Od mutne savske vode u kojoj plutaju utopljenici i plivaju štakori, do ženskog leša umotanog u mutni najlon i "štakora" koji se nazire iza mutnog najlona, od Trešnjevke i njezinih kućeraka poplavljenih 1964. do današnje Trešnjevke preplavljene "urbanim vilama", od groteskne malograđanske svadbe do perverznog građanskog braka, od zgrade gimnazije do zgrade policije, od srednjoškolskih profesorica koje odlično podnose bol do policijskih službenika mutne prošlosti, od gemišta, odojka i kobasica do kokaina, seitana i tofua, od Zagreba do Like, od Male Gospe i Male Krojačice do čeličnog pauka i ljubičastog leptira..., Nada Gašić vješto baratajući različitim zagrebačkim idiomima i književnim žanrovima isprepleće nekoliko narativnih linija ovog romana u kojem su ono najobičnije i najstravičnije jedno tik do drugoga. Ili su – jedno.  

Katarina vidi onu istu žutosmeđu bujicu na Savskoj i sebe kako pliva, noseći Davida u jednoj ruci. Voda ju je pseći ugrizla, zatim zmijski ujela i konačno joj se raspojasano nasmijala u lice. Cerila se, kesila, kikotala, grgljala od veselja, svojim grohotom tjerala iz Katarinine glave napor da se usredotoči na plivanje, gramzljivo joj se umiljavala oko djeteta, hvatala ga za hlačice, košuljicu, podizala mu opuštene ruke na površinu, pa ih primala za prste i odvlačila od nje. Katarina je osjetila da posustaje. Trebale su joj obje ruke. Obje. Da zapliva svom snagom. Pribrala se i stala vodu snažno sjeći nogama. Desnom rukom, kojom je držala Davidovu glavu iznad površine vode, zalijepila je njegovo mlitavo tijelo uz svoje grudi, istegnula svoj vrat da joj održi glavu iznad površine, pa kao divovska kornjača udahnula tako da je udah načas prekrio huk vode, a zatim uronila licem da dođe do djetetove košuljice. Snažno je zubima uhvatila raskvašenu tkaninu i onda, iskeženih čeljusti, s Davidom izronila na površinu...

Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na univerzitetima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu gdje je i obranila doktorsku disertaciju o češko-hrvatskim kulturnim vezama s početka moderne. Surađivala je na stvaranju prvog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika. Upotrijebivši specifični zagrebački žargon prevela je Hašekovog Dobrog vojnika Švejka i Mošinu dramu istoga naslova. Kao suradnica zagrebačkih izdavača uredila je pedesetak knjiga. U pedesetsedmoj godini objavila je svoj prvi roman "Mirna ulica, drvored", za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman "Voda", paučina koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija u emisiji Praskozor. Objavila je nekoliko priča od kojih je jedna uvrštena u zbirku "Zagreb Noir". Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski, makedonski, a poglavlja ove knjige na slovenski jezik. Živi u Zagrebu u jednoj od potresom preplašenih ulica s drvoredom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.