Nada Gašić : Moji romani počivaju na stvarnom, a govore o mogućem kroz nemoguće
Irena Matijašević: Umjetnost kako je podučavao Aristotel za razliku od povijesti ne govori o onome što se zaista dogodilo nego o onome što je moguće, o mogućim događajima. Koliko vas ta definicija vodi u vašem stvaralaštvu? Mislim tu ponajprije na vaš zadnji objavljeni roman "Četiri plamena, led" koji se vraća na događaje iz 1700. godine u vrijeme progona vještica u Zagrebu?
Nada Gašić: Sva moja četiri romana temelje se na stvarnim događajima. Prvi, "Mirna ulica, drvored" uhvatio je ljeto koje je kao najtoplije zabilježeno u povijesti Zagreba, drugi, "Voda, paučina" utemeljen je na povijesno važnoj razdjelnici u životu grada zagrebačkoj poplavi 1964. godine, treći, "Devet života gospođe Adele" nastao je na doživljenom potresu 2020. i pandemiji koju smo dijelili sa svima, ali nitko s nama nije dijelio potres na prvi dan proljeća, a ovaj zadnji, u zamišljenoj i realiziranoj tetralogiji koja se odvija kroz četiri godišnja doba, "Četiri plamena, led" otišao je u prilično daleku povijest grada. Moji romani su uvijek inspirirani stvarnim događajima i onim što se zaista dogodilo, ali postaju umjetnost upravo zato što govore o onome što je moguće. Ili, još preciznije, počivaju na stvarnom, a govore o mogućem kroz nemoguće.
Taj je roman krenuo od činjeničnog, od povijesnog dokumenta, da bi ga fikcionalizirao?
Desetak godina radila sam na ovom romanu, čitala, istraživala, tražila… U tom traženju naišla sam na dokument koji je bio poznat, ali se na njemu nitko od pisaca nije zaustavio. Radi se o vrlo preciznom računu troškova koje je Gradec imao zbog mučenja i spaljivanja žena optuženih za vještičarenje. Gradski poreznik Martin Eberle, marni, visokopozicionirani službenik podnio ga je na uvid nadređenima. Račun suho navodi stavke o cijeni drva (5 opert) koje su morali kupiti za paljenje lomače, plaćanje grabanata iliti mučitelja, izdatke za one koji su tom mučenju prisustvovali, plaći za henkara- dželata, za vino, vino, vino…
Zanima me moj grad u kojem živim i njegova povijest. Ona je točno takva kakva je povijest srednjoeuropskih gradova: ponekad strašna, ponekad divna, najčešće kombinacija strašnog i divnog ovisno o tome kako zahvati pojedine skupine ili pojedince. U njoj ste žrtva ili krvnik, nikad se unaprijed ne zna.
U knjizi prof. Vladimira Bayera "Ugovor s đavlom", koju odavno poznajem i trajno joj se divim, račun se samo spominje, ali me je ta knjiga odvela do drugih važnih knjiga, prije svega na djelo "Prošlost grada Zagreba" Rudolfa Horvata i do dokumenata koje je predočio Ivan Krstitelj Tkalčić u svojim "Starinama" gdje sam se konačno i zaustavila na ovom računu. Čim sam ga pročitala znala sam da je to ona žarišna, ishodišna točka koja će pokrenuti moju priču o tom vremenu. Strašna hladnoća ovog običnog računa koji kao da je izašao iz blagajne kakvog današnjeg dućana, a koja bolje od ičega svjedoči o vremenu legalnog ubijanja žena osupnula me i prikovala za tipkovnicu. Koliko do sada znamo, a potrudili smo se provjeriti i ja i izdavač i kolege ne samo u Hrvatskoj, ovo je, čini se, jedini roman u svjetskoj literaturi koji počiva na jednom jedinom stvarnom računu. Znam da zvuči bahato, ali ovo je gola činjenica.
Zašto ste se vratili tri stoljeća unatrag? Neki kritičari kažu da je to roman svojevrsnog povijesnog revanšizma. Može li književnost i, šire, umjetnost pokušavati ispravljati nepravde povijesti?
Prije svega zanima me moj grad u kojem živim i njegova povijest. Ona je točno takva kakva je povijest srednjoeuropskih gradova: ponekad strašna, ponekad divna, najčešće kombinacija strašnog i divnog ovisno o tome kako zahvati pojedine skupine ili pojedince. U njoj ste žrtva ili krvnik, nikad se unaprijed ne zna. Razdoblje kraja 17. i samog početka 18. stoljeća je razdoblje sumanute epidemije zločina nad ženama. 1698. i 1699. u samo nekoliko mjeseci u gradu koji je po svom prvom popisu stanovništva brojao jedva nešto preko 2000 ljudi, mučeno je, izdahnulo na mukama, ili živo spaljeno 45 žena. Ovdje dodajem i žrtve iz 1704., žene od kojih Martin Eberle jednu imenuje, jer je i na njih, ubijene u prvom tromjesečju, nešto potrošeno. Budući da je ženskog stanovništva bilo oko 1000 radi se o strašnoj činjenici da je usmrćeno 4,5% ženske populacije ondašnjeg Gradeca, na čijoj povijesti počiva današnji Zagreb.
Povijesni revanšizam? Ništa činjenično nisam izmijenila, nijednu brojku, nijedan postupak prema optuženicama, nijedno stravično mučenje, nijedno priznanje. Na svemu sam stvorila i napisala priču koja je krenula od činjenica, zavitlala lik gradskog poreznika i od njega načinila progonjenog. U povijesti, pa i recentnoj, jako dobro znamo da kad te tvoji uhvate u škripac s tobom stradava i tvoja obitelj. Staljinizam, fašizam, nacizam, svejedno. Imamo i danas njihove vjerne sljednike pa nam nije teško dokučiti što se moglo dogoditi Eberleu i njegovoj obitelji.
Umjetnost može štošta pokušavati, čak ponekad ustrajati na revanšizmu, ali vrlo rijetko može dovesti do osvješćenja o onome što se zaista dogodilo. Najčešće se zaustavlja samo na pokušaju. Moji romani nisu ni u kakvoj misiji, ne vjerujem da imaju snagu osvješćenja bilo koga, ali mi je drago da sam bar na trenutak izvukla i predočila svakome tko je otvorio roman najstrašniji mogući dokaz o banalnosti zločina. Uzela sam iz ruku gradskog poreznika račun za usmrćenje nevinih i podastrla ga javnosti koja čita, pa ako sam s pristojne udaljenosti od 3 stoljeća Eberlea i njegove pajdaše, gradske odličnike, odvalila svojom revanšističkom, autorskom nogom u osjetljivo mjesto, nije mi žao.
U romanu "Četiri plamena, led" nakon zbivanja iz 1700. skačemo u 21. stoljeće. Od fikcionalizacije povijesnog dokumenta o troškovima koje iznosi gradski poreznik Martin Eberle nastalih pri spaljivanju žena optuženih za vještičarenje prelazimo u nekovrsnu fantazijsku igru. Četiri mlade djevojke su zapravo neumrle žene optužene za vještičarenje iz 18. stoljeća. Koliko je taj drugi dio bio nužan da biste razvili punu poruku knjige?
Trajno zavidim Agathi Christie na rečenici koju joj pripisuju: „Zločin baca duge sjene“. Ovaj zločin iz prvog dijela romana koji nosi naziv Prvo snivanje, preskače stoljeća i u našu stvarnost dovodi mlade, neumrle tzv. copernice. Ne uvodim u sadašnji život grada ružne, odrpane starice kako se najčešće prikazuju vještice, već lijepe dvadesetogodišnjakinje. Bilo mi je važno da ne ostanu samo brojka u Popisu zagrebačkih vještica, već da prežive stoljeća i da u ovom našem gradu, u kvartovima koje odlično poznajem provedu dva adventa, onaj iz granične 2012./2013. kad se po majanskom kalendaru očekivao smak svijeta i adventsko doba 2021./2022. Nije me zanimala samo priča o porezniku i obitelji Eberle, već probijanje vremenskih granica strašnog zločina. Ne ja autorica, već mlade copernice kao likovi bore se da ne budu zaboravljene. Njima dajem zamah, ali ih u jednom trenutku ostavljam da se, na neki način, bore za sebe. Koliko su i što uspjele, a u čemu nisu uspjele, nije na meni nego na čitatelju da to otkrije. Bez Drugog snivanja ne bi bilo ovoga romana.
U tom je dijelu knjige mašta došla na svoje: potpuno razigrano i vješto prikazujete doživljaje mladih vještica koje u atmosferi adventskog Zagreba doživljavaju raznolike zgode i rade male nestašluke? Ali one sad nisu žrtve nego su dominantne i same proizvode događaje po svojoj volji. U tom je smislu roman preinaka povijesnih događaja, od kojih kreće, preinaka je provedena u fantazijskom ključu i u ključu pobjede ženskog principa. Smatrate li svoju knjigu feminističkom? Ili i političko-povijesnom fantazijom?
Od nemoćnih žrtava koje nisu imale nikakve šanse da se obrane od ruku strašnih mučitelja i ubojica, koji su, da se razumijemo, samo obavljali svoj posao s punom vjerom u krivnju optuženih, kao što, u ostalom, svi mučitelji u povijesti svoje zločine opravdavaju svojim poslom, moje se mlade, recimo vještice, recimo copernice divno zabavljaju zahvaljujući autorici. A možda je autorica neka neugledna ženica u zelenoj trenirci koja je isto tako preskočila vrijeme i iz "Mirne ulice, drvored", ni živa ni mrtva, ušla u svijet knjige u kojoj mirno čita Ugovor s đavlom Vladimira Bayera? Čita ga, naravno, i ona najsmjelija copernica Dora.
Povijesni revanšizam? Ništa činjenično nisam izmijenila, nijednu brojku, nijedan postupak prema optuženicama, nijedno stravično mučenje, nijedno priznanje. Na svemu sam stvorila i napisala priču koja je krenula od činjenica (...) Umjetnost može štošta pokušavati, čak ponekad ustrajati na revanšizmu, ali vrlo rijetko može dovesti do osviještenja o onome što se zaista dogodilo. Najčešće se zaustavlja samo na pokušaju. Moji romani nisu ni u kakvoj misiji, ne vjerujem da imaju snagu osvješćenja bilo koga.
Zahvaljujući ovim elementima uvodim ludizam u svoju književnost na velika vrata. Nije ludizam to što kirurški precizno opisujem dječje igre koje sam i sama igrala, ludizam je što ne oštećujem radnju uvodeći stvarna mjesta, stvarne ulice, poznate osobe s kojima se i vi po prirodi posla družite, recentna događanja i bez ikakve ograde i šavova u radnji, doslovno raspojasano dopuštam fantazijskom ključu da od žrtava stvori sugrađanke bar u kratkom adventskom dobu kad se narušavaju bitni principi racionalnosti i kad se vjeruje u štošta znanstveno nemogućeg. U breugelovskoj atmosferi općeg zanemarivanja stvarnosti i zdravog razuma lako je poželjeti poletjeti, pa ako se već to ne može neka, k vragu, poleti čitav grad. Moja je knjiga po svim definicijama feminizma ogoljena feministička tvorevina, ali neka moja grešna rebelovska, pobunjenička duša dade sebi oduška i definira je kao roman koji pripada feminističkoj fantaziji s političko-povijesnim elementima. Hvala vam što ste mi omogućili da dođem do ove definicije.
Osim što je taj prvi dio ozbiljan jer govori o propasti obitelji gradskog poreznika Eberlea i to zbog optužbi za vještičarenje njegove supruge i kćeri, taj dio knjige je pun napetosti i atmosfere jeze u iščekivanju tragedije.
Od svoga prvoga romana pa do zadnjega, kroz sve svoje priče strasno ustrajem na gradnji napetosti, jeze i atmosfere nesigurnosti. Graditi i izgraditi atmosferu nesigurnosti, uljuljkivati čitatelja opisom sitnih pokreta svakog važnog lika sve do trenutka kada čitatelj postane svjestan da prisustvuje početku tragičnoga kraja, ne dopustiti mu da ostavi štivo, težak je literarni postupak. Najtragičniji trenutak Prvog snivanja nije smrt djevojaka, već pijano veselje gomile koja ismijava poludjelu ženu Martina Eberlea koja pjeva dječju pjesmicu dok je vode na lomaču. A ako postoji gradacija tragičnosti, onda je to ipak trenutak kad se Martin Eberle izvuče i nestane u sivilu sumraka.
Sivog ćemo ga susresti i u Drugom snivanju, doduše ne kao Martina, već kao sivi kaput koji mijenja za sivu štakorsku kožu kako mu već padne na pamet. Uostalom, zar Prvo snivanje ne završava njegovim preokretanjem kaputa? Da mu bude lakše okreće krzneni kaput da bi s gornje strane imao sivo krzno koje se neće smočiti i koje će ga bolje sakriti. Za njegovo lažno predstavljanje kao Orašara, ili provlačenje pokraj adventskih pultova s još nekima odjevenima u sivo, za njegove skupštinske orgije i ždranja, ne smatram se odgovornom. Nemam problema s ovim likom, dobro ga poznam.
Kako vam uspijeva toliko kontrolirano vladati imaginacijom što se osjeti kad opisujete primjerice scenu bala na kojoj se počinje sve vidljivije otčitavati strašan ishod za ženske članice obitelji Eberle?
Za kontrolu imaginacije zaslužno je ono što sam za svoga prilično dugog čitateljskog vijeka pročitala, prije svega pomaže mi dobro poznavanje klasika književnosti. Scenu bala namjerno sam gradila u odnosu na opis dolaska Nataše Rostove na bal. Radi se, naravno, o "Ratu i miru". U majčinoj i očevoj pratnji, uzdrhtala, prekrasno odjevena, u iščekivanju da joj se na balu mora dogoditi nešto lijepo… Kako moja Ljubica, nesretna kći Martina Eberlea dolazi na bal? U majčinoj i očevoj pratnji, uzdrhtala, prekrasno odjevena, u iščekivanju da joj se na novoletnom balu mora dogoditi nešto lijepo... Nataša Rostova susreće svoju prvu ljubav, kneza Bolkonskog, a Ljubica susreće odvratnog mučitelja Ladislava Salea, povijesnu ličnost koja je bila specijalist za traženje đavoljeg pečata na intimnom mjestu optuženica. Bal u mom romanu pretvara se u užas, majka i kćerka plešu jedna uz drugu držeći se za ruke što je bilo nedopustivo, cijeli grad, toute Zagreb se užasava nad ženama koje tancaju kak copernice na Manduševcu i time im sudbina biva zapečaćena. Bila bi im zapečaćena i bez bala, ali meni su kao autorici ove scene vrhunca građanskog tupog povođenja za kolektivnom osudom važne ne samo zbog gradnje romana, već zato da ne iznevjerim svoje autorsko pravo da zabilježim ono što dobro poznam u svom gradu i što slijedim kroz cijelu tetralogiju: tupilo kolektivne osude.
Kako se, drugim riječima, uspijevate „prebaciti“ u te neke ključne scene koje utječu na sudbine vaših likova. To može biti i poplava 1964. koja je zadesila Zagreb, a otvara radnju vašeg romana "Voda, paučina"?
Znam kako to zvuči, ali iskreno, mislim da nisam posve odgovorna za ta uspješna prebacivanja. Izgleda da se radi o nekom daru, talentu, a za njega nismo odgovorni. Tu je, dobiven je, treba ga samo iskoristiti, pa prepustiti ruci da pohvata veze koje mozak stvara ponekad s naporom, češće zaigrano i bez većeg napora. Zagrebačka poplava kojoj sam sa svoga balkona na Savskoj cesti svjedočila na svoj 14. rođendan samo je pričekala da je se kad-tad uhvati kao žarišnu točku koja će, kao nabujala voda nositi radnju romana. Ovo je roman izuzetno komplicirane strukture, ali kažu da se čita kao voda.
Moje je pisanje od prvog romana i većine priča kretanje kroz tkivo povijesti, mitova, ponekad legendi, autorskih bajki, doživljenih i preživljenih događaja, slika, mirisa, zvukova… Sve objedinjeno čini nedodirljiv goblen i zato je moje romane teško žanrovski odrediti.
Evo, sada, nakon punih 15 godina, zahvaljujući Europskom projektu Mirror, roman doživljava renesansu s prijevodom Mateje Komel Snoj na slovenski "Voda, pajčevina", koji je pobrao odlične kritike i u engleskom prijevodu Ellen Elias-Bursać Water, "Spiderweb" koji je dobio kritiku kakvu kod kuće nije imao. Tako je Trešnjevka, gdje se roman događa, kroz odlične prijevode postala bliska onima oko Tromostovja i na Manhattnu. Trešnjevka koja nestaje.
Postoji li neka razlika u spisateljskom prosedeu kad imaginirate događaje iz 1700. i kad imaginirate kao u „Vodi, paučini“ događaje iz prvog desetljeća 21. stoljeća?
Koliko god to zvuči nategnuto mislim da u prosedeu nema gotovo nikakve razlike. Moje prebacivanje u život Zagreba s početka 18. stoljeća jest samo moja imaginacija, kao što je, nazovimo to tako, „druženje“ s likovima iz "Vode, paučine". Sve je čista, nepatvorena imaginacija koja počiva na stvarnim događajima. Druga je stvar koliko životnim uspijevam učiniti te likove i uvjeriti sebe i čitatelje da zaista znamo zašto postoje i koji su razlozi da likovi čine to što već čine i zašto im je konačno sudbina takva kakva je.
Pitanje katarze ili pročišćenja osjećaj je koji nam daje tragedija. Opet smo na Aristotelu. Rekla bih da vaša dva zadnja romana slijede obrazac tragedije. To se u „Četiri plamena, led“ vidi doduše samo u prvom dijelu knjige. Junakinje tragično završavaju a čitatelj se poistovjećuje i doživljava katarzu.
Da, i ja mislim da je obrazac tragedije prisutan u oba romana. Što je s katarzom na samom kraju Prvog snivanja ne znam, jer završava Eberleovim bijegom što može izazvati bijes, a ne katarzu. Ali nestajanje mladih copernica u plamenu, koliko god se to činilo strašnim, jest katarza za onog koji čita i vjeruje da je smrt izbavljenje. Ipak bih potražila katarzu i na samom kraju romana, a to je požar koji guta neboder na glavnom trgu, i to neboder koji opisujem na samom početku Drugog snivanja, a koji je ostao kao posljednji simbol nestalog socijalizma. Požar na vrhu nebodera bio je stvaran u novogodišnjoj noći 2022., ako smo zaboravili mi, nije zaboravio Internet. Nisam ga ja potpalila, ali autorski sam ga do kraja potpirila i spalila neboder koji je nestao kao da ga nikad nije bilo. Premda metafora, mnogima će biti katarza.
Dva su tumačenja katarze. Jedna da se mi osjećaja želimo riješiti, da ih katarzom uklanjamo, na neki način, a drugo je da ih nakon katarze, još jače ugradimo. Što vi želite da čitatelj osjeti nakon čitanja o spaljivanju dvije ženske pripadnice obitelji Eberle?
Mlađu, Ljubicu, poštedjela sam muka, spalili su je mrtvu, nisam dopustila mučiteljima da je se žive dočepaju i nadam se da su čitatelji to osjetili. Druga je njena majka koju poludjelu voze na lomaču, pa sam i nju na neki način spasila od sladostrasnog uživanja vlastodržaca, u ovom slučaju Gradskoga Sudca. Nisam dopustila da je spaljuje dok je žena pri punoj svijesti. Naime, tad je Gradski sudac imao u svojoj vlasti Ius gladii, pravo mača, i ne samo da je izricao presudu već je nad copernicom lomio štap prije no što se pod njom palila lomača. Ako autor uopće može sebi dopustiti kakvu želju to sam ostvarila: mučitelji, nećete do kraja uživati. Za mene je to katarza i rado bih je podijelila sa svojim čitateljima.
To se još jače vidi u romanu "Voda, paučina". Nevina žrtva je dječak David. I čitatelj je stalno u strahu za njegov život jer njega kao slučajnog svjedoka zločina proganjanju.
David je poseban lik. Bilo je nekih kritičarskih sumnji u literarni razlog ove smrti. Smije li se prijeći vrlo tanka granica morala koju bi trebala poštivati umjetnost, smije li se uvesti nasilna smrt djeteta u djelo? Moja prevoditeljica na engleski Ellen Elias-Bursać me je upozorila da je tek ovim romanom postala svjesna koliko rijetko se nasilna smrt djeteta susreće u književnosti. Zbunjuje to što je u životu gotovo pa normalno da dijete bude ubijeno, nažalost i od strane djeteta, a da se književnosti postavljaju brane da to prenese u literarno djelo. Da, David je najosjetljivija žrtva u mojim romanima. On je vidio počinitelja zločina, a to je i u životu i u literaturi dovoljan razlog da ga se kao mogućeg svjedoka ukloni.
Od svoga prvoga romana pa do zadnjega, kroz sve svoje priče strasno ustrajem na gradnji napetosti, jeze i atmosfere nesigurnosti. Graditi i izgraditi atmosferu nesigurnosti, uljuljkivati čitatelja opisom sitnih pokreta svakog važnog lika sve do trenutka kada čitatelj postane svjestan da prisustvuje početku tragičnoga kraja, ne dopustiti mu da ostavi štivo, težak je literarni postupak.
Iz tog romana ostao je nepročitan jedan lik kojega nitko u dvadesetak recenzija i nešto studentskih i magistarskih radnji nije primijetio. Viiilim… Viiilim… Njegovim dozivanjem počinje 8 od 9 poglavlja, a lik za trajanja romana ne progovara nijednu jedinu riječ, što ga ne sprječava da izazove jednu od najgorih propasti u romanu. Da podsjetim, to je onaj Vilim koji slučajno zamijeni bočicu poliša za glancanje nadgrobnih ploča s bočicom tinkture za brži rast kose, prouzroči svadbenu katastrofu pa tako pomiješa eros i tanatos. Lik predstavlja onu tihu većinu koju nikad ne čuješ, a koja je u konačnici u stanju proizvesti najgore. Drago mi je što je i nakon toliko godina Vilim uspio ostati nevidljiv, nečujan i neprimijećen. Čekajte, o kome ono sanja gospođa Adela u "Devet života gospođe Adele"? Vilim, Vili? I taj u romanu ne progovara nijednu, jedinu riječ, a za stvarnost nisam odgovorna.
I "Voda, paučina", i "Četiri plamena, led" su možda najtočnije rečeno romani presjeka društva. Slika društvene patologije, i izobličenosti ljudskih odnosa.
Kad se pokušam odmaknuti od njih, pa im se opet približiti i ja ih tako doživljavam. Društvena i osobna patologija. Izobličenost ljudskih odnosa iza fasada ljupkih, raspjevanih kućica u nekadašnjem predgrađu i solidnih kuća u centru, kvartova kroz koje prolazimo, krećemo se, volimo i zaboravljamo.
Poznati ste po brižnom strukturiranju svojih knjiga. Vaša tetralogija precizno obuhvaća sve dijelove Zagreba. I obuhvaća četiri godišnja doba. I elementi vode i vatre pridonose jačem strukturiranju romana. Imamo vodu i poplavu, s jedne strane, i vatru i led. Koliko vam je važno dati naknadno ili prije pisanja čvrstu strukturu romanu?
Znam da zvuči krajnje bahato, ali strukturu romana pratim svojim hodom. Napišem za potrebe izdavača neki sinopsis, ali mu ne robujem. Imam viziju onoga što pišem, ali moje romane, čak i ova dva koja su prilično obimna i dosežu gotovo 500 stranica, doslovno prenosim iz glave na svoju tipkovnicu. Hodam, neprestano hodam i kroz hod pratim ono što se događa s likovima, prisluškujem njihove dijaloge, sjedam za tipkovnicu, pišem satima, pravim pauze, ponekad preduge. Robujem jedino odluci da sve što se događa u romanu mora imati svoj razlog. Moram osjetiti glazbu rečenice i cijeloga romana. Roman mora zasvirati preda mnom da bih mu povjerovala.
Vratila bih se opet na krajnje hrabar i inovativan i zapravo odlično izveden spoj fantazijskog i povijesnog u romanu "Četiri plamena, led". U jednom trenutku te knjige zagrebačka katedrala poleti. Zagreb govori.
Ovaj drski preskok preko 3 stoljeća tvori spoj povijesnoga i fantazijskog. Rez je oštar, ali mu kasnije, kroz razvoj radnje Drugog snivanja pratimo sitan vez kojim povezujem likove kroz stalnost i nepromjenjivost karaktera. Neuništiva umirovljenica Adela Premec iz drugog dijela romana boji se za svoje parkete, baš kao i nesretna Magdica prije tri stoljeća za svoje podove. Adeli smeta što joj Štakor grebe stolcem parkete, ali joj ne smeta što je obučen u lister odijelo. Magdica se brine za čistoću podova nakon što su joj stražari razvalili cijelu kuću i želi ih oprati koji sat prije nego što je iz te kuće zauvijek odvedu. Sve je povijest, i sve je mašta.
Svoj sam grad nagradila letom. Tu sam sliku leteće katedrale i letećega grada koji govori nosila dugo u sebi. Uostalom, i kućice u "Vodi, paučini" i govore i pjevaju. Ponekad mi se prikrade blasfemična pomisao da sam čitav ovaj četvrti roman napisala samo zato da bih prisilila grad Zagreb, skupa s katedralom da polete u noćno nebo iz kojega sipa i sipa oslobađajuće čist snijeg. Vidjela sam u sebi tu ljepotu i morala sam je staviti na papir, na uvid svima.
Imamo i neke likove poput Sjene crnog klizača koji nisu uklopivi u tzv. razumski novovjeki svijet nego kao da pripadaju mitskom sloju. Legende i mitovi oživljavaju.
Sjena Crnoga Klizača je fille rouge ovoga romana. Ona je i Strah i Strah od Straha i Strah od Smrti i sama Smrt ujedno. U romanu, u oba snivanja, ona je osoba zaogrnuta plaštom, izuzetno osamljena kakva već jest smrt sama po sebi, ali je sposobna razviti emocije. I tužna je i osvetoljubiva, rijetko i suosjećajna, i uvredljiva i znatiželjna i željna društva. Zbog toga je blagdansko ozračje, čitava ta pomaknuta atmosfera odmaknuta od razuma, lako prevari pa se prepušta kandžama Velikog Sivog Štakora i s njime otpleše valcer ispred HNK-a. Koštalo ju je ugleda, ali nama je ostala scena valcera i Sjenina primjedba da radije sluša Šostakoviča no Čajkovskog.
Knjiga je podijeljena u dva snivanja. Njom odzvanja dječja brojalica. Postoje podjele ulomaka na igre, uglavnom dječje, koje također imaju svoju funkciju u punini doživljaja romana "Četiri plamena, led".
Da, dječje igre su važne. U prvom snivanju počinjem s igrom samo za djevojčice, nekom vrstom igrokaza Na kamen sjela Ljubica, a završavam Prvo snivanje s A dija dija de. To su doslovno prastare igre, a dovoljno sam i ja stara da sam se igrala tih igara u dalekom djetinjstvu. Socijalna antropologija tumači poneke dječje igre „opredmećenjem straha da bi se pobjeglo od njega“. Izvjesno je da su djecu, posebno djevojčice, oduvijek plašili vješticama, a jedini spas od njih bio je dječji bijeg u igru u kojoj djevojčice zapravo žele postati vještice.
Hodam, neprestano hodam i kroz hod pratim ono što se događa s likovima, prisluškujem njihove dijaloge, sjedam za tipkovnicu, pišem satima, pravim pauze, ponekad preduge. Robujem jedino odluci da sve što se događa u romanu mora imati svoj razlog. Moram osjetiti glazbu rečenice i cijeloga romana. Roman mora zasvirati preda mnom da bih mu povjerovala.
Ostalo mi je jasno sjećanje čaranja i posljednjeg lomljenja štapića nad glavom zadnje djevojčice koja će biti odvedena u vještice. Već smo spomenuli, ovakvo lomljenje štapa, pronašla sam ga u dokumentima koji govore o lomljenju štapa nad glavom žene koju će spaliti. Čini to moćni Gradski Sudec prije no što će henkar- krvnik-dželat potpaliti lomaču. Igra samo oponaša taj postupak. A dija dija de ima vjerojatno u sebi elemente volje za moći koje pokazuju majke nad kćerima, a voljom autorice je jezično raščlanjeno do semantičkog sedimenta koji otvara mogućnost shvaćanja ovih tajanstvenih riječi. I ostale dvije igre iz Drugog snivanja imaju svoju funkciju u romanu. Drago mi je što je Smrt bela kost kod moga urednika Krune Lokotara dozvala njegov davni dječji užas pred ovim ritmičnim nizom riječi koji je bio posve potisnuo. Ja sam se smijala, on nije.
U romanu "Voda, paučina" struktura se pronalazi u vodi. Kreće se od „prvog kamena i prvog vala“ i nastavlja do „devetog kamena i devetog vala“. Rijeka Sava koja se izlila također poprima pomalo mitske i zastrašujuće dimenzije. Koliko se vaše pisanje oslanja na dokumentiranu povijest, a koliko na mit i legendu?
Poplavu sam doživjela i u roman je prenijela kao grandioznu metaforu. Sava je mit, zato što znači život za sve koji su ikada živjeli, žive ili će živjeti na njenim obalama. Ma koliko se trudili da je ukrotimo nikad je nećemo moći do kraja uništiti. Nije ona potok Medveščak pa da je zatrpamo kamenjem. Spominjem je u svim romanima, a u posljednjem u strašnoj rečenici koju izgovara policajac-novovjeki isljednik dok razgovara s kolegom o istrazi/neistrazi crvene vreće pune kostiju okačene o spomenik banu na glavnom trgu, „ Pusti neka Sava nosi.“
Moje je pisanje od prvog romana i većine priča kretanje kroz tkivo povijesti, mitova, ponekad legendi, autorskih bajki, doživljenih i preživljenih događaja, slika, mirisa, zvukova… Sve objedinjeno čini nedodirljiv goblen i zato je moje romane teško žanrovski odrediti. Na momente se čine kriminalističkim, kad dovrši čitanje poneki ljubitelj toga žanra osjetit će se prevarenim. Netko će za "Četiri plamena, led" reći da je povijesni roman, na kraju će se osjetiti i on prevarenim. Čini mi se da je moje romane teško žanrovski smjestiti na police knjižnica. I samo jedna mala digresija u odnosu na devet kamenova i devet valova. Poigrala sam se naslovom proljetnoga romana "Devet života gospođe Adele" i odmah ga vezala za mistični broj 9 iz "Vode, paučine". Nitko nije reagirao, pa eto, da se barem ja prisjetim još jednog ludičkog elementa koji ulančava tetralogiju.
Odnos zbilje i fantazije, pa i odnos povijesti i mita, iznimno je važan za roman "Četiri plamena, led". Je li vam nekad teško održavati ravnotežu između svih tih zbilja?
To mi je, zapravo, najlakši spisateljski posao. U održavanju ove ravnoteže ne sudjelujem do kraja razumski, pa prepuštam utezima na vagi moje imaginacije da sami obavljaju posao za koji su zaduženi. Ponekad nekom liku ispunim želju, pa ćemo to večeras, noćas, učiniti za našu Sjenu Crnoga Klizača koja razočarana leti nad gradom koji svojim životima tvorimo.
** Ovaj razgovor Irene Matijašević s Nadom Gašić svoje jednokratno radijsko emitiranje imao je u sklopu programa koji je 3. program Hrvatskog radija organizirao za Noć knjige 2025. Transkripcija, uređenje i objava razgovora na portalu Moderna vremena dio je projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Četiri plamena, led
- Sandorf 04/2024.
- 478 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533515113
- Cijena: 27.00 eur
- Kupi knjigu!
'Četiri plamena, led', roman Nade Gašić je 'zimski' roman koji započinje 1704. godine na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu, Drugom snivanju romana, ovih naših godina u Zagrebu.
Voda, paučina
- Sandorf 10/2021.
- 450 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533513614
- Cijena: 21.90 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Kupi knjigu!
Od mutne savske vode u kojoj plutaju utopljenici i plivaju štakori, do ženskog leša umotanog u mutni najlon i 'štakora' koji se nazire iza mutnog najlona, od Trešnjevke i njezinih kućeraka poplavljenih 1964. do današnje Trešnjevke preplavljene 'urbanim vilama'... Nada Gašić vješto baratajući različitim zagrebačkim idiomima i književnim žanrovima isprepleće nekoliko narativnih linija ovog romana.
Devet života gospođe Adele
- Sandorf 11/2020.
- 201 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533513096
- Cijena: 17.91 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Kupi knjigu!
Treći roman Nade Gašić, 'Devet života gospođe Adele' sastoji se od deset poglavlja koja funkcioniraju kao zasebne priče ili epizode jedne serije, jedne bajke o dva zla i jednog staklenog jajeta. Kombinirajući bajkovitost, grotesku, špijunski realizam, komiku i fantastiku, poseže u već zaboravljenu leksičku riznicu i ispisuje hiperrealističke dijaloge koji se čuju i jasno ocrtavaju agramerske likove i njihove drame.
Mirna ulica, drvored
- Sandorf 10/2021.
- 323 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533513607
- Cijena: 17.91 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Kupi knjigu!
Nepoznat netko je, u noći 20. kolovoza 2003. godine, ubio Emanuela Pongračića, na posebno okrutan način. Ali to je tek početak nemilih događaja u jednoj mirnoj zagrebačkoj ulici s drvoredom. U romanu 'Mirna ulica, drvored' Nade Gašić pred nama defiliraju nerealizirani špijuni, gospođe koje traže svoj mir, homoseksualci u dubokoj ilegali, ostarjeli kvartovski frajeri, ubojice s jutarnje mise, shizofreničari, policajci... panoramski promotreni, uvećani i razlučeni, zatečeni u komediji i paklu svojih svakodnevica.