Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Goran Sunajko prepoznaje današnju „scijentometrijsku hegemoniju“ koja racionalističkim, tehnicističkim i normativističkim „bičem“ nastoji ovladati svim sferama ljudskog duha i svesti ga na jednoznačnost i pritom osvajački nastupa prema podređenoj humanistici i svim njezinim pojmovima. 'Estetika genija' zamišljena je baš kao anestetik za tu veliku bol humanistike.