Dario Harjaček: Stotina godina

Dario Harjaček: Stotina godina

Tijekom više od devedeset godina zagrebačko je naselje Trešnjevka, projektirano kao radničko naselje čija je osnovna zadaća bila osiguranje priuštivog stanovanja, primjer koji potvrđuje da prostor, kao sublimat sinergije čovjeka i prirode, svojom transformacijom u vremenu može uputiti, i obično to čini, na društveno-političke mijene koje su se, dodajmo, obično prelamale preko leđa nižih društvenih slojeva. Zagrebemo li ispod površine, i površnom uvidu u historiju prostora dodamo dokumentirane događaje te anegdotalne epizode iz njima obuhvaćene prošlosti, lako ćemo prepoznati paradoks mijena u vremenu: on se, naime, primarno ispoljava kroz produbljivanje socijalnog jaza, uslijed čega baš danas, a usprkos kontinuiranoj depopulaciji stanovništva posljednjih nekoliko decenija, o tzv. priuštivom stanovanju lamentiramo kao o utopijskoj, teško ostvarivoj i rijetkima namijenjenoj mogućnosti, k tome „ovisnoj“ o fondovima Europske unije čijem se obilatom korištenju, kada je Hrvatska posrijedi, bliži kraj.

Kako je, dakle, moguće da je u naoko neusporedivo nepovoljnijim realpolitičkim prilikama podizanje radničkog naselja primarno bivala djelatna, a ne mišljena činjenica? Osim što mijene tokom duljeg vremenskog perioda uvjetuju potrebu za kontinuiranim redefiniranjem klasnog poretka – s naglaskom na radničku klasu – važno je ukazati i na kolektivni pomak fokusa s ekonomskog pitanja na interpretiranja nekoliko datuma iz povijesti, čega je, prije svega, rezultat nestanak ekonomske ljevice nadomještene bilo liberalima (koji se izjašnjavaju kao ljevičari), bilo desnim populistima (čije se djelovanje uglavnom i svodi na izjašnjavanje).

Krajnja posljedica zabilježenog revizionizma, prema tome, izvjesno jest tako izrijekom neimenovani (neo)fašizam, no uz napomenu da se njegova neprijeporna čudovišnost odvija prije svega na ekonomskom planu, uslijed čega nestanak srednje klase biva „kompenziran“ preimenovanjem u srednju klasu dobrog dijela ekonomski osiromašenih društvenih slojeva. I nije to karakteristika tek Hrvatske, već i brojnih drugih sredina unutar zapadnog civilizacijskog kruga.

Stotina godina Harjaček Dario

Sprega elitističkog odmetanja „ljevice“ od prirodne biračke baze (dakle radnika), a zatim rečeno popunjavanje nastalih praznina „potkrijepljeno“ nalaženjem odgovornih unutar zone konspiracije (diskurs desnih populista apropos radničke migracije), rezultiraju krizom ideološkog identiteta, uslijed kojeg, naposljetku, osiromašene i od ranije siromašne klase, logično, izvlače deblji kraj. Navedenom bismo mogli dodati i problem indoktrinacije putem obrazovanja, no u tom bismo se slučaju, makar za ovu priliku, previše udaljili od merituma – novog romana spisatelja srednje generacije, Darija Harjačeka, koji je kao romanopisac debitirao prije sedam godina ("Sanjica Lacković", 2018.), a čiji virtuozni opis transformacije ljudi, prostora i ideja u romanu "Stotina godina" sadrži više aspekata koji djelo čine, možemo reći, vrlo vrijednim ostvarenjem.

Jedna od ključnih karakteristika romana tiče se vješte transpozicije atmosfere klasne metamorfoze u tekst, ostvarene u prvom redu opisima sudbina protagonista kroz opisano razdoblje, uslijed čega, usprkos dokumentarističkim primjesama potkrijepljenim umetanjem čitavih fragmenata dokumentarnih tekstova (u periodu od 1937. – 2022.), novonastala, književna Trešnjevka izrasta u ilustraciju usporedivih vremenskih naselja. U tom kontekstu moguća je recepcijska uvjerenost da, pišući o Naselju prve hrvatske stambene štedionice, kako već povijest pamti Trešnjevku, autor kreira uvjerljivu alegoriju prostorno-vremenske metamorfoze čija je magija upotpunjena prikazima života nekolicine porodica (Šmalcelj, Bach, Harjač, Friščić i dr.) i osebujnih pojedinaca među kojima se, pored ostalih, ističe slikar Ivica Polančec, likovni kroničar mjesta uslijed čije je transformacije gotovo zaboravljen.

Prožimanjem fikcije i fakcije, izuzmemo li spomenute dokumentarne citate koji, pored ostalog, upućuju na mijene u odnosu naroda prema Crkvi, pružena je mogućnost suživljavanja s etapama trešnjevačke kronologije, postojane usprkos brojnim ekskursima čija je osnovna zadaća približiti živote pojedinih, ispostavlja se, dominantno intrigantnih likova. I premda vremenski potpomognuta transformacija prostora, porodica i pojedinaca jamačno ne sadrži začudne elemente kakve primjerice sadrži magijski realizam, upravo ekskursi, koji dosljedno upućuju na neprilagođenog Drugog, djeluju kao katalizator pri postizanju atmosfere usporedive bilo s Macondom (Gabriel García Márquez), Camalom (Juan Rulfo, „Pedro Páramo“), možda čak i Combrayom (Marcel Proust, „Put k Swannu“), a svakako s Riminijem u filmskom klasiku Federica Fellinija iz 1973. („Amarcord“). Likovi čija živopisnost naročito utječe na postignuti efekt, među ostalima, spomenuti je slikar Ivica Polančec, androgini muškarac pod nadimkom Cura (koji je zbog androginosti, dakako, ispaštao), patuljčica Josipa ili pak Franjo Harjač, trešnjevački mesija koji je svoje poslanje proćerdao radije se opredijelivši za robovanje seksualno devijantnom ponašanju.

I upravo je Harjačev dolazak na svijet (koji u ovom slučaju može biti jedino Trešnjevka) ilustracija kojom je upotpunjen zabilježeni, kritički rezolutni diskurs tamošnje/tadašnje lijeve misli prema, baš kao i danas, djelatnoj egalitarizma lišenoj ulozi crkve koju – mada ovdje još uvijek ne kao kolaboracionist zločinačkog režima – predstavlja u svojoj pojavnosti ambivalentni lik Alojzija Stepinca: propovjednika skromnosti i uživatelja elitama namijenjenog hedonizma.

Ekskursima koji približavaju sudbine likova tako su dopisani i rečeni citati dokumentarnih i paradokumentarnih (rekao bih izmišljenih) tekstova koji eksplicitno oslikavaju sukob od naroda (tj. od evanđelja) odmetnute crkve i ljevice koja, u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, proizlazi iz naroda i pripada narodu; Stepinčevoj propovijedi iz 1937., povodom otvorenja trešnjevačke župe svetog Josipa, tako je suprotstavljen izvjesno fikcijski tekst iz rečenog Organizovanog radnika iste godine (list je zabranjen 1929.). Harjačevo iznevjeravanje mesijanstva time upućuje na krah vjere/ideala u siromaštvu ujedinjenog kolektiva, pa kada Stepinac, Vladko Maček i Vinko Šmalcelj (potonji će, u korist očuvanja lične socijalne privilegiranosti, brzo prijeći put od mačekovca do desne ruke Andrije Artukovića) odluče posvjedočiti čudu ponovnog rođenja u štalici (ustvari travestiji uzrokovanoj bijedom), njihova će usporedivost s biblijskim magovima podsjetiti na beskrupulozne razmjere eksploatacije naivnih koji su, sukladno osnovnoj filozofskoj misli Hippolytea Tainea (prema kojoj pojedinca, pa i čitave civilizacije, oblikuju rasa, sredina i trenutak), osuđeni na stanje permanentne nesreće.

Lijevi će otpor pritom kulminirati u vidu akcija SKOJ-evke Danke Novosel, uspoređen s Bečkim akcionizmom, usprkos tome što tu pojavu akcijske umjetnosti vežemo uz šezdesete godine prošlog stoljeća, a čime se i vremenski podupire „magijsko svojstvo“ trešnjevačkog amarcorda – sjećanja (zato što riječ amarcord znači sjećam se) podložnog intervenciji – bilo tekstom (romanom u cijelosti) ili u tekst (dokumentarnim citatima i paracitatima), bilo interveniranjem u prostor, a što je citatno približeno i čitaocima samog romana (intervencije u sklopu projekta „(G)rad na prvi pogled“, 2022.). Multipliciranje medija i njihovih kodova, kao i multilateralizam njihova međusobnog djelovanja, tako postižu ranije naznačenu atmosferičnost – Trešnjevka se promeće u magijski prostor realiziran bez magijskih sredstava, kao vješta kompozicija koja nam, umjesto priuštivog stanovanja, nudi priuštivo čitanje.

Stoga nije slučajno da su početak i kraj povezani suptilnom elipsom – likovima oca i sina – pri čemu je otac likovni umjetnik (koji je ujedno i sačuvao opus zaboravljenog prijatelja Ivice Polančeca, „učenika“ Krste Hegedušića), a sin antikvar koji podsjeća na civilizacijsku, ne samo dakle estetičku obvezu čuvanja sjećanja od, paradoksalno, infodemijski potpomognutog zaborava. Jednako tako ne čude i nerijetko duge, izrazito razvedene rečenice, izvedbeno vješte i čitalački zahtjevne, koje upućuju, usprkos zabilježenim mijenama, na perpetuirajuću prirodu Trešnjevke, naselja koje u svojoj literariziranoj pojavnosti poprima, pored svih historijskih i parahistorijskih slojeva, univerzalnu karakteristiku.

Tragom tog uočavanja moguće je zapitati se je li postojala intencija ispisivanja djela u jednoj rečenici, što je, prije svih, u recentnoj domaćoj praksi pokušao Tomislav Šovagović („Platonovo platno“, 2024.), pritom podsjetivši da za postizanje željenog estetičkog učinka u tom slučaju nije dovoljno tek – izostaviti interpunkciju. A da bi skretanje pozornosti na ovdje uspjelo integriranje dokumentarnih i paradokumentarnih elemenata u tekst bilo upotpunjeno, nije zgorega upozoriti i na pop-kulturne reference kojih ne manjka – od antiestablišmentskih Sex Pistolsa do intervencionista u prostor kao što je bio Jean-Michel Basquiat; potonji primjeri ujedno dokazuju da korištene reference ne odstupaju od zadane semantičke premise djela, što na autorovu usredotočenost ukazuje barem koliko i zabilježena, kvalitativnih oscilacija lišena tehnika pripovijedanja.

Kao konačni se zaključak, osim da je riječ o romanu vrijednom čitanja (neovisno o adresatovoj adresi), nameće i ono semantički esencijalno – Trešnjevka je protagonist Harjačekova romana, ali i, dozvolimo li si parafrazirati sadržaj razglednice koju je u kultnoj seriji Northern Exposure Joel Fleischmann po odlasku iz Cicelyja poslao Maggie O' Conneli – stanje duha.

Dario Harjaček

Stotina godina

• Naklada OceanMore 05/2025.
• 304 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533322049
• Cijena: 22.00 eur
• Kupi knjigu!

Novi roman Darija Harjačeka 'Stotina godina' donosi priču o životu zagrebačke četvrti Trešnjevke i njezinih stanovnika tijekom stotinu godina njezina postojanja. Slikari, probisvijeti, svećenici, pijanci i mnogi drugi isprepletenim pričama kroje raskošnu tapiseriju života jedne četvrti od njezina nastanka u blatu Zagreba sve do današnjih dana.