Robert Međurečan : Tako neka bude

Robert Međurečan: Tako neka bude

Dvije zapovijedi ljubavi kojima Isus Krist sažima starozavjetne zakone, prema Novom zavjetu, glase: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22, 37) i „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Mt 22, 39). Njima, napose prvom zapovijedi, Krist ujedno dovodi pod znak pitanja djelovanje tadašnjih revolucionarnih židovskih pokreta čija je misija bila oslobođenje od Rima u korist obnove izraelskog kraljevstva. Usprkos tome, pojedini eksperti za historijska i teološka pitanja (poput Reze Aslana i Samuela Georgea Fredericka Brandona) ne isključuju Kristovu povezanost s rečenim pokretima – osobito zelotskim – čega je rezultat kontradiktorna priroda njegova djelovanja.  Otud se kao mogući zaključak nameće to da je Kristova sudbina rezultat dvostruke „izdaje“: prva se tiče revolucionarnog otklona od dijela vrhovnog svećenstva koje je djelovalo u vazalskom odnosu naspram Rima, a druga narativa kojim je počinio „izdaju“ nad zelotima i sikarijima, revolucionarima čije je djelovanje temeljeno na premisi da je okupaciju moguće okončati jedino nasilnim putem.

Takva kontradikcija između biblijskog i „historijskog“ Isusa Krista sačinjava intrigantnu cjelinu koju je, zavisno o interpretaciji, moguće usmjeriti u više unutar sebe bitno različitih pravaca. Pa tako i u samom kršćanstvu, budući su se učenja o Kristovoj naravi protezala od arijanizma (prema kojem je Krist podređen bogu) ili monofizitizma (prema kojem je Krist isključivo božanske naravi), pa do danas u kršćanskom nauku prevladavajuće – miafizitske teze (o istobitnosti „oca“ i „sina“).

Mogli bismo ići toliko daleko pa ujedno zaključiti da je arijanski pristup usporediv s prosvjetljenjem koje je, prema budističkom nauku, dosegao Siddhartha Gautama; put k prosvjetljenju, pak, navodi na usporedbu za koju nisam siguran da će u recepciji biti često isticana – protagonist novog romana Roberta Međurečana "Tako neka bude" do prosvjetljenja je došao jednako grešnim (pa i grešnijim) stazama no što je za rukom pošlo Siddharthi u istoimenom remek-djelu njemačko-švicarskog nobelovca Hermana Hessea. Naime, bez potrebe za prisjećanjem na radnju Hesseova romana, recimo tek da je Međurečaninov protagonist (čije ime zbog opasnosti od spojlera ne spominjem) – a po čemu je svakako bliži biblijskom Pavlu no biblijskom Kristu – na putu prema prosvjetljenju, povrh svega, iskusio smaknuća drugih ljudi. Dakako, kada govorimo o „biblijskom“ Kristu, isključujemo apokrifne spise koji nam za potrebe dublje interpretacije romana mogu biti od koristi – napose apokrifna evanđelja kao što su Evanđelje po Judi (zbog naravi izdaje Jude Iškariota), Evanđelje po Tomi ili Pseudotomino evanđelje (zbog „lociranja“ kraljevstva božjeg) itd.

Tako neka bude Međurečan Robert

Protagonist romana je dakle Židov u službi Rima koji, zajedno sa svojim delmatskim prijateljem Andesom, sudjeluje u beskrupuloznom suzbijanju svakog traga otpora prema Carstvu, a čijoj je ulozi prethodila izdaja koju je počinio – budući je i sâm bio pripadnik revolucionarne organizacije u romanu, očito po uzoru na sikarije, nazvane Bratstvo bodeža (lat. sicarii u doslovnom prijevodi znači bodežaši). Sukladno tome, kao mogućeg antipoda, pratimo vođu preživjelih članova organizacije (Gošeu) čija je želja za osvetom (tj. ubojstvom protagonista) prerasla revolucionarno poslanje. I kao što je protagonistov put hesseovski rezultirao kontrapunktom koji bi osobito mogao crpiti iz rečenih apokrifnih spisa, transformacije nije pošteđen ni antipod čija nam je daljnja biblijska sudbina dobro poznata, a bez čije izdaje, neovisno o interpretiranju njene prirode, Kristovo „otkupljenje svijeta“ ne bi bilo realizirano.

Međurečan put transformacije u oba slučaja prikazuje majstorskim umijećem, uz puno dijaloga, ponešto duhovitosti (osobito kada je posrijedi prizemni Andes koji nemalo podsjeća na lik Tita Pulona iz američko-britanske dramske serije Rim), kao i sjajnih opisa koji dojmljivo opisuju prostor Galileje u vrijeme palestinskog tetrarha Heroda Antipe, sina Heroda Velikog koji je prema biblijskim izvještajima vladao u vrijeme Kristova javnog djelovanja. Iz razgovora koji je Međurečan dao za Moderna vremena razvidno je da takvi opisi proizlaze iz višegodišnjeg proučavanja građe, no tome moramo dodati jednako uvjerljive, gdjekad i upečatljivije opise unutarnjih stanja likova, poglavito onda kada se nalaze na granici života i smrti (poput flešbek-epizode protagonistova zatočeništva koje pojašnjava kako je počinio izdaju).

Pomisao da je Krist – koji se u knjizi tako ne zove – spoznao svoju narav zahvaljujući ljudskoj uroti, a jednako i zahvaljujući zlu koje je činio, jamačno proturječi dogmatskom tumačenju. Manje, rekao bih, zbog činjenja zla, a više zbog ideje da činjenje zla po aktivaciju savjesti može djelovati produktivnije no činjenje dobra (osobito no nečinjenje).

Opisi protagonistova suočavanja sa zvijerima u pustoši svojom uvjerljivošću podsjećaju na vrlo sličnu epizodu koju nalazimo u hvaljenom romanu nizozemske spisateljice Gaeae Schoeters, s tom razlikom što uloga lovca i lovine ovdje, usprkos prvotnom utisku, nije posve jasna, mada jest jednako podređena „višoj sili“ koje izuzeti nisu ni mesije – kako oni lažni (koje je u službi Rima progonio sâm protagonist), tako i „pravi“ mesija (koji je čovjekov barem onoliko koliko i božanski projekt). I koji naposljetku prihvaća namijenjenu mu „sudbinu“, usprkos uvjerenju da „mesijanska uloga“ pripada Bosonogom, suputniku u jednom dijelu svog puta prema prosvjetljenju, opisom nalik prikazima Krista u europskoj (suprematističkoj) tradiciji.

Ne može se reći da je neočekivano „iznevjerena“ uloga Bosonogog (koji jest propovijedao u duhu novozavjetne teološke misli, baš kao i ovdje također dojmljivo realiziran lik Ivana Krstitelja tj. Johanana Ha´Matbila); ono što se, međutim, može zaključiti tiče se u toj činjenici sadržanog potencijala za interpretativne kontroverze proizašle iz hesseovskog puta prema prosvjetljenju ili, za ovu prigodu, mesijanstvu. Naime, pomisao da je Krist – koji se u knjizi tako ne zove – spoznao svoju narav zahvaljujući ljudskoj uroti, a jednako i zahvaljujući zlu koje je činio, jamačno proturječi dogmatskom tumačenju. Manje, rekao bih, zbog činjenja zla, a više zbog ideje da činjenje zla po aktivaciju savjesti može djelovati produktivnije no činjenje dobra (osobito no nečinjenje).

Iako, a otud ranija usporedba s biblijskim apostolom Pavlom, u Bibliji kao samom ishodištu kršćanstva postoje primjeri koji smisao takve kontroverze dovode u pitanje. Na stranu što je ovdje riječ o – prema kršćanskom nauku – bogočovjeku koji je po „prirodi stvari“ pošteđen mogućnosti grijeha. U tom smislu „problematično“ može biti i pitanje mesijina začeća, pa i u romanu naznačenih godina njegove majke (što, pak, ne odudara od historijski potvrđenih društvenih uzusa onog vremena).

Time dolazimo i do problematizacije položaja žena utjelovljenih u sudbini prostitutke Mirjam iz Magdale koja protagonista (prije no što je osvijestio mesijansko poslanje) upućuje na beznadan položaj žene u posve patrijarhalnom društvu: „Žena ovdje može biti slobodna jedino kao kurva.“ Time, dakako, dolazimo i do povlačenja paralele s današnjim iskustvom koje, usprkos dosadašnjem civilizacijskom napretku, nije lišeno patrijarhalnih atavizama, kao ni mogućnosti recidiva koji valja promatrati u cjelini s revizionističkim kretanjima društva. Njena transformacija, samim tim, ne proizlazi iz „mesijanskog projekta“, koliko iz potrebe za obranom dostojanstva od kojeg je svijet osuđen na puko preživljavanje uglavnom digao ruke, što je zorno prikazano i opisom života gubavaca u Zmijskom klancu, podsjećajući na spregu političkog, rodnog i klasnog pitanja, čega u potpunosti nije pošteđeno ni jedno u povijesti zabilježeno vrijeme.

Pomisao da je Krist – koji se u knjizi tako ne zove – spoznao svoju narav zahvaljujući ljudskoj uroti, a jednako i zahvaljujući zlu koje je činio, jamačno proturječi dogmatskom tumačenju. Manje, rekao bih, zbog činjenja zla, a više zbog ideje da činjenje zla po aktivaciju savjesti može djelovati produktivnije no činjenje dobra (osobito no nečinjenje).

U tom smislu roman će čitaoce poštedjeti teološko-filozofskih dvojbi, naročito onih ontoloških, te će pažnju generirati u smjeru društvenih nepravdi kojima se valja neumorno suprotstavljati. Samim je tim trenutak „mesijanske spoznaje“, koji možemo promatrati i kao trenutak prelaska iz apokrifne u kanonsku zonu, označen riječju početak umjesto očekivanom riječju kraj. Smjeliji mogu pomisliti na ideju cikličnosti, no jednostavnije je čitavu stvar svesti na potrebu za nastavkom borbe koja, mada je podržana Kristovim zapovijedima ljubavi iz Evanđelja po Mateju, izrijekom ne izostavlja njene ostale aspekte. Propovijedana je riječ, naime, motivacijski faktor kojemu predstoji djelatno iskustvo, iz čega proizlazi i opasnost zlouporabe na koju samog mesiju upozorava njegov davni posjetilac Baltazar (ovdje imenovan kao Baal-tus-sarr), jedan od triju magova, koji će upozoriti na predstojeće širenje Kristova još nepropovijedanog nauka ognjem i mačem.

Taj splet projektiranog i nadrealnog ujedno nas podsjeća na čari magijskog realizma, mada bi bilo pretenciozno Međurečaninov roman uvrstiti u repozitorij tradicije domaćih fantastičara. Ovo je prije roman u čiju je svrhu urotničko iskustvo (smijem li reći držićevske naivnosti?) iskorišteno s ciljem prenošenja humanističke poruke – budući u njenoj srži, ovako ili onako, jest ljubav – a koji je pritom, što je za ovu priliku ključno, na estetičkom planu umješno realiziran: uz ne odveć nepredvidiv rasplet kao njegovu možda i jedinu uočenu slabost. Mada, i to je potrebno reći, ne možemo biti sigurni da je autorova namjera bila učiniti fabulu romana nepredvidivom, usprkos zabilježenoj žanrovskoj hibridnosti koja uključuje i elemente krimića, pa i intermedijalnu pozadinu.

Naime, Međurečan je u rečenom razgovoru istaknuo ulogu vesterna, pri čemu je naglasak stavio na film „Tragači“ (1956.) redatelja Johna Forda. Premda bi nam iskustvo prostora – kojem ovdje ne nedostaje mistike – pomoglo pomisliti na nešto naoko sasvim drukčije: film „El Topo“ (1970.) redatelja Alejandra Jodorowskog čiji je „prostor vesterna“ upotpunjen galerijom grotesknih, bizarnih ili na koji drugi način zapanjujućih likova.

Kakogod, pred nama je dojmljivo ostvarenje: roman "Tako neka bude" jedna je od knjiga po kojoj bismo morali zapamtiti književnu 2025. godinu.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Robert Međurečan

Tako neka bude

• Sandorf 04/2025.
• 263 str., meki uvez
• ISBN 9789533515809
• Cijena: 19.00 eur
• Kupi knjigu!

Judeja početkom 1. st. n.e. Rimska vlast silom i milom čuva osvojene teritorije, sikariji i zeloti opstruiraju, napadaju, bune puk i huškaju ga protiv namjesnika i domaćih izdajnika. Kad je mnogo sirotinje, nijedna vlast nije dobra. Bijednima treba ponuditi utjehu onkraj svijeta suhe kore kruha i pustinjske prašine. Mnogi se govornici natječu za sljedbu. Glavni junak, razočarani revolucionar Eleazar, revnosni preobraćenik, plaćeni je lovac na glave potencijalnih neprijatelja sistema. Jedan plavooki Bosonogi, otrat će mu pijesak iz očiju…