Novi roman "Voda, paučina" Nade Gašić, najzagrebačkije spisateljice, počinje legendarnom poplavom Zagreba 1964. godine, dramatičnim opisom evakuacije stanovnika naselja Trešnjevka i nadiranja vode koja sa sobom donosi i balvane i smeće i smrti, uvlači nas u svoje virove i ponese u dubine, zavrti i preplavi, sve dok nas kraj romana ne izbaci na svoje tvrde korice, kao brodolomnike, iscrpljene od njegova intenziteta, samozagledane i – ako je u nama iole ukusa i samokritičnosti – katarzično ispražnjene i ispunjene.

Malo je romana koji bešavno spajaju različite žanrove u harmoniju. U ovom romanu naći ćete bajke, ispovijedi, struju polusvijesti, materijale skinute s Interneta, psiho-profile ubojica… sav onaj materijal od kojega se život u njegovoj punini i složenosti i jezičnom šarenilu sastoji. Materijal koji je visoko artificijeliziran, e da bi se priveo dubini realiteta.

No, to je sve samo carsko carevo ruho ispod kojega se krije priča koja razgolićuje; priča o eskortnoj prostituciji, o žrtvovanom djetetu, o tri sestre, raspadnutim obiteljima, o vjenčanju i sprovodu, zdravoj hrani i nezdravim idejama, o retardiranom čovjeku Dečec Damiru i Djevici Mariji, kvartu - Trešnjevci - o mafiji i politici, policiji… ako već treba sve to reći u jednoj riječi: o Gradu (i Svijetu?), pomalo kiklopskom, pomalo Kirkinom.

Opet, ni širok pojam Grada ne zahvaća dovoljno duboko u ovaj roman, pa ako ćemo pokušati ići pravo, zanemariti sve meandre i pritoke koje život znače, riskirati opasnost banalnosti, smijemo reći da je ovo roman o – krivnji. A s krivnjom se teško nositi, kao i s oprostom, kao i sa zaboravom. Sve što vrijedi je teško. A ovaj roman je ono najljepše i najteže; kraljevski baldahin protkan zlatom koji će spavača, padne li na njega, ugušiti.

Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na univerzitetima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu gdje je i obranila doktorsku disertaciju o češko-hrvatskim kulturnim vezama s početka moderne. Surađivala je na stvaranju prvog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika. Upotrijebivši specifični zagrebački žargon prevela je Hašekovog Dobrog vojnika Švejka i Mošinu dramu istoga naslova. Kao suradnica zagrebačkih izdavača uredila je pedesetak knjiga. U pedesetsedmoj godini objavila je svoj prvi roman "Mirna ulica, drvored", za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman "Voda", paučina koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija u emisiji Praskozor. Objavila je nekoliko priča od kojih je jedna uvrštena u zbirku "Zagreb Noir". Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski, makedonski, a poglavlja ove knjige na slovenski jezik. Živi u Zagrebu u jednoj od potresom preplašenih ulica s drvoredom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.