Matija Štahan: Uskrsnuće autora & Božica Jelušić: Lica žene iz sjene

Od 2001. i njenog ponovnog pokretanja, u ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika objavljeno je više od 280 naslova. Kako nije riječ o specijaliziranoj biblioteci već, prije svega, biblioteci koja objavljuje naslove svojih autorica i autora (što živih, što pokojnih), posrijedi je edicija koja pored ostalog nije pošteđena oscilacija; mogli bismo ići toliko daleko i ustvrditi da je pristojnih naslova ovdje omanji broj, pri čemu je najčešće riječ o izdanjima kanonskih imena domaće literature. O razlozima zašto je tome tako mogli bismo naširoko – počevši od estetičkih dosega recentnih vedeta kojima strukovno udruženje raspolaže – no takav nas dojam navodi na zaključak da promotivne aktivnosti vezane uz biblioteku, koje su takve kakve već jesu, možda i ne predstavljaju problem koji bi nas kao publiku trebao zabrinuti, makar ono što je (su)financirano javnim sredstvima ne bi smjelo biti lišeno našeg interesa.

Osim toga, makar i zbog zakona velikih brojeva (a broj veći od 280 za jednu je biblioteku velik broj), i pored izdanja kanonskih autora moguće je računati na poneko pristojno izdanje (u posljednje vrijeme jedno je takvo, primjerice, zbirka poezije „Kupa“ Borisa Vrge objavljena 2023.). Za ovu priliku, budući da je riječ o biblioteci rijetko zastupljenoj u medijskom mainstreamu (kao da smo mi mainstream!), izdvojili smo dva naslova: naravno, ne kao promotori jedne knjižnice, zato što kritika nije promotivni materijal, već se nadovezujući na žaoke o krizi kritike kojih smo se posredno dotakli u osvrtu na nedavno objavljenu „Stilistiku reklame“ Krešimira Bagića.

Uskrsnuće autora Štahan Matija

Prvi naslov potpisuje književni kritičar, esejist i društveni komentator Matija Štahan, široj publici poznat kao jedan od učesnika emisije Peti dan Trećeg programa Hrvatske Radiotelevizije. U knjizi "Uskrsnuće autora: Književne kritike i ogledi" zastupljeno je tridesetak kritika i eseja uglavnom objavljenih tokom prethodnih desetak godina u više medija (poput „Vijenca“, „Republike“, „Arteista“, „Modernih vremena“ i dr.). Tekstovi su podijeljeni u šest nenaslovljenih, no tematski usredotočenih ciklusa, pa je tako prva cjelina primarno obilježena (meta)kritikom onih pisaca i esejista/kritičara/teoretičara koje autor svrstava u tzv. književnu ljevicu, posebno u tekstu iz 2024. u kojem se referira na slučaj Vrisak o kojem se, prema svemu sudeći, pisalo i u „Vijencu“. I u rečenom, kao i u dijelu drugih u knjizi zastupljenih tekstova, Štahan se pritom ne libi izreći estetički sud, pa tako u potonjem slučaju tvrdi kako Zorana Ferića treba kritizirati, parafrazirat ću, zbog precijenjenosti njegova književnog rada, pri čemu bi svako preispitivanje legitimiteta takvog stava bilo duboko pogrešno. Kao što je pogrešno, nakon teksta "Doba izmeta" izvorno objavljenog u časopisu „Republika“ 2020., uvrstiti i iste godine te u istoj publikaciji objavljeni tekst, ustvari polemički odgovor na primjedbe koje je prethodno na portalu Kritika h, d, p, povodom rečenog polazišnog teksta iznijela Andrijana Kos Lajtman, a koji u samoj knjizi ne možemo naći.

Drugim riječima, a to se i nameće kao jedna od silnica prve skupine tekstova, nesporno je kritičarevo pravo ne doživjeti kao prvorazredan inače vrlo hvaljeni roman „Proslava“ Damira Karakaša, no da bismo imali cjelovitu sliku onoga što je u tekstovima ili dijelu njih naznačeno, morali bismo, pored rečene opaske, dobiti odgovore na tamo (ne)izrečeno pitanje: koja su to imena zapostavljena u korist recentnog (lijevoliberalnog) establišmenta? Štahan se, u rečenom odgovoru na odgovor, tako dotakao načina na koji je svojedobno tretiran romaneskni prvijenac Ene Katarine Haler, no i dalje ne poentira imenima umjesto imena – Ako Karakaš nije taj, tko je? Ako Zoran Ferić nije taj, tko je onda? Jer ono što nam se između redaka nudi kao dojam ne čini se kao odgovor koji bi glasio – nitko. Sličnu situaciju, mada u kudikamo ogorčenije napisanom  tekstu, nude i razmišljanja Borisa Kvaternika, koji se već neko vrijeme razračunava s dijelom suvremene domaće pjesničke scene, imenima ne konkretizirajući zapostavljenu stranu.

To pak podsjeća na posljednjih godina uobičajene reakcije autora na društvenim mrežama čija su djela „izvrgnuta ruglu“ negativne kritike, a o čemu je nedavno pisao Boris Postnikov. Potonjeg navodimo i kao jedno od dvoje imena čije recentne naslove Štahan izlaže kritici, preispitujući (su)odnos pojmova „transnacionalno“ i „postjugoslavensko“, k tome osobito zamjerajući ideju „postjugoslavenskog“ kao filtra onog najboljeg. I ovdje se, pored iznimki koje potvrđuju pravilo, javlja nedoumica oko zapostavljenih (ili „zapostavljenih“) autora: tko su, koliko ih je, i kako je moguće da u konzervativnom društvu kao što je hrvatsko njihov talent (da ne kažem genij) ne dolazi do izražaja?

Drugi ciklus tekstova primarno je usredotočen na lik i djelo Miroslava Krleže, s osobito pogođenim opaskama o „Baladama Petrice Kerempuha“, pjesničkom remek-djelu čiji, za tu priliku izmišljeni jezik, opravdava diskusije koje su se prije pet godina u časopisu Artikulacije pojavile povodom antologije „Svjetlaci: Hrvatsko pjesništvo trećeg poraća (1996. – 2019.)“. Doduše, pokušaj definicije Krležine poetike (mada bismo radije trebali razmisliti o množini, dakle o poetikama), a nju naziva „socnadrealizam“, teško da možemo ocijeniti kao nešto više od pokušaja, mada je svaka posvećenost najvećem južnoslavenskom piscu pohvalna. Baš kao i kritičkom diskursu Antuna Gustava Matoša, a ne recimo njegovoj, javna tajna, dozlaboga precijenjenoj poeziji. Tekst o „odnosu“ Jorgea Luisa Borgesa i Jana Panonija, središnji tekst ciklusa usredotočenog na ulogu hereze u literaturi (pored Borgesovih kratkih proza s naglaskom na priču „Teolozi“ iz zbirke „Aleph“, zanimljivo je i razmatranje pjesničke zbirke „Kameni spavač“ Maka Dizdara), međutim, doima se kao esejistički vrhunac knjige, pri čemu interpretacija Jude (prema Borgesovoj kratkoj priči „Tri verzije Jude“) može poslužiti i kao pripremni tekst za čitanje ovogodišnjeg Nagradom „Ksaver Šandor Gjalski“ ovjenčanog romana Roberta Međurečana.

Pitanje prostor-vremena, primjećuje Štahan, neodvojivo je od pitanja identiteta, a „pripovjedna“ superiornost kršćanstva naspram „pripovjednih“ pozicija drugih religija proizlazi iz autorove, gle čuda, ideološke pozicije koju bismo drugima, koliko sam shvatio, trebali predbaciti. Zadana pozicija gdjegdje vodi i do zaključaka (ili barem slutnji) za koje nisam siguran ima li ih smisla analizirati (npr. odnos mita i evolucije), barem kada se u logičko zaključivanje upliće dogma. Ono svakako upečatljivije tiče se odnosa teorija zavjere i literature, osobito autorove uvjerenosti u moguću dosadu proze kojoj dopisuje predznak „stvarnosna“, a čemu suprotstavlja čitalačke preporuke u zasebnom ciklusu (s osobitim naglaskom na roman "Nova finska gramatika" talijanskog pisca Diega Maranija).

U završnim dvama ciklusima Štahan kritici podvrgava neke od faktora utjecaja na suvremenu literaturu: od tzv. „sensitivity readersa“ i naknadnih intervencija u književni kanon, sve do uloge umjetne inteligencije kojoj posvećuje završni ciklus knjige, dijeleći uvjerenje da će usprkos svemu literatura kao ljudski čin opstati. To uvjerenje proizlazi iz pitanja (ne)svjesnosti počinioca autorstva, čega je zaključak da, lišena čovjeka, književnost ne može biti književnost, mada svoje uvjerenje nešto poslije i sam dovodi u pitanje (tiče se hipotetskog naknadnog pronalaska literatura koje su pisali čovjek i stroj, samim tim i pitanja (ne)prepoznavanja njihove prirode). Dovodeći rečenu poziciju u pitanje, Štahan ipak upućuje na čitalačku ulogu kao ključnu za opstanak literature, čime potvrđuje, i dalje, aktualnost eseja „Smrt autora“ Rolanda Barthesa napisanog prije gotovo šest decenija.

Tekstovi o pitanju odnosa političke korektnosti i cenzure, jasno, nisu mogli proći bez spomena remek-djela distopijskog žanra, kao što su „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleyja i „1984.“ Georgea Orwella, pa i uz opasku kako distopija nije nešto što će doći, već nešto što jest. U duhu potonjeg Štahan ne spominje, primjerice, eskalaciju društvene netolerancije proizašle iz sve bjelodanijeg historijskog revizionizma, već eutanaziju koju kategorički i u cijelosti odbacuje pripisujući joj „čudovišnu narav“. Dakako, „čudovišnu narav“ dokazuje ističući ekstreman slučaj, onaj Nizozemke Zoraye ter Beek, baš kao što je, navodeći ekstremne slučajeve, „čudovišnu narav“ moguće pripisati svemu: od smrtnih slučajeva „egzotične plesačice“ Gine Lalapole  ili engleskog prodavača Waltera Hallasa, pa do izbora Marija Kovačevića za trenera Dinama.

Vratimo li se za trenutak na ranije naznačeni Kvaternikov esej, a tragom pitanja koje se tiče zanemarenih pjesnikinja i pjesnika, valja spomenuti komentar Nagrade „Zdravko Pucak“ (koji, uz Štahana, supotpisuju pjesnici Jakob Filić i Sven Kezele), no još više tekst(ove) o autoru (ili autorskom kolektivu) koji je objavljivao pod pseudonimom Sven Adam Ewin. Čini se da je i Štahan jedan od fasciniranih nepreglednim opusom autora o čijem se identitetu, da se ne lažemo, razglabalo češće no o njegovoj poetički heterogenoj poeziji. Taj netko (ili ti neki), odigravši na kartu znatiželje, tako je u manje od deset godina skucao nekoliko hiljada pjesama, a da se pritom rijetko tko zapitao nemamo li ovdje, umjesto s vrhunskom poezijom, posla sa – skribomanijom. Premda je koketirao i sa slobodnim stihom, glavninu njegova opusa (pišem temeljem ličnog sjećanja) čine pjesme pisane vezanim stihom, a ako kao jedan od „smrtnih grijeha“ u rečenom eseju Kvaternik ističe neoriginalnost (kao da je kolosalno otkriće poetički utjecaj Danijela Dragojevića na, makar ni izbliza u cijelosti, poeziju Marka Pogačara), što bismo onda trebali misliti o poeziji Svena Adama Ewina o kojoj Štahan piše s oduševljenjem (kvalificirajući autora kao poetu doctusa i poetu ludensa)?

Lica žene iz sjene Jelušić Božica

Pitanje (ne)originalnosti u iskustvu je postmodernizma po svoj prilici retoričko, pri čemu se pod „originalnim“ podrazumijeva ono „neaktualno“, te bismo isključivo tom logikom – dakle kao originalno koje to nije – mogli komentirati i novu zbirku "Lica žene iz sjene" Božice Jelušić, autorice čija prolifičnost, začudo, nikada nije bila predmetom rasprava.

I u svojoj novoj zbirci, a ona je podijeljena u dva ciklusa i broji ukupno četrdesetak tekstova, Jelušić potvrđuje umijeće korištenja rime te brojanja slogova u stihu, što je dostatno za pogovornu kvalifikaciju koja glasi – „rađanje stihova“. Kako se naoko sve u zbirci čini organizacijski suvislo, bit će zato što kaos ne priliči čvrstoj kompoziciji dominantne katrene, nekolicina barem naoko bezrazložno datiranih pjesama budi sumnju kako je dio tekstova dodan tek toliko da pjesama u zbirci bude „dovoljno“; na tom si tragu možemo objasniti i pjesmu "Flora Green: Stanza", kojoj je dopisan i prijevod na engleski jezik, a koja je koncepcijski posve teško uklopiva u za improvizaciju neprikladan kontekst.

Kada, k tome, govorimo o pitanju (ne)originalnosti, na umu moramo imati i problem autopoetičkog iscrpljivanja; naime, čitajući autoričinu knjigu, čiji ukupni utisak donekle popravlja fotografski prilog multimedijske umjetnice Dine Selimović Maganaris, može nam se učiniti da je posrijedi zbirka koju je autorica mnogo puta napisala, te da se, umjesto poeziji, posvetila njenom ustrajnom recikliranju (što je, ukoliko nećemo biti strogi kao npr. Boris Kvaternik, i dalje poezija, makar posve predvidiva). To naravno ne znači da u rukopisu nisu zabilježeni i pozitivni trenuci, osobito na leksičkom planu, kako tvorbeno (doprozorno, praskozorna, kišopoj i sl.), tako i doziranim korištenjem tuđica (mahala), arhaizama (versi u "Žena koja pjesme čita") ili pojmova iz antičke mitologije (npr. Amalteja u pjesmi "Ona svjedoči čudo u svijetu"), pa i hidronima (Brahmaputra). Gdjekad, u semantičku svrhu, autorica poseže i za grafostilističkom intervencijom, navodeći pojam/sintagmu velikim slovima (npr. JESI u "Kad si u košulji bijeloj"). 

Sve rečeno, međutim, u sjeni je repetitivnosti koja se manje-više proteže kroz autoričin opus, u mjeri jamačno radikalnijoj no što je ona u poeziji Svena Adama Ewina. Tek usput, lirski glas usredotočen je primarno na ženinu ljepotu; nju možemo opisati kao „unutrašnju“, makar opisi bili obogaćeni erotizmom kao u pjesmi nespretno naslovljenoj "Ukradi dobre volje" (Šaran je ljuskaš na stolu, povrće divnih kolora. / Jest ćemo, vino piti i ljubiti se sočno.).

Ženina je ljepota u zbirci pretpostavljena intelektu, žena je objekt promatranja i žudnje koju prikriti ne mogu ni protežni motivi prirode, napose biljne ornamentike ("Ako ima nešto (u govoru cvijeća)"). Žena je u zbirci do te mjere i u tolikoj mjeri opredmećena da me i strah pomisliti kakva bi recepcija knjige bila da istu umjesto autorice potpisuje autor. Za pretpostaviti je ipak nikakva, budući da tu zbirku nitko, osim možda kritičara na zadatku, ne bi čitao.

Naravno, predbacivanje literarne objektivizacije žene, kao i svake druge objektivizacije, ne odgovara estetičkoj prosudbi djela koje je u ovom slučaju, nadasve, zanatsko. Mit o sprezi emocije i rime, pak, valja prepustiti ostarjelim čitankama iz književnosti. A ako smo spremni ignorirati repetitivnost (mlađem naraštaju istovremeno predbacujući tobožnju neinventivnost), ostaju nam druge slabosti među kojima se ističe i do potpune banalnosti dovedena poredba. U pjesmi „Čitajući magnolijinu mapu“ piše: Pod granom ružičastom procvala Žena stoji, / Lepa k'o upisana i Lijepa kao grijeh. Ili situacije kada potreba za rimom uvjetuje narušavanje semantičkog integriteta kao u pjesmi "Balkon": Ne vidimo li da ljestvica pada? / Poezija je samo Putzfrau. / Blaženi koji pofumaju travu, / Ne mareći za blejanje stada.

U Kvaternikovu eseju prozvani autori, odnedavno s izuzetkom Lane Derkač, nisu, međutim, dobitnici Nagrade „Tin Ujević“, a i po svoj su prilici (s mogućim izuzetkom Sonje Manojlović), objavili mnogo manje knjiga poezije no autorica zbirke „Lica žene iz sjene“. Stoga je moguće da sam posve u krivu i da će ova knjiga negdje već biti zasluženo nagrađena.

Matija Štahan

Uskrsnuće autora : Književne kritike i ogledi

• Društvo hrvatskih književnika 07/2025.
• 202 str., meki uvez
• ISBN 9789532784299
• Cijena: 19.00 eur
• Kupi knjigu!

Pred čitateljima je 'Uskrsnuće autora', druga knjiga ogleda i kritika poznatoga televizijskog i medijskog komentatora i analitičara Matije Štahana. Knjiga sadrži 29 izabranih autorovih tekstova što ih je on u posljednjih desetak godina objavljivao u hrvatskim medijima (papirnim i elektronskim). Štahanove tekstove povezuje originalni pristup predmetu obrade i pomna obaviještenosti i katalog znanja o temama o kojima se raspravlja na krajnje lucidan i potentan način.

Božica Jelušić

Lica žene iz sjene

• Društvo hrvatskih književnika 07/2025.
• 78 str., meki uvez
• ISBN 9789532784176
• Cijena: 14.00 eur
• Kupi knjigu!

Svojom novom knjigom 'Lica žene iz sjene' Božica Jelušić nastavlja već čvrsto etabliran poetski put u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Njeni stihovi dohvaćaju jedinstvenu dimenziju u kojoj se rađa pjesma, smrt i mudrost. U njenu slučaju, kao i u slučaju svakog istinskog pjesničkog glasa potvrđuje se magična formula: poezija ne govori o nečemu, poezija govori.