Maša Kolanović: Metafora kapitalizma & Boris Postnikov: Književna republika Jugoslavija

Dva nova naslova Maše Kolanović i Borisa Postnikova otvaraju pitanja kojim se domaća/regionalna znanost o književnosti dosad ili nije bavila, ili se bavila razmjerno periferno, a budući da zaključci opsežnih studija o kojima je riječ nude intrigantne zaključke, potiču polemiku, te otvaraju prostor za daljnja istraživanja, nesumnjivo je kako su posrijedi značajni recentni književnoznanstveni doprinosi koji, osim akademske, zavrjeđuju i širu kritičku valorizaciju. U oba slučaja, naime, posrijedi je analitički pristup materiji upisanoj u ovdašnju kolektivnu svijest (podjednako i kolektivno nesvjesno) – posrijedi je reprezentacija iskustva egzistencije u jeziku koje je dosad bilo pretežno nepodvrgnuto znanstvenoj/kritičkoj optici (Kolanović) ili je podvrgnuto neknjiževno motiviranoj difamaciji, pa i negaciji (Postnikov).

Doduše, a pod tim mislim na drugi slučaj u ovom osvrtu, problem isključivosti (kao, najčešće, alata negacije) reverzibilno je pitanje, pa je i svaki pokušaj arbitriranja – zato što bi odveć utopijski bilo pisati o „mirenju“ – osuđen na propast (nerijetko manifestiran u formi podsmjeha). Ideološki su rovovi odveć duboki da bi se iz njih izvirilo, utoliko je naslov druge knjige, kojoj ćemo se vratiti nešto poslije, dovoljan da ga „suprotna strana“ diskvalificira neovisno o sadržaju.

Metafora kapitalizma Kolanović Maša

Taj problem ne bi smjela imati studija Maše Kolanović "Metafora kapitalizma" čiji podnaslov glasi „Ekonomski imaginarij Sjedinjenih Američkih Država u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća“. Usredotočena na ekonomski dirigirani kriterij sukladno kojem je pojam „Amerika“ (pod kojim mislimo na Sjedinjene Američke Države) protežna metafora kapitalizma u literaturi 20. stoljeća (tzv. američkog stoljeća), autorica uspostavlja linearnu klasifikaciju temeljem koje upućuje na „promjene u ponašanju“ rečene metafore (i njenih derivata) tijekom zadanih stotinjak godina. Europska fascinacija tržišnom Amerikom, čega se studija dotiče ovlaš, doduše, zabilježena je kudikamo ranije, a vrijeme opisano kao „američko stoljeće“ podrazumijeva evoluciju metafore u geopolitičku činjenicu (napose tijekom hladnoratovskog doba).

Utoliko valja imati na umu kako je dana fascinacija osobito zapljusnula europsku političko-intelektualnu elitu i ranije, primjerice sredinom 19. stoljeća, kada je Alexis de Tocqueville, riječima historičara Françoisa Fureta „otkrio Ameriku“, misleći time na političku paradigmu koja će doskora (zajedno s oprečnom, marksističkom mišlju) započeti neopozivu transformaciju europske ekonomske svijesti, čime je ujedno stavljen pečat na klasno-elitističko svojstvo onoga što poljski filozof Krzysztof Pomian u kapitalnom djelu "Prošlost kao predmet znanja" ističe kao „republiku znanja“.

Nulta točka Kolanovićina istraživanja je, međutim, raniji mit o obećanoj zemlji koji seže još u antiku, a temeljem čije „realizacije“ španjolski moreplovac Kristofor Kolumbo sve do pred početak 20. stoljeća biva simbol mesijanstva i bijele (europske) supremacije, rasističke misli inkorporirane, primjerice, u naučnu (preciznije antropološku) misao tog doba. Glasovi se opozicije toj na neosviještenom zločinu sazdanoj hijerarhiji javljaju u latinoameričkim literaturama, baš kao što će na prijelazu stoljeća (točnije 1899.) dječjim radom u tvornicama neuzdrman puritanizam viktorijanske Britanije pogoditi afričko svjedočanstvo Josepha Conrada kojim je nadahnut film Francisa Forda Coppole („Apokalipsa danas“, 1979.), te koje je u knjizi citatnog naslova („Istrijebiti svu gamad“, 1992.) dokumentaristički rekonstruirao švedski pisac Sven Lindqvist.

Doduše, mnogo je raniji kritički odmak registriran u dubrovačkoj književnosti (Marin Držić, Mavro Vetranović), premda se sustavnija demontaža (ili bar preispitivanje) mita u nas odvija tek u prvim decenijama prošlog vijeka (Miroslav Krleža: „Kristofor Kolumbo“, 1918.). Afirmacija je Amerike kao metafore za kapitalizam u književnosti i publicistici vezana uz prve decenije 20. stoljeća, pri čemu osobito značajna uloga pripada žanru putopisa, za koju su priliku unutar širih geografskih okvira navedeni sovjetski autori: revolucionarni pjesnik Vladimir Majakovski („Moje otkrivanje Amerike“, 1925.) te satirički dvojac Ilja Iljf i Evgenij Petrov („Prizemna Amerika“, 1937.). I premda je negativna kodifikacija derivata primarne metafore u potonjim slučajevima očekivano negativna (budući da je motivirana ideološkom oprekom), usporedive slučajeve ranije nalazimo u domaćoj literaturi (Ante Tresić Pavičić, Oton Iveković), čemu prethode i komentari autora koji nisu boravili u Sjedinjenim Državama (poput Matoševa teksta o industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegieju).

Zabilježeni tekstovi gdjekad ne kriju oduševljenje frapantnim usponom rastućeg industrijskog imperija, no oni, osobito u Tresić Pavičićevu slučaju („Preko Atlantika do Pacifika“, 1907.), prepoznaju cijenu njegova uspona u vidu nepremostivog i duboko nepravednog klasnog jaza na koji prethodno nisu upozoravali tek nosioci mlade socijalističke misli (papa Lav XIII., primjerice, 1891. objavljuje danas iznova aktualnu encikliku „Rerum novarum“).

Klasna neravnopravnost tijekom prve polovice stoljeća u fokusu je osobito književnog ekonomskog iseljeništva kao književne egzilantske podskupine (od Milana Obradovića i Hinka Sirovatke do S. R. Danevskog, slovenskog pisca Louisa Adamiča ili Stjepana Lojena), ali i pisaca kojima je ekonomski egzil predstavljao posredno iskustvo (od Ive Vojnovića do Ive Brešana). Ono što je u dijelu promatranog korpusa – pored teškog života novopečene radničke klase (prije toga mahom siromašnih seljaka) – zabilježeno, jest i gdjekad neskriven, pa i mizogin odnos prema ženama, koji međutim u prvom redu odražava ne samo „duh vremena“, već i rezistentnost podčinjene klase na rodno motivirani civilizacijski prosperitet.

Za ilustraciju stanja, makar u fusnoti, autorica navodi ne tako davni estradni slučaj koji New Yorku, bit će zbog njegovih liberalnih žena, predstoji propast; ali čak i taj slučaj, usprkos svojoj diletantskoj i k tome mizoginoj prirodi, upućuje na esenciju ranije primijećene podčinjenosti – izrabljivane radnike, kakav je pjesnički subjekt u hitu Ekrema Jevrića (i kakvi su protagonisti autobiografičnih proza S. R. Danevskog ili Stjepana Lojena), teško je privoliti na prevladavanje unutar viših klasa davno prevladanih civilizacijskih barijera, čime je potvrđena teorija miljea francuskog filozofa Hippolytea Tainea.

Tamo gdje je, u prvom redu, evidentiranje tužnog naličja ekonomskog diva ideološki/propagandno motivirano, kao što je kod Majakovskog ili kod Iljfa i Petrova, i kao što je u prostoru južnoslavenskih literatura zabilježeno tijekom ranih godina socijalizma (primjerice u „Beleškama iz Amerike“ Vladimira Dedijera, 1945.), ustaljene su atribucijske metafore (u službi subjektivnog definiranja) i karikirano operiranje pojedinim simbolima američkog kapitalizma (od Coca-Cole do žvakaće gume, točnije Wrigleyja). Dakako da se stanje postupno mijenja nakon Rezolucije Informbiroa 1948., čega je posljedica približavanje Jugoslavije političkom i ekonomskom Zapadu na čelu sa Sjedinjenim Državama, pa će period u knjizi imenovan kao „bastardnost jugoslavenskog socijalizma“ (od 1950-ih do kraja 1980-ih) biti obilježen kontradikcijama.

To znači izraženiju autorsku usredotočenost na ekonomski okoliš i arhitekturu, pa i na mitos Novog Svijeta i vremena kojega je simbol Wall Street (kao u zapisima Ljube Babića „Između dva svijeta“, 1955.), ali i pozitivnu kulturnu kontaminaciju u onim aspektima koji pretpostavljaju otpor beskrupuloznoj geopolitičkoj dominaciji Amerike (detektivski romani Nenada Brixyja, prodor bitničke kontrakulture u prijevodima Voje Šindolića i dr.). Fokus je, govorimo li o refleksima „bijele supremacije“, pomaknut s položaja afroameričkog stanovništva na demografski i kulturološki krajnje devastirane indinogene narode, no ni ta, kao ni druge bilježene mračne strane ekonomskog diva u ideološkoj opreci s maticom ne ometa infiltraciju koja se, osim na književnom, odvija i na drugim kulturnim poljima: od estrade (Bijelo dugme, Azra i sl.) do, osobito interesantno, usmenopredajnog feedbacka (tako i ovaj put, također u fusnoti, autorica upućuje na Jugotonov raritet, uradak guslara Joze Karamatića pod naslovom „Smrt u Dallasu“, čemu bih dodao manje poznati folk-slučaj, onaj pod fonetski zapisanim naslovom „Apolo 9“ u izvedbi Mašinke Lukić).

Propituje se i američki obrazovni sustav (npr. Božica Jelušić), da bi ulaskom u posljednju dekadu američkog stoljeća uslijedio rat koji je interferirao s postojećim američkim ekonomskim imaginarijem (Dubravka Ugrešić: „Američki fikcionar“, 1993.). Pop-kultura izaziva konotacije užasa: uz tijelo se, pored logike užitka, veže i (post)jugoslavenska logika užasa moguće naviještenog zagrebačkom izložbom američkih ljesova u hotelu Palace 1990., koju je objektivom od zaborava sačuvao Boris Cvjetanović.

Književni je vrhunac prožimanja ekonomskog imaginarija Sjedinjenih Država i (post)jugoslavenske apokaliptičke zbilje zacijelo „Sarajevski Marlboro“ (1994.) Miljenka Jergovića, a čiji nešto kasniji naslov („Buick Rivera“, 2002.) autorica ocjenjuje kao u ovdašnjoj literaturi krajnju referentnu točku američkog stoljeća. Pritom se, time pojašnjavajući razmjerno nepoštivanje oštrih granica nacionalnih literatura, poziva i na književnog kritičara Roberta Rakočevića, jednog od ranih korisnika sintagme „postjugoslavenska književnost“, i jednog od suradnika časopisa „Sarajevske sveske“ – utočišta (ili očišta) protagonista onoga što je predmetom druge knjige o kojoj je ovdje riječ – postjugoslavenske književnosti, ovaj put lišene upitnika, kao sintagme u službi konstatacije.

Književna republika Jugoslavija Postnikov Boris

Knjiga "Književna republika Jugoslavija" (podnaslovljena „od 1989. – 2022.“) književnog kritičara, novinara i urednika Borisa Postnikova nastala je iz njegove doktorske disertacije pod naslovom „Postjugoslavenska književnost – konstrukcija polja“, a upravo taj naslov može nam pomoći proniknuti u osnovnu premisu rada – promotriti, naime, postjugoslavensku književnost kao polje čija je književna geografija autonomna naspram političkog realiteta uspostavljenog raspadom druge Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća. Za tu svrhu autor se, pored ostalih, oslonio na dva pristupa – teoriju književnog polja francuskog sociologa Pierrea Bordieua i temeljem rečene teorije registriranih odnosa o kojima u djelu "Svjetska književna republika", izvorno objavljenom 1999., piše francuska kritičarka i teoretičarka Pascale Casanova.

Svjetska književna republika, naime, u opreci je naspram nacionalnih literarnih prostora i institucija, a tijekom minulih dvaju stoljeća njena je prijestolnica, temeljem dinamike unutar književnog polja koje ona jest, bio Pariz; centralne literature (one globalno utjecajnije) u svjetskoj književnoj republici diktiraju recentnu literarnu vrijednost (uzmimo za primjer francuski esteticizam sredinom 19. stoljeća), usprkos čemu marginalizirani autori s periferije (što se odnosi i na južnoslavenski književni prostor), nadilazeći okvire nacionalnih literatura, gdjekad pokreću globalne literarne iskorake i time kreiraju nove vrijednosti u imenovanom polju.

Dakako, mogli bismo dodati da dinamika polja u recentnom trenutku upućuje na „decentralizaciju“ svjetske književne republike, možda baš prema scenariju usporedivom s književnom republikom temeljenom na preuzetoj paradigmi – onom jugoslavenskom. Budući da znanstveni pristup književnim fenomenima podrazumijeva dijakronijski minimum, jasno je kako dijagnostika recentnih gibanja u postjugoslavenskom književnom polju nije poduzeta.

Sukladno konstituciji Casanovine Svjetske književne republike, a uvažavajući promatrani predmet kao periferiju nadređenog književnog polja, Književnu republiku Jugoslaviju Postnikov temelji na barem tri aspekta: estetičkom (kao najvažnijem), anacionalnom/antinacionalnom i jezičnom; treći kriterij ne isključuje aktere izvan jezičnog polja jezika koji je ovdje identificiran kao zajednički i/ili dominantni jezik (sukladno Deklaraciji o zajedničkom jeziku iz 2017. koja je, kao što znamo, u Hrvatskoj izazvala burne reakcije), no sasvim sigurno prostore nedominantnih jezika stavlja u periferni položaj (usprkos sve bogatijoj regionalnoj prijevodnoj praksi).

Problem jezične barijere u tom smislu tek bi se mogao manifestirati kao po republiku prijeteći čimbenik, usporedno s afirmacijom generacija koje, temeljem protoka vremena, prema pojmu „Jugoslavija“ teško da mogu gajiti ikakav sentiment. Utoliko intrigira što je dosadašnji život Književne republike Jugoslavije obilježen, među ostalima, osobito značajnom ulogom  Aleša Debeljaka, čija biografija, osim transnacionalnih tendencija Republike (sukladno estetičkom tj. kriteriju izvrsnosti) upućuje na jednu od svojih temeljnih karakteristika – egzilantsko/izbjegličko iskustvo, a što je, pored ostalih, ponajbolje ilustrirano egzilantskim iskustvom spisateljica, feministica i antinacionalistica koje su se našle na udaru (katkad neimenovanih) protagonista novog poretka (slučaj „Vještica iz Rija“ 1992.).

S egzilantskim je iskustvom manje usporedivo, no za Republiku značajno i ono rezidencijalno, čega je rezultat afirmacija tzv. rezidencijalne ili štiftungsliterature (prema književnom kritičaru Vladimiru Arseniću), a značajno mjesto zauzima i književnost holokausta (David Albahari, Miljenko Jergović) te, naravno, „ratno pismo“ ovdje radije imenovano kao „antiratna literatura“ (u okviru koje prednjače bosanskohercegovački pisci poput Jergovića, Ozrena Kebe, Semezdina Mehmedinovića i dr.).

Autor ističe da Književna republika Jugoslavija nije konstituirana zahvaljujući, već usprkos prethodnim dvjema Jugoslavijama u kojima, naime, bez obzira na povremene istupe/inicijative u korist literarne unifikacije (od Antuna Barca do Ive Andrića ili Svete Lukića) dolazi do institucionalne kanonizacije i/ili kodifikacije nacionalnih literatura, a uz prevladavajući stav da njihova povremena preklapanja (i njihova koegzistencija) ne dovode u pitanje njihov identitet. Kao što, dodao bih, Književna republika Jugoslavija, o kojoj Postnikov piše, ne osporava nacionalne literature, već legitimira regionalne/transnacionalne aspirante čije je mjesto u Republici definirano u prvom redu kvalitetom njihova opusa.

Postjugoslavenska književnost utoliko nije i ne pretendira postati jugoslavenska, ali ne isključuje jugoslavenski identitet njome kodificiran u jeziku (ili jezicima). Pridržavajući se Casanovine konstitucije Svjetske književne republike, Književnu republiku Jugoslaviju smješta u tri dekade (devedesete, nulte i desete), s trima glavnim gradovima (Sarajevom u devedesetima, Zagrebom u nultima i Beogradom u desetima), što potom detaljno argumentira.

Devedesete su vrijeme pokidanih veza, a sva se ili gotovo sva komunikacija odvija temeljem individualnih i incidentnih napora, pri čemu Sarajevo „dobiva“ status prijestolnice Republike na osnovi simboličkoga kapitala. Tek koncem devedesetih, daju se naslutiti mogućnosti uspostave infrastrukture u novonastalom književnom polju („Grupa 99“ na Frankfurtskom sajmu knjiga), što će u sljedećoj dekadi i uslijediti (kada prijestolnica, s obzirom na ulogu u dinamici polja te infrastrukturi, postaje Zagreb). Infrastrukturno, pored stvaranja postjugoslavenskih festivala ili ponovnog repozicioniranja manifestacija kontaminiranih tijekom devedesetih (poput „Ratkovićevih večeri poezije“), naglasak je i na nastanku društava pisaca diljem bivših jugoslavenskih republika koje su, naspram starijih organizacija, pozicionirane liberalno.

U desetim godinama ulogu prijestolnice preuzima Beograd, a dekada je obilježena „institucionalizacijom diskursa“ tj. rasprostranjenijom teorijsko-književnom uporabom pojmova koji upućuju na osviješteni postjugoslavenski (književni) identitet koji ne znači niti pretendira biti „povratak Jugoslavije“ (formalno nemoguć), već „povratak Jugoslaviji“ (putem književnosti, književne kritike i znanosti o književnosti). Pa ako je druga dekada u početku obilježena Festivalom alternativne/a književnosti (2000. – 2003.), a zatim i pojavom štiftungsliterature (Srđan Valjarević: „Komo“, 2007.), treću dekadu znatnije obilježavaju autori rođeni osamdesetih, tek rubno vezanih uz neposredno jugoslavensko iskustvo, čime je signalizirana mogućnost stvaranja imuniteta postjugoslavenskog književnog polja na protok vremena i posljedično nestajanje sentimenta prema državi raspaloj prije više od trideset godina. Makar sam siguran da rečeni sentiment – barem kada su mlađi agenti polja u pitanju – za njegov opstanak nije presudan.

Presudno je knjiško tržište koje, govorili o nacionalnim poljima ili o postjugoslavenskom književnom polju, što je dijelom onomad potvrdio i FAK, teško funkcionira onda kada je prepušteno samo sebi (onda kada je, naime, isključeno iz državno dirigiranih financijskih tokova, usprkos davno iznesenoj, suprotnoj tvrdnji Ante Tomića). FAK, kao i još neki primjeri u knjizi (poput kratkotrajnog Udruženja nezavisnih pisaca ili, deset godina poslije, Grupe 99), sugerira i to da rodni disbalans (da ne posegnem za delikatnijom riječju) ne predstavlja ekskluzivitet konzervativnih struktura (mada su konzervativne strukture neosjetljivije na rodno pitanje).

Tri stanja postjugoslavenskog književnog polja, smještena u tri postjugoslavenske dekade, dakle, egzistiraju autonomno, mada svaka autonomija, pa i ona književnih republika, podrazumijeva institucionalni kontakt s prostorom unutar kojeg djeluju. Neujednačenost realpolitičke i potonje književne geografije proizlazi iz posljedica otpora (u vidu egzila), ali i onoga što Postnikov opisuje kao postjugoslavenski kozmopolitizam – težnju za, našalit ću se, ostvarivanjem punopravnog članstva u Casanovinoj Svjetskoj književnoj republici do čijih prijestolnica (budući da je decentralizacija prividni paradoks političke globalizacije) ima tri dana jahanja. Što opet nije tako strašno, kada znamo da fizički transfer agenta, zahvaljujući online okruženju, ne predstavlja apsolutni prioritet (mada donosi prednost) pri ostvarivanju rečene punopravnosti. Za tu je svrhu, pozdravivši hrvatske pisce, Dubravka Ugrešić iskoristila metlu koju je kupila svojim novcem. Online okruženje, osobito društvene mreže, neminovno utječu na pravila igre (unutar teksta, kao i u paratekstualnom okolišu), primjeri čega su brojni.

Samim tim, Postnikov je u pravu zbog toga što je odbio pretpostavljati kakva je daljnja sudbina Književne republike Jugoslavije. S budućnošću Svjetske književne republike, onda kada su prognoze u pitanju, možemo manje oprezno. Svjetska književna republika ne može propasti, ali može se i vjerojatno se i hoće suočiti sa po estetiku sve nepovoljnijom redistribucijom sadržaja u polju. Njen konačni kraj značio bi dakako konačni kraj jezika, što, pak, implicira i konačni kraj ljudske vrste.

Dakle, korigirajmo se: Svjetska književna republika ne može propasti dok ne propadne jezik, a jezik ne može propasti dok ne propadne čovjek. To što postoje pretpostavke, pa i simptomi njenog nazadovanja, ne govori nam baš ništa o skoroj apokalipsi – smrt ljudske vrste, pod koju potpada i smrt Svjetske književne republike, spora je i bolna; utješno je što su, da parafraziramo Antuna Barca (prvoborca propale ideje o jugoslavenskoj književnosti), bol i umjetnost u sprezi kojoj nauditi ne mogu ni najsnažniji analgetici: bilo da im je proizvođač Pliva, Alkaloid, Galenika ili možda Krka.

No umjesto uvodnim opaskama o „Književnoj republici Jugoslaviji“ Borisa Postnikova – i to vjerojatno zato što će malo tko u čitanju ići dalje od naslova – „polemički odgovori“ ne bi nas smjeli iznenaditi; makar još stoput ponovili da teorijski izvedeni koncept postjugoslavenske književnosti ne osporava koncept nacionalnih književnosti, već supostoji s njim težeći globalnoj afirmaciji. Potonju ambiciju patrijarsi ovdašnjih nacionalnih književnosti, sudimo li prema rezultatima (a ne ideologiji), ne uzimaju za previše ozbiljno, baš kao ni samu pismenost.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Maša Kolanović

Metafora kapitalizma

• Stilus knjiga 03/2025.
• 360 str., meki uvez
• ISBN 9789533721828
• Cijena: 23.90 eur
• Kupi knjigu!

Maša Kolanović proučava ekonomski imaginarij Sjedinjenih Američkih Država u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Riječ je o opsežnoj i temeljitoj studiji koja istražuje bogat književni i kulturni arhiv ekonomskih reprezentacija SAD-a, a o kojima su pisali brojni hrvatski i europski pisci u svojim tekstovima različite žanrovske provenijencije. 'Metafora kapitalizma' knjiga je koja velikoj temi pristupa sustavno te ukazuje na to koliko su važne simboličke reprezentacije u doživljaju neke zemlje, ali i koliko je značajan njihov udio u kritičkom propitivanju fantazmi, iluzija i mitova.

Boris Postnikov

Književna republika Jugoslavija

• Durieux 04/2025.
• 407 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789531885614
• Cijena: 23.10 eur

Temeljitom analizom nemalog broja književnih i kulturnih fenomena koji egzistiraju nakon raspada Jugoslavije, a koji simbolički pamte i promišljaju zajedničku prošlost Jugoslavije te dijele probleme i izazove suvremenog kapitalizma, autorovi argumenti u knjizi 'Književna republika Jugoslavija' govore u prilog tezi o postjugoslavenskom književnom i kulturnom polju koje vrijedi istraživati i iz čijeg istraživanja možemo izlučiti važne (metodološke, društvene, ekonomske i ine) lekcije.