Slaven Jurić : Pjevači priča - Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva

Pjevači priča

Jedan se od učestalijih prijepora u suvremenoj domaćoj kritici i teoriji tiče sintagme „stvarnosno“ pjesništvo, s tim da u naglašavanju terminološke manjkavosti prednjači teorija (Sanjin Sorel, Tvrtko Vuković i dr.), usprkos tomu što imenovano jest generacijsko-poetički raspoznatljivo; rečeno imenovano – koje će priređivač/autor predmeta ovog osvrta radije podvesti pod izraz „suvremeno narativno pjesništvo“ – neprijeporno je rezultat raskidanja s dotadašnjom označiteljskom praksom, pa i rezultat tendencije deelitizacije pjesničkog iskaza, što prije svega valja promatrati uvažavajući tada recentni društveno-politički kontekst.

Naime, generiranje se naslova iz naznačene poetičke domene, kako primjećuje i Slaven Jurić, autor knjige "Pjevači priča" o kojoj je ovdje riječ, odvija oko milenijskog prijeloma, te ga nije teško promotriti kao refleksiju iskustva nimalo perspektivne, dapače autsajderske pozicije autora/subjekta u vremenu poraća i tranzicije. Potonji se proces, kao što znamo, temeljio na sprezi proklamiranog patriotizma (tzv. domoljublja) i pljačke (tzv. pretvorbe i privatizacije), čega je tada recentna ilustracija – možda i više od ostalih – danas nepravedno zapostavljeni film "Crvena prašina" redatelja Zrinka Ogreste iz 1999. godine.

Da bismo s vremenskim odstojanjem proniknuli u samu bit „stvarnosnog“ pjesništva, moramo u vidu imati prostorno-vremenski okoliš obilježen režimski potpomognutim stvaranjem nove oligarhije i njenih lokalnih prirepaka te ekspozitura; transformaciju, dakle, javnog u partikularno dobro, čime je otpočet proces društvene entropije koji nije zaustavljen ni onda kada bi došlo do smjene vlasti. Dapače, uporište u proklamiranom patriotizmu prometnuto je u neskriveni revizionizam (kakav nije postojao ni u ratno doba), uslijed čega – naročito u prostoru provincije – svako odstupanje od većinskog (politički dirigiranog) narativa rezultira isključivanjem iz društvenog života onoga tko si je odstupanje priuštio.

Drugim riječima, s tim da nisam siguran je li i u kolikoj mjeri rečeni aspekt uvažen pri dosadašnjim pokušajima poetičkog opisivanja fenomena „stvarnosnog“ pjesništva, u dano je poetičko polje teško proniknuti, a da pritom imenovani kontekst ne uzmemo u obzir. Tek to može opravdati moguću stilsku degradaciju poradi koje, za pretpostaviti je više nego zbog terminološke nedoumice, u književnoj kritici i teoriji prema danom fenomenu prevladava suzdržanost.

Poetičku deelitizaciju, kada govorimo o meritumu, valja prema tome promatrati kao literarnu ovjeru kontekstualne (dakle društvene) deelitizacije; budući je svaka deelitizacija ujedno i nova elitizacija – u kontekstu devedesetih godina prošlog stoljeća dijelom opisiva znamenitom sintagmom „dvjesto bogatih obitelji“ – (ne)svjesna poetička deelitizacija tako je promovirala pravac koji se, navodi Slaven Jurić u pogovoru knjige o kojoj je ovdje riječ, nikada nije manifestirao kao samosvjestan pokret.

Pjevači priča Jurić Slaven

Primijećeni izostanak „samosvjesnosti pokreta“, upravo kao i naznačeni terminološki problem, utoliko opravdavaju podnaslov knjige – „Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.)“ – mada ni to rješenje neće biti lišeno prigovora. Pretpostavljanje pojma „izbor“ pojmu „antologija“ djeluje kao opravdana odluka, upravo stoga što su uz „pravac koji se nikada nije manifestirao kao samosvjestan pokret“ vezane, pored ostalih, ovdje utvrđene nedoumice. Doduše, ne treba smetnuti s uma da je antologiju „stvarnosne“ poezije još 2010. upriličio Damir Šodan, mada upravo taj primjer – uz prevladavajuće dobre strane koje sadrži – upućuje na nužan oprez. Naime, u Šodanovoj su antologiji zastupljeni pjesnici rođeni u rasponu od 1934. (Dalibor Cvitan, Danijel Dragojević) do 1984. (Marko Pogačar), te je utoliko dvojbena poetička utemeljenost tako naglašenog kronološkog dijapazona; dakako, potonji prigovor podrazumijeva sadržajno-semantičku neraskidivost veza između „stvarnosnog“ i „stvarnog“ (kao, naoko paradoksalno, u dadaističkom pokretu).

Samim je tim pretpostavljanje izraza „suvremeno narativno pjesništvo“ terminološki diskutabilnom izrazu „stvarnosno pjesništvo“ opreznije rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili „pravca“), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako „stvarnosno“ pjesništvo jest (ili bi trebalo biti) narativno, no svako narativno pjesništvo ne mora biti „stvarnosno“. Npr. ako uzmemo u obzir autsajdersku poziciju pjesničkog subjekta (kao jedan od prepoznatljivih fenomena u korpusu), dvojbeno je možemo li pod „stvarnosnu“ poeziju podvesti čak i angažiranu literaturu predstavnika kvorumaškog naraštaja – počevši od ovdje zastupljenog Branka Čegeca („Cetinjski rukopis“, 2020.). Pa ipak, budući pojam „stvarnosno“ u književnoteorijskim krugovima rijetko nailazi na plodno tlo – makar bio identitetski precizniji (time što je uži) – rješenje koje nudi podnaslov, kao i sadržajna usredotočenost na kraće vremensko razdoblje – čini se prihvatljivijom opcijom. Potonje ne osporava Šodanovu antologiju kojoj Jurić dopisuje svojstvo početne kanonizacije (tada) mlađih autora, a dodati možemo i kanonizacije pravca (usprkos prethodno detektiranim problemima njegove upitne samosvjesnosti).

Vođen takvom strategijom Jurić kao jezgru novog pravca detektira, pored ostalih, poeziju tada mladih pjesnika: Tomice Bajsića, Tatjane Gromača, Drage Glamuzine, Krešimira Pintarića i Bojana Radašinovića, u njihovu mladoautorskom stvaralaštvu prepoznajući definirani poetički koncept, a kao prve neprijeporne generacijske naslove prepoznaje Bajsićevu zbirku „Južni križ“ (1995.) i zbirku Damira Radića „Lov na risove“ (1999.), ujedno ističući važnost zbirki kao što su „Konji i jahači“ (1994.) Dragana Juraka, „Maskirani anđeo“ (1995.) Zvjezdane Bubnjar, pa i „Demon u pari kupaonice“ (2000.) koju potpisuje Rade Jarak. Prvu dekadu razdoblja pritom opisuje kao fazu nekonstituiranosti modela, uslijed čega unutar istih okvira, npr. kod Bajsića, koegzistiraju narativno pjesništvo te pjesma u prozi.

Pretpostavljanje izraza „suvremeno narativno pjesništvo“ terminološki diskutabilnom izrazu „stvarnosno pjesništvo“ opreznije je rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili „pravca“), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako „stvarnosno“ pjesništvo jest (ili bi trebalo biti) narativno, no svako narativno pjesništvo ne mora biti „stvarnosno“. 

Potvrdu zaokreta naspram semantičkog konkretizma nalazi u poetički prijelomnim zbirkama Tatjane Gromače („Nešto nije u redu?“, 2000.) i Drage Glamuzine („Mesari“, 2001.), ujedno ukazujući na podudarnost zaokreta k narativnom pjesništvu i povratka zapleta/fabule u prozi, ali i figurativnosti u slikarstvu. To pak potvrđuje opravdanost ranijega gledišta temeljem kojeg je deelitizirana umjetnost reakcija na prostorno-vremenski kontekst koji ne trpi estetički motiviranu autonomiju umjetničkog iskaza, što međutim ne znači da su imenovani naslovi obilježeni estetičkom manjkavošću.

Kao moguća je kulminacija suvremenog narativnog pjesničkog iskustva imenovana kultna pjesnička zbirka Miljenka Jergovića („Hauzmajstor Šulc“, prvi put objavljena 2005.), tim više što je kao jedno od poetičkih obilježja naznačena i privrženost pripovjednom monologu. Po uzoru na konstrukciju književnog polja Pierrea Bourdieua, odnosno relaciju „centra“ i „periferije“ u polju temeljem kojeg je Pascale Casanova „dizajnirala“ Svjetsku književnu republiku (o čemu je u studiji „Književna republika Jugoslavija“ podrobno pisao Boris Postnikov), istaknut je i utjecaj periferije na poetički pravac (npr. Mile Stojić, „Libreto za sviralu i strojnicu“, 1994., Jozefina Dautbegović i dr.), ali je i naznačena vezanost subjekta uz nacionalne vrijednosti te zabrinutost za opća pitanja (Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Boris Dežulović). Potonje, osobito uzmemo li u obzir Dežulovićevu zbirku („Pjesme iz Lore“, 2005.), upućuje na ulogu figure ironije u angažiranom iskustvu, mada je gdjekad realizirano kazivačevo neposredno/autsajdersko iskustvo – tada je, dakako, riječ o autoironiji (osobito u pjesništvu Roberta Roklicera, Krešimira Pintarića ili Vlade Bulića).

Dodamo li tomu poetički utjecaj Raymonda Carvera (osobito u poeziji Drage Glamuzine), pa i posredni utjecaj Borisa Marune, obilježja poetičkog pravca (makar lišenog samosvjesnosti) možemo, navodi Jurić, podvesti pod formulu: anegdota + kratkoća + slobodni stih + svakodnevno iskustvo + ironija/autoironija, premda i ovdje valja razmišljati o najčešće djelomičnim odstupanjima koja gdjekad, npr. u poeziji Damira Radića, podrazumijevaju intenzivirano intertekstualno/intermedijalno iskustvo kojega manjkalo nije ni u ranijim poetikama (primjerice onoj kvorumaškog senzibiliteta). 

Napokon, poetičke karakteristike pravca poput mimetičke transparentnosti, narativnosti, niskog stilskog registra ili figuralnog minimalizma u službi su naglašivanja metonimijskog slijeda, od čega domaće pjesništvo mlađe srednje i mlađe generacije u posljednjih petnaestak godina – barem kada su vodeća imena posrijedi – dominantno odstupa, usprkos mogućim iznimkama poput poezije Marije Andrijašević, i usprkos širokom recepcijskom uvažavanju u poetičkim stremljenjima dosljednih Olje Savičević Ivančević (npr. „Divlje i tvoje“, 2020.) te Ivane Bodrožić. Osim toga, Jurić izvrsno uočava i problem apriornog vrednovanja iz kojeg se nameće zaključak kako je posrijedi „loš pravac“ unutar kojeg su se dogodile „dobre zbirke“.

Već iz samog izbora – a čine ga fragmenti opusa dvadeset i jedno autorica i autora – lako je naći argumente na temelju kojih ćemo apriorno vrednovanje jednako apriorno i odbaciti; doduše, uz dodatak da je apriorno vrednovanje beziznimno pogrešno, čak i kada govorimo o kvantitativno zapaženijem opusu jednog autora (recimo ovdje zastupljenog Marka Tomaša).

No, dojam koji se nameće po čitanju „Pjevača priča“ u prvom se redu tiče potrebe za uklanjanjem prije spomenutih terminoloških nedoumica, budući je riječ o u našem književnom polju svojedobno rasprostranjenom fenomenu čije tajne nećemo odgonetnuti interpretativno trivijalizirajući njegove mjestimice vrhunske estetičke dosege. 

Pjevači priča : Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. - 2024.)

• V.B.Z. 03/2025.
• 446 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535207979
• Cijena: 27.90 eur

Antologija Slavena Jurića 'Pjevači priča : Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. - 2024.)' hvata se, opsežnim izborom iz predmetne pjesničke aktive i pripadajućim pogovorom opsega manje studije. Razmatrano pjesništvo označavalo se stvarnosnim, mimetičkim, neorealističkim, neoegzistencijalnim i mnogim drugim odrednicama koje, iako uglavnom nisu posve promašene, zaobilaze jednu od temeljnih, a po Slavenu Juriću i ključnu njezinu karakteristiku: priču.