako uvjerljivo govore publicistička (Ksawery Pruszyński: „U crvenoj Španjolskoj“, Florian Illies: „Ljubav u doba mržnje“) i literarna ostvarenja (Victor Serge: „Ako je ponoć u stoljeću“, Marina Cvjetajeva: „Umrijeti u Jelabugi“ i dr.).
Kao P. S. ovom prikazu mogu dopisati opasku – ne znam primjećujete li, ali pri ovom (ne odveć) prikrivenom pokušaju demontaže lijeve misli autor se, na što su me podsjetila imena iz životā odbačenog revolucionara Victora Sergea i izgladnjele pjesnikinje Marine Cvjetajeve – nije opredijelio za imena s lijevog pola koja su ušla u direktnu konfrontaciju sa Staljinovim režimom. Da bi lijeva misao bila podvrgnuta konfrontaciji, čini se efikasnijim ono najbolje od ljevice iz sovjetskog gulaga ili nacističkog logora smrti izmjestiti u hotel Waldorf-Astoria u New York, gdje su intelektualci bliski sovjetskoj poziciji 1949. održali mirovnu konferenciju.
U istom je hotelu, o čemu ne piše Paul Johnson ali piše Andrew Pettegree, održana i protukonferencija na kojoj je važnu ulogu igrala Mary McCarthy, spisateljica koja je pored ostalog poznata i po pokušajima difamacije ranije spomenute ljevičarke Lillian Hellman.
Intelektualci : Od Marxa i Tolstoja do Sartrea i Chomskog
- Prijevod: Nada Mirković
- Media bar 12/2025.
- 492 str., meki uvez
- ISBN 9789538357299
- Cijena: 30.00 eur
- Kupi knjigu!
U svom najpoznatijem publicističkom djelu 'Intelektualci' Paul Johnson propituje jesu li intelektualci moralno sposobni davati savjete čovječanstvu. Odgovara li ono što intelektualci čine u privatnom životu standardu njihovih javnih načela? Koliko poštuju istinu? Kako se odnose prema svojim supružnicima i djeci – zakonitoj i izvanbračnoj? Koliko su odani svojim prijateljima?