Kieran Williams : Václav Havel

Da bismo bili u mogućnosti podrobnije proniknuti u život i djelo posljednjeg predsjednika Čehoslovačke i prvog predsjednika postkomunističke Republike Češke, priču bismo morali započeti od „panteizma“, enciklopedijski definiranog kao učenja prema kojem se bog i svijet izjednačuju u jednu stvarnost ili supstanciju. Prisutan poput kulturne univerzalije u različitim vremenima, prostorima i oblicima (od staroindijskih filozofskih rukavaca do barda metafizičkog pesimizma i mizoginije Arthura Schopenhauera), panteizam će se u javnom djelovanju Václava Havela manifestirati i kroz njegov književnički i politički vid, uz posve logičnu napomenu kako se rečena dva vida u potonjem slučaju gotovo sve vrijeme međusobno prožimaju i nadopunjuju. Takva, činjenično nepobitna sinteza, time nas obvezuje na višestruku i višeznačnu kontekstualizaciju pri svakom pokušaju segmentnog ocjenjivanja njegova javnog djelovanja. Drugim riječima, o Václavu Havelu nemoguće je razmišljati kao o piscu, a da o njemu pritom ne razmišljamo kao o političaru (i obratno).

Također, o Václavu Havelu, koji je bio jedan od najprepoznatljivijih simbola aktivnog otpora komunizmu s one strane tzv. željezne zavjese, nije moguće razmišljati pritom zanemarujući njegovo zaziranje od radikalnog konzumerizma koji nam nudi zreli (nažalost ne i kasni) kapitalizam. Kao netko tko se pouzdao u „obnovljeni autoritet univerzuma“ (za koga je, sukladno panteističkom učenju, „bog“ nešto umjesto netko), kao dakle autoritet koji je dospijevao u proturječja s jednom od temeljnih europskih tradicija – onom kršćanskom – njegovi postupci (podjednako u javnom i privatnom životu), kao uostalom i njegovo književno stvaralaštvo (primarno dakako ono dramsko), nisu pošteđeni kontroverzije.

Uzmemo li pritom u obzir kako je za tango potrebno dvoje, ona možebitno najintrigantnija čini se nije posve rasvijetljena – a tiče se zacijelo sve samo ne afirmativnog odnosa između Havela i najvećeg češkog pisca druge polovice dvadesetog stoljeća – Milana Kundere. Nastavak egzila pisca koji će u devedesetim godinama stvarati na francuskom jeziku, dakle nakon sloma komunizma u Čehoslovačkoj, a o čemu nas ovdje analizirana biografija koju potpisuje nekadašnji suradnik britanskog ministarstva vanjskih poslova ne izvještava, svakako bi bilo zanimljivo sagledati temeljem simpatije lišenog odnosa dvojice intelektualaca. Iako bismo time zaglibili u konspirativnoj teoriji, to što Milan Kundera nije dobio Nobelovu nagradu za književnost (mnogi će na to reći da nisu ni Lav Nikolajevič Tolstoj, Jorge Luis Borges, Miroslav Krleža ili Umberto Eco), može nas navesti na pomisao o „daljnjem produbljenju“ antagonizma rečenog dvojca. Je li stoga moguće da je Havelov status disidentske superzvijezde odigrao ulogu u nedodjeljivanju nagrade Kunderi, budući nedodjeljivanje nagrade Kunderi mnogi smatraju jednim od većih apsurdā u režiji Kraljevske švedske akademije znanosti, pitanje je na koje odgovore nećemo dobiti tako skoro, a kojim se Kieran Williams nije bavio.

Potonje ne spominjem kao udovoljavanje hipotetskom narcizmu superzvijezde solženjicinovskog sjaja – jednom od triju najprepoznatljivijih lica navještaja kraha komunizma u Europi (uz Poljake Lecha Wałęsu i Karola Wojtyłu) – već kao mogućnost postojanja iracionalnog straha od nanošenja štete simboličkom kapitalu koje je u doba tranzicije sadržavalo Havelovo ime. Osim toga, sâm je Kundera u novije vrijeme bio suočavan s kompromitirajućim medijskim natpisima poput optužbe da je kao student vlastima prokazao zapadnog agenta – sunarodnjaka Miroslava Dvořáčeka, što je pisac kategorički odbacio kao klevetu. 

Václav Havel Williams Kieran

Kronološki linearna biografija započinje analizom Havelova porodičnog konteksta koji ukazuje na njegovo klasno elitističko podrijetlo koje će mu od 1948., kada komunisti preuzimaju vlast u Čehoslovačkoj, predstavljati perpetuiranu prepreku (u vidu dugogodišnje zabrane studiranja, pored ostalog). Naime, njegov otac i djed s očeve strane izgradili su izuzetno snažne poslovne i političke veze, dok je djed s majčine strane bio blizak suradnik dvojice čehoslovačkih predsjednika – Tomáša Garriguea Masaryka i Edvarda Beneša. Po porodicu, nažalost, pred početak i u razdoblju kaosa koji je otpočeo sramotnim Münchenskim sporazumom 1938., a zaključen stvaranjem koalicijske vlade Narodnog fronta na čelu s liderom Komunističke partije Čehoslovačke Klementom Gottwaldom.

U okolnostima koje su dakle po porodicu dramatične, i rekao bih uz svijest o klasnom podrijetlu – a ono će biti jednim od razloga trvenja između njega i Kundere – Václav Havel formira se kao intelektualac čiji je panteizam povezan s očevom linijom. Vácslav Havel, njegov djed, zanimao se za teozofiju, spiritizam i ezoteriju, pa je čak pod pseudonimom „Atom“ objavio i pseudofilozofsko djelo na tu temu („Knjiga života“, 1920.). Václav Maria Havel, njegov otac, k tome je bio član masonske lože, pa je i tu činjenicu moguće sagledati kao bitnu smjernicu Havelove panteističke – samim tim i duboko humanističke – vizije bratsko-sestrinskoga svijeta. Mada, a to je osobito važno pri pokušaju rekapitulacije života mu i djela, panteizam neće presudno utjecati na racionalnost prosudbe u okviru javnoga mu djelovanja: kao što je u jednom od zatvorskih pisama svojedobno pojasnio, Havel je bio idealist, ali ne i utopist.

Potom slijedi poglavlje o književnim, preciznije pjesničkim Havelovim počecima koje Williams ocjenjuje neuspješnima, ističući ipak u njima primjenu metode od koje Havel neće odustati ni kao dramski pisac – one očuđenja, kako ju je nazvao ruski formalist Viktor Borisovič Šklovski. Kako je riječ o postupku bliskom efektu otuđenja njemačkog dramatičara Bertolta Brechta, dodirne točke pri komparativnim interpretacijama njihovih dramskih opusa nisu slučajne, premda su njihove ideološke pozicije (uz konstataciju da je pozicija katkad isto što i poza) manje-više bile suprotstavljene. Ako je panteizam kao intelektualno porodično nasljeđe implementirano u Havelovu „životnu filozofiju“, tada je to – barem u ranoj (pjesničkoj) fazi njegove književne karijere – poetička inkluzivnost (Williams upućuje na utjecaje Vladimira Vladimiroviča Majakovskog, Walta Whitmana, Li Poa, Edgara Mastersa i drugih).

Doticaj s kazalištem Havel duguje dvogodišnjem razdoblju služenja vojnog roka, kada započinje suradnju s prijateljem Karelom Bryndom, redateljem s kojim će 1959. napisati dramu „Život pred tobom“, a pod utjecajem političke satire Jana Wericha i Miroslava Horníčeka, kao i švicarskog dramskog pisca Friedricha Dürrenmatta. Tragom satire i apsurda (Williams opetovano ističe utjecaj Eugènea Ionesca i naravno Samuela Becketta), punu afirmaciju doživljava zahvaljujući dramama kao što su „Vrtna svečanost“ (1963.), „Službena obavijest“ (1965.) i „Otežana mogućnost koncentracije“ (1968.). Potonji nas komad uvodi u dramatične događaje Praškog proljeća – višemjesečnog perioda prividne liberalizacije koju je predvodio generalni sekretar ČSSR-a Aleksandar Dubček. Težnja za uspostavom „socijalizma s ljudskim licem“ okončana je vojnom intervencijom pet zemalja članica Varšavskog pakta koncem kolovoza 1968., nakon čega slijedi nov period strahovlade obilježen valom emigracije, kao i brojnim uhićenjima te zabranama javnog djelovanja. 

U takvim okolnostima ilegalna okupljanja pisaca u seoskom domu Václava Havela i supruge mu Olge Šplíchalove bivaju praćena od strane čehoslovačke tajne službe (StB-a), što će protokom vremena neminovno dovesti i do rigoroznijih posljedica. Jedan je od za takav razvoj događaja ključnih trenutaka bio manifest naslovljen „Povelja 77“, kojega je Havel jedan od prvih potpisnika, a kojim je od vlasti traženo da poštuje građanske i političke slobode, na što se obvezala ratificiranjem međunarodnih dokumenata kao što je UN-ov Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Kao reakcija na „Povelju“, pod pritiskom vlasti, oko 7500 ljudi dominantno iz oblasti kulture potpisuju „Proglas“ kojim difamiraju „poveljaše“, a među oportunističkim se potpisnicima rečenog dokumenta pojavljuju i Havelovi dojučerašnji suradnici poput spomenutog Brynde.

Koncem sedamdesetih Havel naposljetku dospijeva u zatvor, za koje vrijeme na međunarodnom planu stječe status jednog od lidera antikomunističkog disidentskog pokreta; čak i ranije, istovremeno sa sve učestalijim problemom domaćih adaptacija, Havelu bivaju otvarana vrata međunarodnih institucija, pa je tako spomena vrijedna i suradnja s Kennethom Tynanom o kojem je u svojoj  najpoznatijoj knjizi pisao kontroverzni britanski publicist Paul Johnson. U deceniji po slomu Praškog proljeća Havel piše niz politički angažiranih drama („Urotnici“, 1974.; „Prosjačka opera“, 1975.; „Protest“, 1979.; „Gorski hotel“, 1981. i dr.), a po odlasku u zatvor njegova je spisateljska aktivnost, dakako ograničena uvjetima teškog rada koji je pogoršao njegovo zdravstveno stanje, usmjerena na pisanje pisama (danas osobito važnih kao dokument vremena).

Williams, dojam je, rečeno razdoblje – zaključno s koncem 1989. kada Havel u Skupštini biva izabran za čehoslovačkog predsjednika – nastoji prikazati ideološki nepristrano, pritom ipak bivajući odveć tolerantan prema Havelovim postupcima na privatnom planu koji, ako nekim čudom i nisu vrijedni osude, bez daljnjega nisu vrijedni pokušaja opravdanja. Opaska se osobito odnosi na sklonost bračnoj nevjeri, usprkos čemu odnos između njega i supruge mu Olge opstaje. Williams to opravdava kao nuspojavu disidentske sudbine (u vidu čestih izbivanja), bit će zato što je onanija disidentima ispod časti, no postoji nešto drugo što je tijekom njegova boravka u zatvoru intrigantno – neodoljiva sličnost, naime, njegova odnosa s Olgom i odnosa između Émilea Zole te zakonite mu supruge Alexandrine r. Meley, što se također može rekonstruirati iz korespondencije.

Slijede potom predsjedničke godine – do 1993. Havel, vodeće lice Baršunaste revolucije, predsjednik je Čehoslovačke koju je nastojao očuvati (!); od 1993. do 2003. predsjednik je moderne Republike Češke. Te godine Williams je okvalificirao kao „veliko predsjedničko djelo“, pri čemu je svaki od ukupno četiriju mandata obilježen barem jednim značajnim iskorakom.

Prvi je mandat tako obilježen „ponovnom uspostavom povijesnog vremena“ (uspostavom kontinuiteta češke/čehoslovačke demokracije prije i poslije münchenske traume); drugi mandat postrevolucionarnom tjeskobom (Erich Fromm, još jedan od intelektualnih uzora Václava Havela, rečeno stanje tumači kao neurozu zbog tereta stečene slobode); treći mandat obilježen je prihvaćanjem kraja zajedničke države Čeha i Slovaka (Williams time sugerira dragocjenost mirnog razlaza dviju republika, podsjećajući na istovremeni krvavi pir u obližnjoj jugoslavenskoj federaciji); posljednji mandat ujedno je priprema za transpoziciju iz stvaranja u pripadanje povijesti. Potonji je obilježen i padom popularnosti (jedini put da se Havel natjecao u drugom krugu predsjedničkih izbora), ali i po lični habitus kompromitirajućim stavovima (poput zagovaranja primjene vojne sile protiv SRJ 1999. te Iraka 2003.).

Za vrijeme trećeg mandata umire i supruga Olga, a svega godinu poslije Havel stupa u brak s glumicom Dagmar Veškrnovom, uz čiju potporu tijekom druge polovice devedesetih pobjeđuje i jednu od najopakijih bolesti – rak pluća. Pa ipak, kako je Olga uživala veliko poštovanje naroda, dio je domaće javnosti svom predsjedniku zamjerio sklapanje novog braka u tako kratkom roku.

Do kraja će života Havel ostvariti dječački san o režiranju filma („Odlaženje“, 2011.), a na čitaocima će Williamsove biografije ostati da procijene jesu li detalji poput bračne nevjere i sličnih tričarija iz privatnog života doista bitan faktor pri pokušaju dubljeg razumijevanja Havelova javnog djelovanja. Ili je i ovdje, kao i kod „Intelektualaca“ Paula Johnsona, razvidna tabloidna potreba za senzacionalizmom s ciljem privlačenja šire čitalačke publike – one bez koje bestseler ne može biti bestseler. Dakako, tih je senzacionalističkih dionica u ovoj knjizi kudikamo manje: mi naime u njoj ne doznajemo je li Havel bolovao od spolnih bolesti, koliko se često kupao, od koga je sve ili kome je sve posuđivao novac, te je li bio povremeni konzument alkohola ili pak notorna pijanica kojoj je povijest sve oprostila.

Spomenuto se korištenje tajnih zaliha diazepama tokom jednog od boravaka u zatvoru, pak, ne doima kao trač, koliko kao potreba naglašavanja trpljenja kojem je od strane komunističkog režima Havel bio izložen. U toj bi i još nekim opaskama pojedini čitaoci mogli prepoznati tendenciju prenaglašavanja zloćudnosti komunizma viđenog kroz zapadnu optiku (uostalom, povlačenje paralela između Praškog proljeća, Baršunaste revolucije i masakra na Tiananmenskom trgu, rekao bih nimalo slučajno, ostavlja gorak okus ideološke sinkronije). Pa ipak, ono historijski opravdano i racionalno prevladava, toliko da knjigu, ako je i doživljavamo kao kritiku totalitarističkih sustava, ne doživimo kao bespredmetnu apologiju kapitalističkom zapadu.

To uključujuće i reference na ondašnju čehoslovačku pop kulturu koja nije bila pošteđena vladajuće represije. Među takvima je posebno zanimljiva referenca na underground rock bend The Plastic People of the Universe – hapšenje članova benda ujedno je bio okidač za znamenitu „Povelju 77“, a rokerska linija otpora (za one koji su ostali), tj. linija lakšeg otpora (za one koji su otišli), čitaoce će novije češke literature lako moguće podsjetiti na neodoljivim češkim humorom obilježen roman suvremenog pisca Jaroslava Rudiša.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kieran Williams

Václav Havel

• Prijevod: Luka Šeput
• Matica hrvatska 04/2026.
• 261 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533413174
• Cijena: 20.00 eur
• Kupi knjigu!

Kao najpoznatiji disident u Čehoslovačkoj u doba komunizma, Václav Havel je u svojim književnim i esejističkim tekstovima razotkrivao vidljive i nevidljive oblike dehumanizacije čovjeka u totalitarnom sustavu, zbog čega je niz godina proveo iza rešetaka kao politički zatvorenik. Kieran Williams je temeljito proučio opsežnu literaturu o Havelu te osobito do sada neobrađenu arhivsku građu – koja obuhvaća prve rukopisne verzije drama i neobjavljenu korespondenciju – kako bi napisao pronicavu i intrigantnu biografiju.