Goran Sunajko : Estetika genija

Goran Sunajko: Estetika genija

Naslov filma "A Beautiful Mind" (2001.), biografske drame o životu američkog matematičara Johna Forbesa Nasha mlađeg, u nas je preveden kao "Genijalni um". Bila promišljena ili nepromišljena, ta prijevodna činjenica, kao i štošta u komunikaciji i bilo kakvoj jezičnoj razmjeni, izašla je na vidjelo dana putem nekog rukavca koji premda se odvojio od glavnog toka ipak u sebi čuva dio njegove sadržine koja se napaja iz idejnog izvora, nevidljivog tiranina značenja. Paradigmatska promjena u konfiguraciji svjetonazora, takva da preraspoređuje odnose među riječima i stvarima, a time i njihove odredbe i „težinu“, s vremenom, kako se ustaljuje, proizvodi asocijativne automatizme za kojima u prijenosu značenja posežemo, a većinu vremena ih nismo ni svjesni.
 

Estetika genija Sunajko Goran

Takva jedna je prisutna i u navedenoj prijevodnoj činjenici pa se eto baš pojmovi genijalnosti i genija vežu, možda i automatizmom, uz um znanstvenika, preciznije matematičara, koji je usto patio od shizofrenije. Dakle, imamo sliku: vrlo uspješan, briljantan znanstvenik problematičnog života s dispozicijom za mentalni poremećaj, to je genij, njegov um je genijalan. Sastavnice te slike bile su predmetom mnogih povijesnih filozofskih refleksija o pojmu genija, čemu će posvjedočiti i Goran Sunajko u knjizi "Estetika genija" (Durieux, 2023.), a uz to iznijeti i hipotezu kojom će u pitanje dovesti spomenuti asocijativni automatizam, napose onaj njegov dio koji se odnosi na vezu između znanstvenog rada i genijalnosti.

Sunajko dakle nastoji u ovoj studiji pokazati kako znanstveni rad po svojim značajkama ne može biti genijalan jer on „nije postavljen tako da genija može proizvoditi“. Pritom će se upustiti u dijakronijsku analizu pojmova genija i genijalnosti, onakvih kakvi se pojavljuju u filozofskim razmatranjima, što metafizike, što nešto kasnije oblikovane samostalne estetike. Filozofija je zapravo „domovina“, ishodište i samo srce ovih pojmova, a njihove „ruke“ tj. aktualizaciju filozofi iz različitih razloga pronalaze u neznanstvenim djelatnostima, napose u umjetnosti, ali i u filozofiji samoj. Znanost Sunajko shvaća u užem njenom smislu, kao zbir svih onih novovjekih disciplina s matematičkom jezgrom i karakterističnom „doslovnošću i neposrednom očiglednošću“. Genij i genijalnost stoga po svojoj prirodi, koju između ostalog određuje neponovljivost, nemjerljivost (!) i reprodukcija u prostoru izvan svake metode, ne mogu biti prišiveni znanstvenom radu.

Sunajko prepoznaje današnju „scijentometrijsku hegemoniju“ koja racionalističkim, tehnicističkim i normativističkim „bičem“ nastoji ovladati svim sferama ljudskog duha i svesti ga na jednoznačnost i pritom osvajački nastupa prema podređenoj humanistici i svim njezinim pojmovima. "Estetika genija" zamišljena je baš kao anestetik za tu veliku bol humanistike.
 

Impresivna etimološka raslojenost pojma genij, primjerice valja spomenuti kako se u njegovo moderno značenje idejno utkivaju pojmovi genius, u značenju (zaštitnički) duh, ingenium, u značenju urođenog talenta, svojstva ili posebnih (intelektualnih) sposobnosti, gignere, u značenju stvaranja ili rađanja te inganno, u značenju prevare ili pogreške, već mnogo govori o njegovim razlikovnim karakteristikama koje će izvoditi i kasniji filozofi. Sunajko studiju započinje od ishodišta filozofskih razmatranja umjetnosti uopće. Analizirajući radove antičkih velikana, Platona i Aristotela, zaključuje o postojanju temeljne razlike u njihovim razumijevanjima umjetničkog stvaralaštva koja se razotkriva već i u sudu o kakvoći važnosti obojice za povijest filozofije.

Valja napomenuti kako u antičkoj i srednjovjekovnoj filozofiji pojam genija nema isto značenje kao u modernoj estetici, niti je u antici zamislivo obožavanje umjetnika kao genija. Platona se smatra rodonačelnikom „idealizma“, pa će stvaranje uopće biti sklon tumačiti kao djelatnost izvana pridošla duha, božanskog porijekla (daimonión), koji obuzima stvaraoca i omogućuje mu da posreduje između bogova i ljudi. Međutim, umjetničko stvaranje za Platona je od drugorazredne važnosti, smatra ga dvostruko odmaknutom od istine, svojevrsnim oponašanjem oponašanja, zbog čega se može reći da je „genij“ u onom modernom smislu za Platona tek onaj koji ima čisti zor ideja, dakle filozof blizak etičkom savršenstvu, metafizičkoj istini i pratećoj ljepoti.

Aristotel, s druge strane, kao rodonačelnik znanosti, izravnije progovara o umjetničkom stvaranju i vezuje ga uz pravila koja iznosi u slavnoj Poetici. Za njega se umjetničko stvaranje temelji na mimezi, oponašanju, i to prirode, koju Aristotel znatno više cijeni od Platona. Njegove pretpostavke nesumnjivo su utjecale na daljnja razmatranja umjetničkog stvaranja, što Sunajko pokazuje već na primjeru Pseudo-Longina iz 1. stoljeća, koji će ideje uzvišenosti i pathosa odrediti kao ključne u poimanju umjetničkog stvaranja kao „dodavanja“ tj. svojevrsnog emuliranja oponašane prirode. Taj suvišak patosa i uzvišenosti zapravo je emancipirao umjetničko stvaranje od drugovrsnih poimanja i na neki način utro put modernoj estetici.

Središnji dio studije Sunajko posvećuje poimanju genija i genijalnosti u okvirima klasičnog njemačkog idealizma i rane filozofije egzistencije. Njemački filozof Alexander Gottlieb Baumgarten (18. stoljeće) najzaslužniji je za osamostaljenje estetike kao zasebne filozofske grane. Sunajko ističe kako Baumgarten „osjetilnom području, odnosno njezinom spoznavanju“ daje samostalnu ulogu čime utire put poimanju umjetničkog stvaranja kao osobitog oblika (zbrkanog) spoznavanja u odnosu na razumsko i umno. Moses Mendelssohn i Friedrich Schiller takvom tipu spoznavanja pripisuju još i „naivnost“ pojmljenu kao „neobaveznu“, tako reći „djetinju“ kvalitetu ljudskog duha koji teži bezgraničnosti prirode i bespogovornom stapanju s njenom stvarnošću.

Autor nastavlja analizom velikih filozofskih sustava predstavnika klasičnog njemačkog idealizma, Immanuela Kanta i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. U okviru svoje transcendentalne estetike Kant će umjetničko stvaranje poimati kao osobitu vrstu spoznavanja koju karakterizira spontanitet, drugim riječima sloboda od „ograničenih okvira i zadanih mjerila“ kojom se i genij „kiti“ i pomiče s onu stranu kauzaliteta. Kant geniju pripisuje također i već spomenutu pogrešivost i uzvišenost te smatra da je ipak u nekom smislu riječ o urođenoj duševnoj dispoziciji (ingenium). Time se Kant, pa i ranije spomenuti Platon, razlikuju od Hegela koji će biti sklon „proizvod genija“ tumačiti kao „plod promišljene i duboko razmatrane djelatnosti uma“, iz čega slijedi da genijalno može biti samo ono što pro-izvodi filozof, kao radnik apsolutnog duha. Ipak, za Hegela je i umjetnost jedan oblik sebe-prikazivanja apsolutnog duha tj. njegova objektiviranja, no estetičko spoznavanje je, kao što Sunajko primjećuje, u njegovu sustavu ipak podređeno čistoj umnoj djelatnosti i apsolutnoj znanosti, filozofiji. 

Ono što definitivno određuje poimanje genija u ranoj filozofiji egzistencije (Kierkegaard, Schopenhauer i Nietzsche) je obrat u tumačenju porijekla „genijalnosti“. Ondje gdje su idealisti, rani estetičari i antički velikani bili skloni genijalnost određivati kao nešto „izvanjsko“, što u biće nadolazi, filozofi egzistencije esteticistički su nastrojeni pa naglašavaju „osjetilnu stranu“ pro-izvođenja genija koja se gotovo u cijelosti iscrpljuje u njegovoj osobi. U tom smislu estetičko spoznavanje će cijeniti više od umnog, a glazbu, kao besadržajnu, apstraktnu umjetnost, proglasiti onom koja najčišće progovara o mračnoj istini svijeta. Možda i krunski argumenti za autorovu hipotezu genija kriju se u Schopenhauerovim i Nietzscheovim razmatranjima.

Sunajko primjećuje kako Schopenhauer odlučno razdvaja talent i genij, pri čemu talent shvaća kao „trivijalan izraz vulgarnosti, usmjeren ka pojedinačnom, što je obilježje prirodnih znanosti koje stvari poimaju raz-umski“, dakle razdvojeno, pojedinačno, pogodujući interesu neutažive „volje“, a Nietzsche genija traži u snažnim ličnostima koje podrivaju, ugađaju svojoj sebičnosti i razaraju opće društvene modele pri čemu su oblikovane „iz zemlje“ i slobodno reproduciraju svoju volju za moć. Schopenhauerov genij je svojom djelatnošću udaljen od „svojega vremena i prostora“, a Nietzscheov je doveden u ekstremnu poziciju, pa on „hoće svoje vrijeme, i proizvodi ga“, on (nadčovjek) „sam sebe uvijek mora prevladavati“. Prema tome genij je od druge vrste u odnosu na znanstvenika koji uvijek siječe, razdvaja i definira pod imperativom logike i mjere.
 

U posljednjem poglavlju Sunajko se osvrće na poimanja genija u suvremenoj kulturi. Svakako vrijedi spomenuti ogled talijanskog psihijatra Cesarea Lombrosa "The Man of Genius" u kojem iznosi hipotezu o većoj učestalosti znakova mentalne degeneracije u genijalaca čime je ocrtao skicu toliko popularne (i doslovne!) slike „ludih genijalaca“ i „genijalnih luđaka“, i studiju britanske filozofkinje Christine Battersby "Gender and Genius. Towards a Feminist Aesthetics" u kojoj pronicljivo zamjećuje centralnu važnost pojma genija u održavanju patrijarhalne osnove zapadnog društva, esencijalno diskriminatorne prema umjetnicama. U razdoblju postmoderne, obilježenom relativizmom, ontološkom nesigurnošću, radikalnim skepticizmom i nepovjerenjem prema „metanarativima“, kojim bi se i genij mogao smatrati, rasprava o pojmu genija i genijalnosti iščezava u pozadinu.

Kako dalje? Uspijeva li Goran Sunajko u svojem naumu i možemo li uopće odlučno reći da cilj filozofske refleksije uopće može biti uspjeh? Jedno je sigurno, humanistika je u postmoderni negativističkim poimanjem svojeg jezičnog i idejnog repertoara krenula „rezati granu na kojoj sjedi“. Sveopća skepsa rezultirala je svojevrsnim napuštanjem položaja, uvjetno rečeno „velikih priča“, i raskrinkavanjem brojnih nepravilnosti i nepravednosti koje su možebitno pogonile i jezivu povijesnu zbiljnost 20. stoljeća. No, filozofski sustavi i krovne ideje ne ubijaju direktno, krivo je bilo tumačenje, a ideje su bilo zloupotrijebljene i instrumentalizirane zbog svojeg potencijala. To je potencijal uzburkavanja duha i nadilaženja života, moglo bi se reći i zavođenja snagom koja istinu izriče direktno, u trenutačnom nadahnuću, svjedočeći je cijelu, što kroz umjetnost, što kroz filozofiju, i preskačući ograničenja partikularnih znanosti koje se zapliću u svojem „cjepidlačenju“.

U tom smislu Sunajko uspijeva jer to vješto i učtivo pokazuje, ponekad možda i previše zorno, opširno i pravilno, no to se također može pripisati njegovoj početnoj intenciji, vraćanju izgubljenog digniteta humanistici.  Lyotardovo zapažanje, koje se uzgred budi rečeno „ljubi“ sa Sunajkovom hipotezom, o tehničkom ovladavanju estetikom i reduciranju biti umjetnosti na opisivost i učinkovitost, posebice u pogledu vjerne reprezentacije svoga predmeta, možda i najbolje svjedoči o „osvajačkom ratu“ u kojem su umjetnost i humanistika mnoge svoje načine i pojmove predale „stroju“ koji „ravnalom“ bešćutno mjeri i određuje. Među tim pojmovima je i genij, koji sada isprazno lebdi kao kakav slobodan radikal, a priliku za uskrsnuće ima u, kako navodi američki kritičar i filozof Arthur Danto, postmodernističkom konceptualizmu.

U prijelazu s materijalnosti umjetnički stvorenog predmeta na njegovu percepciju možda se krije mogućnost ponovne objave genija koji će svojom nemjerljivošću uzdignuti glave aristokrata duha.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Goran Sunajko

Estetika genija

• Durieux 09/2023.
• 286 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789531885201

'Estetika genija' Gorana Sunajka prva je u nas sistematizirana filozofijska studija o pojmu genija koja na jednome mjestu objedinjuje sve relevantne pristupe pojmu. Autor ne piše studiju deskriptivno, već kritički provlači tezu o geniju kao umjetničkom, a ne znanstvenom pojmu.