Aleksandra Wojtaszek : Fjaka
Kad je stigavši na obalu Istre u drugoj polovici osamnaestog stoljeća opat Alberto Fortis prvi put došao u dodir s našim ljudima, oni su mu se učinili "siromašnim i grubim". Poslije će taj talijanski prirodoslovac i putopisac u više navrata proputovati Dalmacijom istražujući njezine zemljopisne i geološke značajke, ali i kulturu, običaje i praznovjerja njezinih stanovnika Morlaka, odnosno Vlaha, što će opisati u svom glasovitom djelu Put po Dalmaciji.
Otada će se mnogi strani geografi, povjesničari i lingvisti baviti našim krajevima, ljudima i jezikom, ali često s primjesom egzotizma, a ponekad i onoga što se u suvremenoj post-kolonijalnoj teoriji naziva orijentalizmom.
Od takvih knjiga, koje su se temeljile isključivo na pogledu "izvana", umnogome se razlikuje Fjaka Aleksandre Wojtaszek (Disput, 2025. u prijevodu s poljskog Adriana Cvitanovića) za koju bi se, unatoč njezinu podnaslovu – Hrvatska. Pogled izvana, moglo reći da se uvelike temelji i na pogledu "iznutra".
Aleksandra Wojtaszek (1991.) poljska je slavistica koja predaje hrvatsku književnost na sveučilištu u Krakowu. Doktorirala je na temu hrvatske i srpske žanrovske fantastike, a bavi se i prevođenjem hrvatske književnosti na poljski. Prevela je zbirku pjesama Lovostaj Monike Herceg koja je prošle godine osvojila prestižnu poljsku književnu nagradu European Poet of Freedom, a trenutno prevodi roman Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši. Piše znanstvene članke i reportaže. Njezina Fjaka, knjiga putopisnih eseja po Hrvatskoj je bila pravi mali best-seller u Poljskoj, a u Slovačkoj se prodalo čak šest tisuća primjeraka. Nedavno je izašla i u češkom prijevodu, a u pripremi je i prijevod na talijanski
Fjaka nije klasični turistički vodič u kojem se opisuju prirodne ljepote i Hrvatske i njezine kulturne i povijesne znamenitosti nego književna reportaža temeljena na razgovorima s novinarima, povjesničarima, osobama iz javnog života, ali i brojnim drugima koje je autorica susretala, kako navodi u predgovoru hrvatskom izdanju, "tijekom petnaest godina svakodnevnog bavljenja Hrvatskom". U istom tekstu Wojtaszek dalje navodi kako je knjiga namijenjena njezinim sunarodnjacima koji su poželjeli steći dublju sliku o zemlji u kojoj svake godine ljetuju, a ne hrvatskim čitateljima kojima će se mnogo toga u njoj možda učiniti općepoznatim ili suviše pojednostavljenim pa bi joj bilo drago da je pročitaju onako kako su je čitali Poljaci ili Slovaci, to jest, da svoju zemlju gledaju njihovim očima.
Međutim, bez obzira na to što uistinu donosi mnogo toga što je domaćem čitatelju već poznato, ova je knjiga zanimljiva zato što je nije napisao netko tko Hrvatsku promatra posve "izvana" nego netko tko se poistovjetio s njom, netko tko dobro poznaje njezinu prošlost, ali je duboko uronjen i u njezinu sadašnjost.
Pogled "izvana" i "iznutra"
Fjaka
I doista, u knjizi pogledi "izvana" i "iznutra" kao da se neprestano izmjenjuju. Struktura knjige temelji se na pogledu "izvana": eseji odnosno reportaže poredani su onim redom kojim prosječni Poljak, odnosno građanin bilo koje druge zemlje na koju će knjiga biti prevedena, upoznaje Hrvatsku, to jest počevši od onoga po čemu mu je ona najpoznatija, od turizma, nogometa pa sve do raspada Jugoslavije i rata u devedesetima.
Prvi je esej tako posvećen Hrvatskoj kao zemlji mora, sunca i "vječnog" ljeta, drugi Hajduku, a zatim slijede reportaže o drugim mjestima i krajevima koje bi stranac mogao posjetiti. No, čim se Hrvatskoj približila okom stranca, autorica mijenja perspektivu iz koje piše, pripovijeda o onome što se ne vidi na prvi pogled, zadire ispod površine, pokušava svojim čitateljima u Poljskoj predočiti svu njezinu kompleksnost i proturječja, nudi pogled "iznutra". Hrvatska možda izgleda kao turistički raj, mjesto u kojem turisti mogu ispuniti svoje fantazije o lagodnom životu uz more, ali je za lokalne stanovnike zbog prenapučenih gradova, devastacije obale i podivljalih cijena taj život sve samo ne lagodan.
Osim toga, mnogi stanovnici iz drugih krajeva zemlje ne mogu si priuštiti ljetovanje na obali pa ljeti dolaze onamo raditi kao sezonski radnici. Za sve njih turistička sezona tek je predstava u kojoj glume svoje uloge kako bi zadovoljili potrebe turista sve dok se zadnjeg dana ljeta ne zatvore restorani i lokali i ne ugase svjetla turističke pozornice. Isto tako, otoci mogu biti čarobna mjesta za odmor, ali oni također pripovijedaju priče o izoliranosti, nezaposlenosti, emigraciji, gladi, sušama, ovisnosti o silama prirode.
Hrvatska jest zemlja kulturnih i povijesnih spomenika, ali je i zemlja ruševina industrijskih postrojenja propalih manje zbog rata, a više zbog privatizacije pa tako Wojtaszek nekad prosperitetni Benkovac opisuje kao gotovo postapokaliptičan grad u kojem nema budućnosti za mlade koji bi u njemu željeli ostati. Također, autoricu Zagreb zanima manje kao srednjoeuropski grad iz turističkih prospekata nego šeta njegovim predgrađima, čita grafite na zidovima, opisuje prodavače na Gagarinovu šetalištu, odlazi na obilazak grada iz perspektive beskućnika, razgovara s bivšim radnicama tvornice "Kamensko".
Iza kulisa
Putujući po Hrvatskoj, Wojtaszek priznaje kako promatrajući njezine rimske građevine i ranosrednjovjekovne crkve gotovo fizički osjeća kako joj Hrvatska izmiče, kako joj njihova pročelja odmažu u tome da je bolje shvati, kako joj zastiru pogled na ono što se događa iza njihovih povijesnih kulisa. Stoga će se u svakoj reportaži potruditi doprijeti iza kulisa onoga što se vidi na prvi pogled.
U Zadru će tako, umjesto da se prošeta centrom s povijesnim spomenicima, ostati u hostelu razgovarati s vozačima Ubera koji su u vrijeme turističke sezone iz Zagreba došli u Zadar i s vlasnicom hostela koja vodi i praonicu rublja u gradu. Na Hvaru razgovara s voditeljicom lokalne kulturne udruge i s djevojkom koja ju je ugostila u apartmanu, a s mjesnim ribarom odlazi u lov na lignje. S Istrom čitatelje upoznaje preko istarske fantastike, a sugovornik joj je legendarni novinar i promicatelj fantastike Davor Šišović, dok o povijesti istarskog antifašizma i o fojbama razgovara s povjesničarom Frankom Dotom. Međutim, razgovarat će i s Joškom Jorasom, Slovencem koji se godinama s lokalnim vlastima sporio tvrdeći kako se njegova kuća nalazi u Sloveniji, a ne Hrvatskoj.
Osim toga, 2015. zatekla se u šatoru prosvjednika ispred Ministarstva branitelja, a nakon toga i na ručku s vođom prosvjeda Đurom Glogoškim i njegovom suprugom. Ne bi li još bolje shvatila probleme branitelja, u Županji je razgovarala sa Cogijem, braniteljem kojem je dijagnosticiran PTSP, dok je u Vukovaru o međunacionalnim odnosima razgovarala s lokalnim novinarom, zatim s mladićem srpske nacionalnosti te s predsjednicom vukovarskog ogranka Udruge djece poginulih i nestalih branitelja. Svim tim razgovorima autorica pristupa sa suosjećanjem i željom da što bolje shvati sugovornika i pronikne u probleme koji muče suvremenu Hrvatsku.
U dubinu
Nakon što je u prvom djelu zagrebla ispod površine, to jest zavirila "iza kulisa" stereotipnih slika o Hrvatskoj, u drugom dijelu knjige pod naslovom "Hrvat – tko bi to bio?", Wojtaszek svog poljskog čitatelja vodi u "dubinu", do pitanja hrvatskog identiteta i nacionalnih mitova. Na primjeru reklame za Ožujsko pivo, glasovite slike Otona Ivekovića, ali i Thompsonove pjesme u kojima se govori o dolasku Hrvata u ove krajeve, autorica dekonstruira utemeljiteljske mitove prema kojima je to bio prazan kutak zemlje koju im je dodijelio Bog. Naprotiv, navodi Wojtaszek, ondje je tada "vladala prilična gužva", a hrvatski identitet je jednostavno mješavina slavenske i drugih civilizacija koje su Hrvati ondje zatekli.
U poglavlju "Bravar, doktor i kralj", autorica se bavi biografijama triju povijesnih ličnosti rođenih u Hrvatskom Zagorju, Josipa Broza, Franje Tuđmana i Matije Gupca. Iako pokazuje određeno razumijevanje za Tuđmana, njezine su simpatije neskriveno na strani Broza, dok za Gupca tvrdi kako je njegovo nasljeđe od devedesetih naovamo izblijedjelo i kako ga neki povjesničari od narodnog junaka pokušavaju pretvoriti u razbojnika, izdajnika nacionalnog pitanja.
Jedna od važnih odrednica nacionalnog identiteta je i povijest Hrvatske unutar Jugoslavije pa autorica u zasebnom poglavlju donosi kratku povijest te zemlje, govori o šezdesetim i sedamdesetim godinama, o glazbi i filmovima, Josipi Lisac i Karlu Metikošu, o novom valu i osamdesetima. Svojim čitateljima u Poljskoj objašnjava kako su hrvatski, srpski i bosanski u biti isti jezik, poučava ih hrvatskim psovkama ali ih, ilustrirajući bogatstvo hrvatskog jezika, ne propušta i "bocnuti" navodeći kako u poljskom jeziku ne postoji pandan za riječi "družiti se", "uživati" ili, primjerice, "zbariti".
U predgovoru knjizi, kao i na njezinom zagrebačkom predstavljanju, autorica nije krila da je bila kritična prema Hrvatskoj, ali je to bilo stoga, kao što kaže, što su joj prirasli srcu njezini ljudi. U posljednjem dijelu nazvanom "Sjene" govori o nacionalizmu i posljedicama rata koji poput sjena zastiru istinske društvene i ekonomske probleme kao što su nezaposlenost i odlazak mladih u inozemstvo.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Prostor za nove priče
Unatoč, a možda baš i zahvaljujući toj autoričinoj kritičnosti, Hrvatska je u knjizi prikazana kao kompleksna, višedimenzionalna zemlja, a ne samo kao zemlja mora, lijepih plaža, nogometa i povijesnih spomenika. Osim istinskim interesom da zaviri dublje, otkrije još nešto, Aleksandra Wojtaszek je na svoja lutanja Hrvatskom krenula i naoružana priličnom erudicijom. Tako se pri pisanju koristila brojnim izvorima, povijesnim knjigama, znanstvenim i novinskim člancima, na kraju knjige navela je i soundtrack, popis pjesama koje prate svako poglavlje, a kroz knjigu spominje ili citira niz pisaca kao što su Jurica Pavičić, Zoran Ferić, Senko Karuza, Ivana Bodrožić, Miljenko Jergović, Ranko Marinković, Vesna Parun, Miroslav Krleža, August Šenoa, Vladimir Nazor, Dubravka Ugrešić, Pavao Pavličić, od kojih mnogi nisu prevedeni u Poljskoj (ili u drugim zemljama na koje će knjiga biti prevedena). Osim toga, i sam prikaz hrvatske kulture i suvremene povijesti potencijalno će otvoriti vrata novim prijevodima – priče, konteksti, imena i mjesta stranim čitateljima više neće biti toliko nepoznati i "egzotični" tako da će sasvim sigurno otvoriti prostor ne samo za prijevode nego i za nove priče o Hrvatskoj. Naposljetku, valja istaknuti i književnu kvalitetu reportaža u knjizi. Aleksandra Wojtaszek doista sjajno piše, baš kao što i Adrian Cvitanović sjajno prevodi.
A što se domaćeg čitatelja tiče, njemu će u knjizi doista mnogo toga biti poznato. No, bez obzira na to, vjerojatno će otkriti i nešto novo. Sasvim sigurno, svoje znanje hrvatske povijesti moći će nadopuniti nekim detaljem, moći će doznati nešto novo o mjestima i krajevima Hrvatske u kojima nije bio ili se upoznati s istarskom fantastikom.
Ili jednostavno može pročitati odličnu književnu reportažu o svojoj zemlji gledajući je tuđim očima.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Fjaka : Hrvatska – pogled izvana
- Prijevod: Adrian Cvitanović
- Disput 09/2025.
- 232 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532605174
- Cijena: 20.00 eur
- Kupi knjigu!
'Fjaka' Aleksandre Wojtaszek nije klasični turistički vodič, nego književna reportaža temeljena na razgovorima s novinarima, povjesničarima i osobama iz javnog života. Hrvatska je prikazana kao kompleksna, višedimenzionalna zemlja, a autorica, naoružana erudicijom, koristi brojne izvore, od povijesnih knjiga do znanstvenih članaka, te na kraju nudi i 'soundtrack' koji prati svako poglavlje.