Zavučen u sivi kaput, pod toplom sivom kapom, pokraj sivoga zida, u sivom danu, Martin je prošao kroz Zapadna vrata i izbio na otvoren prostor gdje se niz bedeme spuštaju vinogradi i ogoljeni voćnjaci. Udahnuo je čist zrak i spustio se do mjesta s kojeg je mogao odabrati svoj put: sjever i Medvednicu punu vještica već je odbacio, a bacivši pogled ka jugu odbacio je pomisao da pođe k Ilici nad kojom se od dima potleušica stvarala nepostojana magla koja ga možda ne bi progutala, ali ga ne bi ni sakrila. Izabrao je zapad i smjelo se spustio strmim putem kojim se spuštaju taljige na kojima voze copernice na lomaču.

„Četiri plamena, led“, roman Nade Gašić je „zimski“ roman koji započinje 1704. godine na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu, Drugom snivanju romana, ovih naših godina u Zagrebu.

Srest ćete u ovom romanu galeriju od 50-ak likova, neke od njih poput gospođe Adele i policajaca smo već upoznali u prijašnjim djelima Nade Gašić, neke likove samo bajkovita mašta autorice oživljava, za neke, poput Velikog Sivog Štakora nismo sigurni imaju li dušu, dok za neke poput Sjene Crnog Klizača nismo sigurni kojeg su statusa, ali znamo da upozoravaju grad kojemu prijeti konačna opasnost i da grad za to ne haje.

U svevremenskom srazu perspektiva glas uvijek zasjenjenih, potlačenih i maltretiranih ženskih likova probija kroz skoreni led u olucima zagrebačkih potleušica, otapa naslage prijetvornosti i pohlepe koje su stoljećima tvorile lažni metropolitanski sjaj i govori jasno i neuvijeno o sudbini jednog grada.

„Četiri plamena, led“ su veličanstveni, završni dio vivaldijevske tetralogije Nade Gašić, roman komponiran od dva snivanja i četiri dječje igre, iz kojega prigodno adventski svira valcer iz Orašara. Nada Gašić je, naprosto, Bulgakov našeg doba.

Kruno Lokotar, urednik

Nada Gašić (Maribor, 1950.) je za svoju prvu knjigu "Mirna ulica, drvored" nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman "Voda, paučina" za koji je dobila nagradu Grada Zagreba i nagradu Vladimir Nazor, nakon kojeg su Zagrebačku tetralogiju zaokružili romani "Devet života gospođe Adele" (2020.) i "Četiri plamena, led" (2024.) Zbirku priča "Posljednje što su vidjele" objavila je 2022. godine. Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski, makedonski, slovenski i engleski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.