Junichiro Tanizaki : U pohvalu sjene

Junichiro Tanizaki: U pohvalu sjene

Rad Junichira Tanizakija upoznao sam preko “Dnevnika ludog starca” (1961.), njegovog posljednjeg romana gdje piše o Utsugiju Tokosukeu, ludom starcu iz naslova i invalidu koji postaje seksualno opsjednut sa Satsuko, svojom snahom. Riječ je o duhovitoj i dirljivoj knjizi koja istražuje fetišizam i seksualnost i istovremeno bilježi rapidne promjene u Japanu gdje starac, dakako, predstavlja predratni, tradicionalniji Japan, dok mlada Satsuko na neki način predstavlja moderni Japan i modernu, emancipiranu ženu. U knjizi je također dominantna dihotomija između Tokija (moderan, hrpa smeća) i Kyotoa (mir, tradicija) u kojem je Tanizaki, u konačnici, i pokopan. Ne spominjem ovo bez veze. 

U pohvalu sjene Tanizaki Junichiro

Sam je Tanizaki bio iznimno skeptičan što se modernizacije tiče; točnije, bio je veliki protivnik utjecaja Zapada i komercijalizacije (što je zanimljivo jer mu je ranija književnost nastala pod jakim utjecajem europske dekadencij i, nešto specifičnije, Oscara Wildea i Edgara Allana Poea)  i to nigdje nije vidljivije nego u njegovom eseju/zapisima “U pohvalu sjene”. Ovi mikro-eseji originalno su objavljeni 1933., prije gotovo sto godina i, koliko god to blesavo zvuči, jednako su suvremeni i relevantni danas kao i u trenutku objavljivanja.

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi (popularni kantovski Ding an sich) nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti. 

“U pohvalu sjene” krajnje je otvorena, nepretenciozna knjiga i Tanizakijev način pisanja toliko je neposredan da se čitatelju čini kao da ga slušaju dok razmišlja naglas i navodi primjere kako mu padnu na pamet. To je nešto što ne biste očekivali od jednog od ključnih tekstova japanske estetike ili čak japanskog ukusa. Isto ne biste očekivali autorov odabir primjera na kojima će graditi svoju tezu. Tanizaki nas tako vodi od arhitekture, kliznih shoji vrata i nužnika, pa do zdjelica, električnih svjetiljki,  šalica i papira po kojem pišemo.

“Kako objasniti da je sklonost traženja ljepote u tami svojstvena samo istočnjacima?”, kaže u jednom trenutku te nastavlja: “U Europi je također postojalo vrijeme kad su električna struja, plin i petrolej bili nepoznati, i meni se sve nekako čini da Europljani ni tada nisu bili blagonakloni prema svijetu sjena. Japanski duhovi i sablasti tradicionalno nemaju noge. S druge strane, govori se da zapadnjački duhovi i sablasti imaju noge i da im je tijelo prozorino. Već i ova razlika u detaljima pokazuje da je u našoj mašti prisutna tama poput mraka u rogu, dok su kod Europljana čak i priviđenja prozirna poput stakla.”

Bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog.

Ton knjige je isključivo osoban i autor ni u jednom trenutku ne pokušava niti se trudi postaviti kao neka vrsta autoriteta, čak i, recimo, napominje kako se ne razumije previše u arhitekturu: “Ali, ja jako dobro znam da razmišljanja o ovim stvarima nisu ništa drugo do puke maštarije sentimentalnog romansijera. Svakome je jasno da sada kad su stvari dobile svoje suvremeni oblik, nema smisla vraćati se onome što je prošlo, kako bismo iznova počeli ispočetka. Svjestan sam činjenice da samo gunđam i maštam o nemogućem. Moje primjedbe i zamjerke samo su dobronamjerne; stoga, neka nam barem bude dopušteno razmišljati na kakvom smo gubitku u usporedbi sa zapadnjacima.”

Njegova su opažanja izuzetno lucidna i duhovita. O nužnicima kaže sljedeće: “Zbilja, nužnik je pogodan za slušanje zujanja kukaca i pjev ptica, sasvim je prikladan za promatranje Mjeseca, i najbolje mjesto za uživanje u promjenama godišnjih doba. Vjerojatno su haiku pjesnici još od davnina s tog mjesta crpili svoje bezbrojne teme. Doista se teško može poreći da nužnik nije najestetskija od svih japanskih građevina. Naši preci, koji su sve pretvarali u poeziju, ono mjesto u kući koje bi trebalo biti najprljavije od svih, pretvorili su u mjesto uzvišenosti, povezano s ljepotom drveća, ptica, vjetra i mjeseca, i uopće prirode.”

U svojoj srži, “U pohvalu sjene” je lamentiranje nad minulim, to jest načinom života koji polako odumire u kičastom blještavilu suvremenosti gdje ništa nije skriveno ili prepušteno mašti. Brine ga da će to kako Japan srlja u modernost doći na uštrb suptilnijih oblika ljepote koji su im svakodnevno oplemenjivali život. On sugerira da je električna rasvjeta preoštra, a suvremeni materijali pretjerano napadni. Umjesto toga, vjeruje da tradicionalna japanska arhitektura koristi sjene kako bi ublažila oštre linije, obogatila teksture i izazvala osjećaj tajanstvenosti. Naravno, Tanizaki nije pomahnitali ludit koji ne vidi prednosti modernizacija: “Ma što govorili ljudi, kad je već pošao putem zapadnjačkog razvoja, Japan ne prostate ništa drugo nego hrabro napredovati tim putem, ostavljajući nas starce po strani.”

Tanizakijev način pisanja toliko je neposredan da se čitatelju čini kao da ga slušaju dok razmišlja naglas i navodi primjere kako mu padnu na pamet. To je nešto što ne biste očekivali od jednog od ključnih tekstova japanske estetike ili čak japanskog ukusa. 

Ipak, postoji nada za sjenke i svijet u kojem bi se mogle zadržati: “Ja sam ovaj tekst zamislio polazeći od toga da mora postojati neka oblast, na primjer književnost ili umjetnost, u kojoj možemo naći zamjenu ili nadoknadu za taj naš gubitak. Želio bih, barem u književnost, zadržati svijet sjena koji postupno gubimo. Volio bih priskrbiti golemu nadstrešnicu za dvorac koji zovemo književnost.”

I gotovo sto godina poslije, “U pohvalu sjene” je tiha, nepretenciozna i nježna oda svim stvarima koje su delikatne i suptilne, koje su okrhnute ili prekrivene patinom, svim stvarima koje su okrznute sjenama gdje jedenje i ispijanje juhe iz tamne, lakirane zdjelice može biti forma meditacije, kao i sjedenje na nužniku iz kojeg vidimo mjesec i čujemo šuštanje lišća i zujanje kukaca, gdje je mutni žad ljepši od blještavog dijamanta.

Ovaj esej je podsjetnik da trebamo usporiti, da život nije samo utrka od točke A do točke B i da život bez ljepote i nije neki život, a da se ta ljepota ponekad nalazi u stvarima i pojavama u kojima to najmanje očekujemo i da je dovoljno na trenutak stati, razgledati svijet oko sebe i osjetiti ga na drugačiji način.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Junichiro Tanizaki

U pohvalu sjene : Oda japanskoj estetici

• Prijevod: Vojo Šindolić
• Planetopija 01/2026.
• 136 str., meki uvez
• ISBN 9789532576405
• Cijena: 13.90 eur
• Kupi knjigu!

'U pohvalu sjene' poetična je oda tradicionalnoj japanskoj estetici. U slobodnom, razigranom luku, od arhitekture do kazališta nō, od kuhinje do rasvjete, Junichiro Tanizaki nas uči vidjeti ljepotu u potamnjelom metalu, dostojanstvenost u neglaziranoj keramici, prvenstvo organskih materijala koji svjedoče o dodiru ljudskih ruku. Ujedno je i začudno proročanska: nježno upozorava na opasnost od retuširane savršenosti i podsjeća da previše svjetla može onečistiti naš prirodni svijet.