Pascale Casanova : Svjetska književna republika

Pascale Casanova, Svjetska književna republika

Dovodeći u vezu dva naizgled vrlo različita pisca kao što su Stanislav Habjan i Georgi Gospodinov, u tekstu "Zašto i dalje pišem kritiku" Nataša Govedić zaključuje kako se veze između njih ne bi mogle uočiti da nema kritičara koji s tim piscima čini nevidljivi dio trokuta. Za Govedić je kritičar onaj koji "vidi arhipelag" njihovih veza, onaj koji može iscrtati njegovu mapu i druge uputiti u navigaciju tekstovima koji će im pomoći da bolje shvate i jednoga i drugoga. Drugim riječima, kritičar je onaj koji čitatelju pribavlja nužan kontekst bez kojeg ne bi bilo moguće potpuno shvatiti neki tekst.

Jer, pokuša li ga protumačiti isključivo u odnosu na njega samog, isključivo kao umjetnički proizvod, ne uzimajući u obzir kontekst u kojem je nastao, odnose s drugim tekstovima koji čine nacionalnu tradiciju i ono što se u tom trenutku cijeni kao vrhunska književnost na međunarodnoj razini, kritičaru će promaknuti šira slika i mnoga značenja koja bi mu bila očigledna kad bi dotični tekst sagledao kao dio šireg književnog prostora. 

Taj prostor francuska književna kritičarka i teoretičarka Pacale Casanova (1959.-2018.) u svojoj istoimenoj knjizi naziva "svjetskom književnom republikom" (Svjetska književna republika, Meandar medija 2024., prevela Vanda Mikšić). 

Casanova se za života bavila znanstvenim radom u pariškom Centru za istraživanje umjetnosti i jezika i bila gostujući profesor na Sveučilištu Duke. Uz mnoštvo eseja i kritika, objavila je monografije o Beckettu (Beckett l’abstracteur. Anatomie d’une révolution littéraire/ Apstraktist Beckett. Anatomija književne revolucije, 1997.) i Kafki (Kafka en colère/ Bijesni Kafka, 2011.), studiju Svjetski jezik (La Langue mondiale/ 2015.), a njezina knjiga Svjetska književna republika (1999.), prerađena doktorska disertacija pod mentorstvom sociologa Pierrea Bourdieua, postala je klasik na području književne teorije i sociologije književnosti. 

Svjetska književna republika Casanova Pascale

Novina Casanovine knjige upravo je u tome što, temeljeći se na Bourdieuovoj teoriji književnog polja, unosi novu dinamiku u poimanje povijesti svjetske književnosti onkraj puke kronologije autora i njihovih djela sagledavajući ih, osim na razini teksta, i unutar specifičnih društveno-političkih i ekonomskih odnosa u kojima su nastala. A ti su odnosi uvijek hijerarhijski, neravnopravni odnosi između centra i periferije, to jest, između centralnih, dominantnih književnosti, koje su akumulirale dovoljno književnog kapitala u obliku velikih, općepriznatih književnih djela i onih "manjih" (ne samo "novih", tek nastalih nacija nego svih onih koje nisu prisutne u "centru"), koje se pokušavaju izboriti za sudjelovanje na svjetskoj književnoj pozornici. 

Polazeći od tih odnosa moći, autorica u prvom dijelu knjige pod naslovom Književni svijet postavlja načela povijesti svjetske književnosti i opisuje genezu svjetskog književnog prostora.

Povijest svjetske književnosti tako bi bila neprestana borba za prevlast unutar internacionalnog književnog prostora, suvremene "svjetske književne republike", koja se, kao što to objašnjava Casanova, uspostavila nakon što su francuski pjesnici Plejade pod vodstvom Joachima du Bellaya (1522.-1560.) usprotivili prevlasti latinskog jezika koji je dotada u Europi bio dominantan jezik kulture, znanosti i vjere. U raspravi Obrana i proslavljenje francuskog jezika Du Bellay postavlja temelje za uobličenje francuskog književnog jezika, što će utrti put kasnijim klasicima koji će francuskoj književnosti osigurati dugotrajnu prevlast u "svjetskoj književnoj republici". Engleska, njemačka i druge književnosti koje su se poslije pokušale nametnuti, uvijek su to činile u opoziciji prema francuskoj književnosti, istodobno nastojeći usvojiti i prilagoditi njezine modele.

Autorica se također bavi pitanjima književnosti, nacije i jezika uspostavljajući opreku između internacionalnog i nacionalnih književnih prostora koji su u neprestanom i dinamičkom odnosu. 

Svjetska književna republika posjeduje vlastiti autonomni prostor i poimanje vremena neovisno o nacionalnim granicama i političkoj povijesti. Ima vlastite institucije, vlastite "sudove" u kojima se donosi odluka o onome što je vrijedno, a to su kritike, književne nagrade, prijevodi, predgovori poznatih pisaca. Ima i vlastitu prijestolnicu koja je tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća bila stjecište pisaca iz svih krajeva svijeta u potrazi za priznanjem i novim književnim modelima – Pariz.

Za mnoge od tih pisaca priznanje Pariza bila je ulaznica koja im je omogućila da iz skučene sredine nacionalne prijeđu u svijet univerzalne književnosti. Tako je Pariz, između ostalih, "otkrio" Joycea, čiji je Uliks objavljen najprije ondje, Becketta, kojemu je omogućio da se udalji od dominacije engleskog jezika i pronađe svoj originalni izraz, Faulknera, koji je do francuskih prijevoda svojih knjiga u svojoj domovini bio gotovo nepoznat pisac, kao i pisce hispanoameričke "boom" generacije.

Taj proces prelaska iz nepostojanja u književno postojanje Casanova naziva "konsakracijom" i citira Danila Kiša koji, i sam "konsakriran" u Parizu, piše kako, "da bi neka kultura egzistirala, mora proći kroz Pariz." Mnogi pisci iz književno manjih sredina koji nisu dosegli univerzalnost u tom procesu "konsakracije" stoga se nalaze u nezavidnom položaju jer ostaju nepoznati izvan svojih nacionalnih granica. Zanimljivo je da autorica u knjizi spominje i Miroslava Krležu koji, iako jedan od najvećih pisaca u svojoj zemlji, baš zato što je pripadao književno "maloj" naciji, nikad nije uspio potpuno izaći iz okvira nacionalne književnosti i steći međunarodni ugled.

Ne treba ići predaleko u prošlost, primjerice, do Matoša ili Ujevića koji su nakon boravka u Parizu doveli pjesnički modernizam u našu književnost, da bi se vidjelo kako je taj grad umnogome još danas i naša književna prijestolnica. O tome svjedoči i predstavljanje naših autora koje je Ministarstvo kulture 2019. organiziralo na najvećem međunarodnom sajmu knjiga u Francuskoj "Livre Paris", sve veći broj prijevoda naših autora na francuski jezik, kao i kritike i priznanja koje dobivaju na francuskoj književnoj sceni. Nakon što je roman Jurice Pavičića Crvena voda u Francuskoj osvojio čak pet nagrada, tako se ovih dana, kao što je prenio naš tisak, u francuskim medijima mogu čitati pohvalne kritike njegova romana Mater dolorosa (u prijevodu Oliviera Lanuzela). Prodoru naših pisaca u Francusku pridonio je i predani rad prevoditeljice Chloe Billon koja je na francuski prevela niz naših autora kao što su Renato Baretić, Slavenka Drakulić, Zoran Ferić, Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Kristian Novak, Robert Perišić, Želimir Periš, Bekim Sejranović i Dubravka Ugrešić.

U "svjetskoj književnoj republici", piše Casanova, prevoditelji zauzimaju istaknuto mjesto jer je, osim kao čin "konsakracije" kad se s podređenog jezika prevodi u dominantni, prevođenje i važno sredstvo prikupljanja književnog kapitala kad se odvija u suprotnom smjeru.

Svjetska književna republika, kao što je spomenuto, ima i vlastito poimanje vremena. Kad procjenjujemo je li neko djelo suvremeno ili "zastarjelo", bilo da smo toga svjesni ili ne, uvijek to činimo s obzirom na to koliko je ono estetski blisko kriterijima moderniteta koji u tom trenutku vladaju u centru, u "nultom" meridijanu književnosti. Piscima iz književno "manjih" nacija, kako bi priveli svoju književnost bliže centru, bliže književnoj "sadašnjosti", tada preostaje ili da u svojim tekstovima usvoje književne strategije s "nultog" meridijana ili da se doslovno pretvore u prevoditelje i na podređeni jezik prevedu djela iz centra koja će njihovoj sredini omogućiti prikupljanje književnog kapitala (kao, primjerice, Tin Ujević koji je, osim s francuskog, prevodio i s engleskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika). 

Casanova, međutim, upozorava na to kako nacionalne povijesti književnosti često ostaju previše zatvorene unutar vlastite tradicije i ne uzimaju dovoljno u obzir u kolikoj je mjeri neki tekst nastao prema modelima, ali i u opreci s dominantnim jezikom. O autorima kao što su Joyce, Beckett i Kafka tako se često prosuđuje isključivo na osnovi estetskih kriterija zanemarujući, kao što navodi autorica u drugom dijelu knjige pod nazivom Književne pobune i revolucije, njihov status pisaca iz politički i književno podređenih jezika. Naime, književne inovacije za koje je svaki od njih zaslužan u velikoj su mjeri rezultat pobune protiv dominantnog jezika. U Finneganovu bdjenju Joyce rasteže granice engleskog jezika pretvarajući ga u neku vrstu "paneuropskog" jezika. Beckettova apstraktnost ne može se potpuno shvatiti ako se ne uzme u obzir njegov odmak od engleskog jezika, dok neobičnost Kafkinih tekstova i nelagoda koju u nama izazivaju zapravo proizlaze iz činjenice da  za njega njemački nije materinski nego, kao što piše u svojim Dnevnicima, jezik koji su on i drugi židovski intelektualci "ukrali i kojim se ne služe legitimno". Tekstove mnogih autora, zaključuje Casanova, tako ćemo bolje shvatiti ako ih, za razliku od tradicionalne kritike i književne povijesti, ne promatramo tek kao niz samosvojnih djela nego kao dijelove njihovog "književnog projekta".

Vratimo li se na pisce spomenute na početku teksta, Stanislava Habjana i Georgija Gospodinova, koristeći se modelom koji predlaže Casanova, možda ćemo lakše uočiti točke njihove srodnosti. Obojica su pisci s malih jezika koji, služeći se u svojim književnim projektima specifičnim književnim postupcima iz centra (Habjan kao "rusko-francuski avangardist", a Gospodinov kao "borhesovski" pisac oblikovan hispanoameričkim romanima, kako piše Govedić) privlače svoje nacionalne književnosti bliže "nultom meridijanu".

Pascale Casanova u svojoj knjizi otvara i mnoga druga pitanja o kojima u ovom kratkom osvrtu nije moglo biti više riječi. Primjerice, autorica tako internacionalnom i nacionalnom polu književnog prostora suprotstavlja i treći, tržišni, uvjetovan logikom profita izdavačke djelatnosti o kojem sve više ovisi što će se čitati i što će uopće biti "vidljivo" na književnom tržištu. No, budući da je knjiga napisana krajem devedesetih godina prošlog stoljeća kad književno polje ipak nije bilo komercijalizirano u tolikoj mjeri kao danas, ta problematika u knjizi nije dobila onoliko prostora koliko bi možda dobila u nekoj današnjoj studiji. 

Sama činjenica da se prijevod Svjetske književne republike kod nas pojavio čak dvadeset pet godina nakon njezina objavljivanja mogla bi navesti na pomisao kako kao književna periferija uvelike kaskamo za zbivanjima u književnom centru. Međutim, Bourdieuova teorija književnog polja za naše književne kritičare i komparatiste zasigurno ne predstavlja novinu. Tako se Jagna Pogačnik u svojoj antologiji hrvatske proze Područje signala (HDP i VBZ, 2024.), kao što to objašnjava u predgovoru, rukovodi načelom "transnacionalnog" književnog polja, to jest odabire pisce za koje smatra da "transnacionalno nadilaze" svoje nacionalne kanone, to jest one koji su, kako bi to rekla Casanova, bliži "centru". Na sličnom tragu su i Balkanska predavanja: Šest prijedloga za sljedeće desetljeće Katarine Luketić (Book & Zvuk, 2021.) koja, nadahnuta Calvinovim Američkim predavanjima, "mapira" transnacionalno polje balkanskog književnog prostora. 

Unatoč tomu, hrvatski prijevod Svjetske književne republike važan je književni događaj jer je riječ o sveobuhvatnoj studiji u kojoj se o ključnim konceptima Bourdieuove teorije govori jasno i razumljivo pa će tako ova knjiga predstavljati vrijedan priručnik studentima književnosti, a svima ostalima koji se zanimaju za književnost poticaj za promišljanje o odnosima moći između "malih" i "velikih" jezika i književnosti.

Naposljetku, književnim kritičarima pružit će alate za neka vlastita mapiranja i poslužiti kao još jedan podsjetnik da se književnost "vidi" drugačije kad se na nju gleda iz kuta književne kritike, a drugačije iz kuta književne teorije i povijesti. 
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pascale Casanova

Svjetska književna republika

• Prijevod: Vanda Mikšić
• Meandarmedia 04/2024.
• 504 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533343365

U knjizi 'Svjetska književna republika' Pascale Casanova posebnu pozornost posvećuje načinima oblikovanja nacionalnih i internacionalnih autora i književnih polja, akumulaciji književnog kapitala, modelima konsakracije autora te ulozi prijevoda u unifikaciji svjetskoga književnog prostora, osvrćući se pritom i na književne opuse te razmišljanja Miroslava Krleže i Danila Kiša.