Sven Adam Ewin: Zmijski car

Sven Adam Ewin: Zmijski car

Zmijski car Ewin Sven Adam

Sven Adam Ewin, autor nepoznata identiteta, jedan je od najintrigantnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, koji je u samo nekoliko godina, kao potpuni autsajder, uspio „pokoriti“ inače iznimno getoiziranu domaću poetsku scenu. Objavljujući isprva isključivo na internetu, da bi se njegova djelatnost kasnije prelila i u tiskana izdanja časopisa kao što su „Vijenac“ ili „Hrvatska revija“, Ewin je sredinom prošle godine u nakladi Matice hrvatske objavio i svoju prvu zbirku koja čini samo mali dio njegove cjelokupne pjesničke produkcije, ako je za vjerovati njegovu (pseudo)autobiografskom izvješću dostupnom u nedavno izdanom trećem svesku kolekcije Vinka Brešića „Iz pr(a)ve ruke: nove autobiografije hrvatskih pisaca“, gdje Ewin izjavljuje kako je u zadnjih pet-šest godina, kao pradjed kojem teče osmo desetljeće života, napisao preko dvije tisuće pjesama (od kojih je nemali broj posvećen njegovoj unučici, čiji ga je osmi rođendan navodno i potaknuo na pisanje – prvotno, dakle, dječje – poezije).

Kao što u Ewinovoj poeziji uživaju različiti tipovi ljudi različitih stupnjeva obrazovanja, i kao što mnogi književni teoretičari i novinari pokušavaju dokučiti kojoj bi Ewin dobnoj skupini zaista mogao pripadati, kao i iz kojih bi dijelova Lijepe naše mogao potjecati, u različitim se interpretacijama Sven Adam Ewin javlja u različitim inkarnacijama, koje ponekad i ostavljaju dojam zrcaljenja lika onoga tko njegovu tajnu nastoji razotkriti: tako akademik Josip Užarević, rođen u Slavoniji, stječe dojam da se radi o osobi nešto starijoj od njega, „rođenoj oko 1940. godine, vjerojatno u nekome od istočnoslavonsko-posavskih sela“, dok Tomislav Čadež (koji Ewina valorizira prilično negativno), kao bivši student Filozofskog fakulteta, u Ewinu vidi „bivšeg ili sadašnjeg studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu“. Razlike u doživljaju Ewinova lika nisu prisutne samo u pretpostavkama o njegovu identitetu, već i u njegovu samopredstavljanju; kao što se u Brešićevoj knjizi proglašava pradjedom, tako se u HTV-ovoj emisiji „Knjiga ili život“ ukazuje, lica skrivena otvorenom knjigom, u ženskome obličju.

Premda su – što se vidi iz svega navedenog – Ewinove dobne i spolne odrednice dosljedno neodredive, Svenova „zrcalna“ karakteristika vidljiva je već i iz debitantske mu zbirke, naslova „Zmijski car“, gdje na eksplicitan ili implicitan način polemizira ili dijalogizira s brojnim svojim istaknutim prethodnicima iz hrvatske i južnoslavenske, ali i europske i svjetske lirike, pa tako njegovu poeziju možemo dočarati i metaforom labirinta punog ogledala koja izobličuju svima dobro znane poetske, ali i prozne književne klasike.

Tako Kafkin „zemljomjer K“ u istoimenome sonetu upada u podjednako bezizlazne situacije kao i u njegovu „domicilnom“ romanu „Dvorac“ („Predajem Omot, a ništa u njemu. / I kako onda da se predmet riješi? / Jer kad se desi Greška u Sistemu, / Savršen sistem savršeno griješi“), dok, u jednostranu dijalogu sa Shakespearovom sjenkom, u šekspirijanskom sonetu „154 soneta“, Ewin teatralno progovara: „Ja jedva pjesnik, a ti ovjenčan slavom! / Tebe vole, a ja sam gotovo štetan. / Ja ljubim ženu, ah, prekrasnu u plavom, / A ti si malo... (smijem li?)... bivalentan!“.

Poput Ivana Slamniga, i Sven Adam Ewin u svojemu like objedinjuje „titule“ učenog, ali i zaigranog pjesnika („poeta doctus“ i „poeta ludens“). Ta se sretna kombinacija vrlina u Ewina ne očituje samo u prizivanju klasičnih metričkih oblika i aluzijama na najveća imena svjetske književnosti, već i u poigravanju domaćim pjesničkim oblicima (primjerice: slavenskom antitezom u pjesmi „Luče“), ali i stihovima i motivima utisnutim u „kolektivnu svijest“ hrvatskoga čitateljstva (poput parafraze spomenutog Slamniga: „Mada si, Barbaro, bila mi draga, / Onako stasita sprijeda i straga, / Ja za te više... slabo marim, / Ja s drugom sada kormilarim“). Bilo da govorimo o pjesmama vezanog stiha – najčešće u obliku šekspirijanskih i petrarkističkih soneta – ili da je riječ o slobodnome stihu, Ewin je uvijek sklon duhovitom poentiranju potkraj same pjesme, ponekad s većim, a ponekad i s manjim uspjehom (držim da su završeci dvaju već navedenih soneta – onog kafkijanskog i onog šekspirijanskog – primjeri i jednog i drugog).

Sama zbirka podijeljena je na osam tematskih cjelina, koje Krešimir Bagić u svojoj kritici dijeli na: „pisanje pjesama, sonete o sonetima, ljubavne i erotske pjesme, obiteljsku svakodnevicu, znanost i mišljenje, biblijske i vjerske teme, bolest, smrt te stihovane bilješke o pjesniku i njegovu pjesništvu“. Motivi koji svojom učestalošću određuju tematiku većine ovih ciklusa se, međutim, nerijetko mogu pronaći i u drugim ciklusima, pa bismo mogli zaključiti da Ewinova tematska raznolikost ipak nije toliko široka da bismo morali preispitivati eventualno višestruko autorstvo njegovih pjesama, skriveno pod jednim pseudonimom.

Dozirajući svoje motive kao kulinarski majstor začine u različitim sljedovima kakve gozbe, Ewin najčešće uspijeva ne ponavljati se i, shodno tome, najčešće uspijeva ne zamoriti čitatelja. Pa ipak, samo otvaranje i zatvaranje zbirke pate od pretjerane posvećenosti pjesnika njegovoj vlastitoj tajanstvenosti (autoreferentne bi pjesme na čitatelja vjerojatno djelovale znatno efektnije kada bi ih bilo nešto manje), dok se, po mom sudu, najzanimljivije Ewinove pjesme nalaze upravo pri sredini same zbirke, u ciklusima posvećenim „znanosti i mišljenju“ te „biblijskim i vjerskim temama“, od kojih su oba – što je dosadašnja kritika, koliko mi je poznato, previdjela – ispunjena kršćanskim motivima.

„Znanstveni“ bismo tako ciklus mogli opisati kao kratak niz pjesama u kojima ne dolazi do sraza „vjere i znanosti“, već do njihova prožimanja, čime Ewin uspijeva iznevjeriti i scijentističku i religijsku dogmatičnost. U humorističnoj pjesmi „Ledermanova kob“ pjesnik se poigrava sudbinom Leona Maxa Ledermana, čovjeka koji je, pri pisanju svoje uspješnice „Božja čestica: ako je svemir odgovor, što je pitanje?“ Higgsov bozon prvotno nazvao „prokletom“, ili, kako su to domaći mediji prenijeli, „vražjom česticom“, da bi ju zatim, na uredničko-izdavačku intervenciju, ipak prozvao „Božjom česticom“. U toj pjesmi, Lederman – koji je, inače, sa svoje 93 godine, još na ovome svijetu – zbog drskosti poigravanja vražjim i Božjim imenima umjesto u raju završava u paklu.

Protagonist pjesme „Zima“ pokušava dokučiti teoriju struna i „njenih jedanaest dimenzija“, a tok njegovih misli Ewin iznimno uspješno pretače u spoj teoretskih koncepata moderne fizike te kršćanskih i poganskih predaja o uskrsnuću, miješajući motiv fotona, gravitona i elektrona s čahurama, danjim paunčem i „leptirima kerubinima“, koji čuvaju kamen postavljen pred koru drveta gdje je pjesnički subjekt sahranjen i gdje iščekuje dolazak proljeća. Sonet „Stephen William Hawking“ progovara o međuodnosu tijela i duha, isprva prešutno evocirajući manihejsku herezu o grešnosti prvoga i božanstvenosti drugoga, da bi završni distih povijest ljudskosti ipak sveo natrag u okvire njihove pomirenosti („No tko bi bio Kajin, a tko tek Abel, / Ako ti mozak prikopčaju na kabel?“).

Najintrigantnije pjesme iz „religijskog“ ciklusa vrve temama od kojih bismo neke mogli okarakterizirati sintezom tisućljetnih metafizičkih i duhovnih spoznaja sa senzacionalističkim kvaziotkrićima masovnih medija današnjice (a u slučaju pjesme „Ogrtač“, i suvremenim, gotovo mladenačkim žargonom – pjesma, naime, slobodnim stihom progovara o navodnoj ljubavi Isusa i Marije Magdalene, pa ju možemo čitati i kao parodiju „Da Vincijeva koda“). U pjesmi „I.N.R.I.“ pjesnički subjekt slučajno, u mraku neke nepoznate rupe, nailazi baš na – „kosti Isusove“, što je motiv koji se povremeno javlja i u novinskim člancima – najčešće, nekim čudom, oko Božića i Uskrsa – a praćen je naslovima o „kontroverznim“ okrićima Isusovih grobova diljem Svete zemlje. U ovoj pjesmi, subjekt zalazi u intrigantan paradoks; naime, osvjedočivši se, pronalaskom njegovih posmrtnih ostataka, o Isusovoj nebožanskoj prirodi, on ga moli da mu oprosti što u njemu vidi – Boga.

U elizabetanskom sonetu naslova „Objava“, koji na podjednako zanimljiv, ali znatno lepršaviji način spaja suvremenu ekološku osviještenost s nasljeđem biblijske predaje, Mojsije na gori Horeb ugleda gorući grm i pokušava ga ugasiti, kako požar ne bi uništio šumu („On gasi... gasi... pa u čudu gleda: / »Ja koji jesam« – ugasit se ne da!“), dok u ponajboljoj pjesmi ovog ciklusa, naslova „Abraham žrtvuje sina“, Ewin smisaonom inverzijom nudi nov i osvježavajuć pogled na jednu od najpoznatijih starozavjetnih epizoda, u kojoj Jahve u posljednji trenutak pošteđuje Abrahama od obveze žrtvovanja sina – „Bilo bi zgodno znati tko je kušao koga: / Gospodin Abrahama ili Abraham Boga?“.

U kontekstu novije hrvatske poezije Ewin se iz „gomile“ ne izdvaja samo vlastitom anonimnošću ili odabirom zanemarenih versifikacijskih oblika, nego i inovativnim izborom tema. Ne bih rekao da je itko u domaćem pjesništvu prije njega opjevao CERN-ovu potragu za „Božjom česticom“ ili vulkansku prašinu koja je, zavijorivši se 2010. godine nad Islandom, onemogućila europske zrakoplove u nadlijetanju Staroga kontinenta. U pjesmi „Ciklotron“ su tako protagonisti muž i žena koji su čestice (ili hadroni), a nalaze se najvećem svjetskom akceleratoru čestica, poznatom i pod kraticom LHC (što znači: veliki hadronski sudarač), gdje svako toliko zamalo doživljavaju prometnu nesreću, koja bi njima predstavljala svojevrsno spasenje, jer bi im potvrdila svrhu postojanja, to jest: pripomogla bi daljnjem proučavanju Higgsova bozona znanstvenicima u CERN-u, međunarodnoj instituciji za nuklearna istraživanja, sa sjedištem u Ženevi („Kad prouče nam građu , / Jer mi smo čudna vrsta, / Možda u nama nađu / Otisak Božjeg prsta!“).

Protagonist soneta „Smjena carstva“, uživajući u vrućem danu travnja 2010. godine, kada dolazi do pojave vulkanske prašine nad Europom, kao kakav nepristran analitičar ljudske povijesti, dok hoda „po ovom svetom tlu“, ondje susreće „dinosaure u popodnevnoj šetnji“, prisjećajući se trenutka u kojem ih je s lica Zemlje izbrisao „Kamen Vreli“. Prebivajući tako negdje onkraj vremena, pjesnički subjekt asocijativno uspoređuje ekscese neukrotive prirode, čiji je trzaj, evo, nedavno nakratko obustavio i cjelokupni europski zračni promet, upućujući nas time implicitno na misao kako će i našu civilizaciju, prije ili kasnije, sustići ista sudbina.

Sven Adam Ewin ne može biti u potpunosti obuhvaćen samo jednom kritikom. Njegov trodijelni pseudonim ukazuje nam, uzmemo li u obzir nordijsko podrijetlo imena Sven i pripadajuće mu značenje „mlad čovjek“, ne samo na ljudskost, već i na kombinaciju starog i mladog, koja se očituje u srazu „mladića“ Svena sa „starcima“ Adamom i Evom. Tako bismo Svena, kad bismo se poslužili poetskom terminologijom Arsena Dedića, mogli nazvati „starim mladićem“ ili „mladim starcem“. Što god od toga bilo bliže istini, valja podcrtati da je riječ o pjesniku koji je sakrivši svoj identitet učinio uslugu svojoj poeziji, jer se čitateljske asocijacije ovako ne prelamaju u konkretnome pojedincu kojem znamo ime i prezime, spol, dob i stupanj obrazovanja, već se vežu uz konstrukt samoizgrađen vlastitom poezijom, koji, premda ga se ne može okarakterizirati najznačajnijim aktualnim hrvatskim pjesničkim imenom, više od bilo kojeg svoga – kako bi Shakespeare kazao: suparnika – uspijeva poprimiti auru personifikacije pjesništva samog, nekontaminiranog osobom autora.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Sven Adam Ewin

Zmijski car

• Matica hrvatska 09/2015.
• 146 str., meki uvez
• ISBN 9789533410432

Pjesništvo koje je više nego poticajan poligon za iščitavanja i istraživanja jer njegova lirska raspoloženja idu od ironije do tragedije (i ob­ratno), od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od las­civnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava.