Robert Međurečan : Zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim
Iako se lako čita jer ima dinamičnu fabulu, nedavno objavljeni novi roman Roberta Međurečana ostavlja čitatelja u čudu. Naime, Tako neka bude bavi se mesijanskim sklopom. To je tema romana. Dva glavna junaka su jedan Židov i jedan Delmat. Židov, imenom Eleazar, nekoć je pripadao ultra borbenoj sekti Bratstvo bodeža, koja je ratovala s Rimljanima. U trenutku početka romana ta dva lika su u Herodovoj službi i zadužena su za hvatanje i odvođenje na razapinjanje lažnih židovskih proroka odnosno mesija. Eleazar – iz utjecajne i bogate židovske svećenićke obitelji, ali koji je kao član sekte Bratstva bodeža uhićen i pod mukama i djelovanjem opijata izdao sve svoje suborce iz sekte i njih četrdesetoro je pogubljeno – zapravo staje na stranu Rima, i proganja pripadnike svojeg naroda. Preživjeli vođa te sekte, Goše, cijeli roman osvetnički proganja Eleazara. Kraj nećemo ispričati ali to je minimum fabule koji moramo predočiti da bismo mogli započeti razgovor o ovom iz nekoliko aspekta odličnom romanu.
Ono što je nevjerojatno i što ovo čini velikim umjetničkim djelom jest plastičnost likova i dijaloga, i cijelog okružja Judeje prije dva tisućljeća, kao i sama domišljata konstrukcija fabule, ali i jaka poruka knjige. Ono što je hrabro jest zadiranje u osjetljiva mjesta kršćanstva.
Nije mi bila namjera zadirati u nečije religijske osjećaje
Tako neka bude
Irena Matijašević: Krenimo redom. Kako se rodila ideja da dva glavna lika Eleazar i njegov drug Andes budu lovci na mesije?
Robert Međurečan: Bliskoistočni krajolik mi je oduvijek bio orijentalna inačica Divljeg zapada: pustinje, bezvodni kraj, razbojnici, tvrd život na ivici opstanka. Tako mi nije bilo teško zamisliti tandem jahača sa zadatkom, svojevrsne antičke Butcha Cassidyja i Sundance Kida koji putuju Judejom i ispaštaju grijehe iz prošlosti. Judeja početkom 1. stoljeća bila je politički prilično nestabilna, u latentnom stanju pobune. Zapaljivo stanje nije zdravo za okupatore i oni nastoje svaku pobunu sasjeći u korijenu tj. raspeti svakog potencijalnog vođu. Za takav krvav i nezahvalan posao obično se uzimaju ljudi s dna: u ovom slučaju razočaranog revolucionara i razvojačenog legionara, koji je pukim slučajem sačuvao glavu i sad živi „drugu priliku“.
Koliko dugo je ta priča rasla u vama?
Prva iskra ideje pojavila se prije desetak godina. Međutim, godinama nisam uspijevao složiti fabulu koja bi me zadovoljila, uvijek je nešto nedostajalo. A onda, prije četiri godine, konačno sam uspio povezati radnju. Od uzbuđenja te noći nisam mogao zaspati. Shvativši da sam riješio problem i da mogu krenuti punom parom, posvetio sam se pisanju i istraživanju.
Nije bilo teško pronaći podatke o poznatim osobama toga vremena, ali daleko je zahtjevnije bilo rekonstruirati svakodnevicu običnog puka: što su jeli, u kakvim su kućama živjeli, kakve su odnose gradili – unutar obitelji, u naseljima, prema rimskom okupatoru i njegovim domaćim eksponentima, prema vjeri, bogovima… Uživao sam u tom procesu, jer mi je omogućio da se prisjetim brojnih znanja koja sam tijekom godina zaboravio.
Je li vam bilo jasno da zadirete u neka sveta mjesta? Naime u romanu se na manje ili više izravan način spominju i Bosonogi kao mogući Krist, zatim Ivan Krstitelj, zatim Miriam kao moguća Marija Magdalena, zatim izrijekom Baltazar kao utamničeni starac. Vi ste biblijske likove upleli u svoju fikciju?
Priča romana je suvremena, ali sam je namjerno uklopio u kulisu tog vremena koje, ne slučajno, nazivaju i „mesijanskim dobom“. Zašto sam to učinio? Jer me to vrijeme jako podsjeća na sadašnje: vrijeme nesigurnosti, iščekivanja, promjena, vrijeme tako slično današnjem trenutku. Dolaze li promjene uz grmljavinu i fanfare ili stižu potiho i jedva primjetno? U vremenu iščekivanja profitiraju oni koji u promjenama spaze svoj Kairosov čuperak, gdje sudbina spaja do jučer nespojivo, a hrabrost ponekad izgubi epitet vrline. Glavnog lika Eleazara lako se može zamisliti kao modernog terorista pokajnika, suvremenog borca ISIL-a, talibana, gerilca iz Trećeg svijeta. Je li on borac za slobodu ili terorist, ponekad je teško razaznati.
Ali čim se dotakne to vrijeme i mjesto, neumitno se dira i kršćansko, jer ono izvire iz tog prostora. Nije mi bila namjera zadirati u nečije religijske osjećaje, niti provocirati radi provokacije same, nego sam se poslužio tim vremenom kao scenom, jer svi mi koji smo od rođenja uronjeni u kršćansku simboliku, jasno nam je njezino zadano značenje.
Također, ne želim romanom zadirati niti u religijska pitanja, to me ne zanima – zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim, ispričana s ljudske pozicije. I tu se skriva moj glavni motiv za roman: što je potrebno da se od ljudskog, dakle slabog i kvarljivog, načini božansko, jako, vječno? Namjerno pričam u šiframa, ne želim previše otkriti, neka čitatelji sami otkrivaju.
Biblijski likovi oslonac su radnji, orijentiri, znakovi pored puta. Nisam htio naglašavati njihovu religijsku ulogu, upravo suprotno: zanimaju me kao obični ljudi, s manama i vrlinama, strahovima i žudnjama.
Mislim da nijedan kršćanin neće biti uvrijeđen ovim fikcijskim djelom. Isprva sam, naime, mislila da će roman biti kontroverzan. Ali on to nije. Srž nauka o ljubavi i oprostu je sačuvana i ona se zapravo slavi.
Kao što rekoh, nije mi bila namjera vrijeđati ičije religijske osjećaje, bio bi to prejeftin marketing koji bi vrlo brzo propao. Nemam želje pisati novi katekizam. Nisam teolog, ja pričam priče. A pojam kontroverze automatski se lijepi na sve što dotiče nešto što je sveto velikom broju ljudi. Autentična svetinja se nema zašto bojati propitivanja, jedino lažnjaci strepe od revalorizacije.
Roman će biti kontroverzan onoliko koliko će čitatelj htjeti pronaći kontroverzu: bit će ushićen ili ganut po principu polupune ili poluprazne čaše.
Iako me stvarnost nagoni da budem cinik, u meni čuči nepopravljivi idealist.
Prodajem odličja, prvi vlasnik
Zanimljivo je da knjiga ne završava krajem, nego početkom. Možete li objasniti to?
To je zasluga urednice Jadranke Pintarić koja je genijalno kraj nazvala početkom, savršeno shvativši što sam htio poručiti: iza svake „velike, svete i božanske priče“ stoji „mala ljudska“. Zato na kraju romana, iza posljednje rečenice ne piše uobičajeni „svršetak“ nego „početak“. Opet pričam u šiframa, ne želim čitateljima uništiti gušt istraživanja.
Za pisanje ovakve knjige nije dovoljno vladati rečenicom i imati dobre misli. Veliki pisci kažu da za svaku knjigu treba postojati jak razlog. Koji je to razlog, koja je to želja i glad i strast da se u nešto pronikne ovim romanom?
Prijatelj mi je u jednom razgovoru rekao: „čuj stari, kroz sve tvoje romane provlače se tri motiva: ljubav, krivnja i oprost. Da pišeš SF, hororac ili jeftini ljubić, i tamo bi razglabao ta tri motiva.“ Prijatelj ima pravo. Zbog nekog svog habitusa moram se osvrtati na njih.
Na samom početku pisanja, opleo me gadan osjećaj autocenzure. Obuzela me strepnja trebam li uopće napisati tu priču, sa svim pitanjima koje ste mi postavili u ovom intervjuu: smijem li zadirati u sveto? Što ako se ljudi uvrijede, krivo shvate, itd? A onda me je jedna mudra glava ohrabrila riječima: „štogod i kakogod napišeš, ljudi će pročitati onako kako im odgovara. Čak da im dociraš, daješ uputstva kako da razumiju tekst, oni će opet po svojem. Prema tome, pričaj priču, to je tvoja istina iako je izmišljena.“ I tu leži moj jak razlog za ovu knjigu: nadvladati vlastiti strah, makar u priči, barem na jedno vrijeme.
Trebalo je vratiti se dva tisućljeća unatrag i oživjeti to doba u svakom detalju, od načina prehrane i stanovanja i svakodnevice malog čovjeka, roba, trgovca, svećenika itd, do geografije Judeje i Galileje i mnoštva povijesnih i biblijskih činjenica. Ali ipak uzmimo da se to znanje može prikupiti iako uzima puno vremena, ali ne može se steći niti dobiti ovaj osnovni ton romana: on je, naime, plod i dugog književnog i životnog iskustva, i to iskustva i patnje, pa i ratnog iskustva.
Gotovo tri godine sam proučavao povijesne činjenice do zadnjeg detalja, bojeći se da ne promašim autentičnost nekom banalnom greškom. Trudio sam se ući u mentalni sklop tadašnjeg običnog čovjeka, u njegove strahove, nadanja. Obiman posao kojeg ne bih mogao napraviti prije deset i više godina, čak ni prije pet. Nisam bio dovoljno težak godinama i iskustvom. Cinik bi rekao da čovjek stekne iskustvo baš u trenutku kad mu više ne treba. Ne slažem se: uz ljubav i zdravlje, iskustvo je najdragocjenija čovjekova valuta, dionica kojoj kod pametnog ulagača cijena samo raste. Ne bojim se starosti i loših iskustava, bojim se da ih krivo prosudim.
U jednom intervjuu ste rekli da ste bili u četiri rata i da vam je sve nakon toga komedija. Koliko je iskustvo ratišta prisutno i u autentičnosti dijaloga likova, stava prema smrti, pogotovo junačkoj smrti, a tu mislim na pripadnike Bratstva bodeža, opisa brojnih i surovih okršaja između mnoštva likova, opisa nasilnih smrti a pogotovo smrti na križu brojnih Židova, pod pokroviteljstvom rimskog namjesnika Heroda.
Iskustva ne možeš birati, ona biraju tebe. Ratno iskustvo definitivno spada među najgore. Rat mi je uništio dobar dio dotadašnjeg života, a preživjeli dio doživotno deformirao. Puno mi je vremena i mudrosti trebalo da od razbijenih fragmenata sklopim novi mozaik. Prvotni motiv da krenem ozbiljnije pisati bila je autoterapija pisanjem, da se suočim s ratnim iskustvom, da ga pretočim u nešto vrijedno – tako je napisan prvijenac „Prodajem odličja, prvi vlasnik“. Danas više nemam tu potrebu, ali je refleks ostao: potreba da se bez straha uđe u najdublje sfere, u mrak gdje vrebaju demoni. I da se tamo nađe tračak svjetlosti. To ja zovem ekstraktom iskustva. Biti vlastiti profesor Baltazar: kroz stroj protjera iskustvo i dobije epruvetu začudnog eliksira koji mijenja živote.
Ovo je tvrd roman, u muškom kodu, naracija je u tom kodu. A opet njegova jedina poruka je ljubav.
Mora biti tvrd, jer opisuje tvrdo vrijeme. Surovo teško življenje pod rimskom okupacijom i brza smrt onih koji nisu pokorni odlikuje taj svijet muškaraca. I u takvom tvrdom svijetu prikazivanje osjećaja tretira se kao znak slabosti. Zato prežive oni s najdebljim oklopom. A ispod hladnog oklopa šćućurilo se srce puno zebnje, straha, želje za ljubavlju, mirnim životom. Zato su dragocjeni ženski likovi kao indikatori. Osobito mi je važan lik Mirjam iz Magdale koja konstatira da je žena u tom društvu tek malo iznad roba. „Žena ovdje može biti slobodna jedino kao kurva“, hrabro govori Mirjam i potpuno razara mit o pravednosti muškog ustrojstva svijeta.
Iako me stvarnost nagoni da budem cinik, u meni čuči nepopravljivi idealist koji još uvijek tvrdoglavo vjeruje da vitez ponekad može pobijediti zmaja i spasiti princezu. Otud ljubav, krivnja i oprost: osobina svakog tko se trudi vidjeti korak dalje od vlastite magle i mraka.
Umjetnost je putovanje na kojem umjetnik mora zakoračiti barem jedan korak u nepoznato, u mrak i usprkos svom strahu biti spreman boriti se s demonima koji se tamo skrivaju.
Pratimo te likove, bojimo se za Eleazara, identificiramo se s tim likom, jer on, iako lovi mesije, ima puno ljudskih osobina, ima tu smjesu okrutnosti ratnika i srce koje je gotovo dječje čisto. Svi likovi su višedimenzionalni, nijedan nije crn niti bijel.
U klasičnim vesternima se otprve znalo tko je pozitivan, a tko negativan lik: pozitivci su nosili bijele šešire, negativci crne. Stvarni život je puno kompliciraniji, šareniji: tapiserija tisuća nijansi sive. Volim postaviti takve likove s kojima čitatelj nikad nije načisto što da osjeća prema njima. Nedavno sam gledao dokumentarac o čuvarima u jednom konclogoru u vrijeme Drugog svjetskog rata: dnevno pobiju stotine ljudi, a onda nakon radnog vremena odu kući i budu brižni supružnici i očevi, prepuni ljubavi, brižnosti i razumijevanja. Ništa nije potpuno crno niti potpuno bijelo. Čak niti Mesija. Jer bijela boja je samo vrlo svijetla nijansa crne.
Pitali ste me, netom prije početka intervjua, jesam li preživjela čitanje ovog romana, a ja sam odgovorila da to nije tip romana koji primarno želi djelovati na emocije, ne želi tragičko supatništvo i katarzu, u tolikoj mjeri. Više je to roman s tezom. Roman poruke.
Sebe gledam kao nekoga tko priča priče, poput starca u nekom davnom plemenu koji uz vatru skupi plemensku dječurliju i priča im priče. Takve priče uvijek imaju poruke. Zajednički nazivnik svih tih poruka jest: budi dobar. Jedan lik u romanu govori kako treba „biti dobar i kad se iz dobrote ne izvuče nikakva korist.“ Biti dobar bez prijeke potrebe, ničim izazvan.
Ipak, zadnjih dvadeset stranica nisam mogla čitati nego sam skočila na kraj da saznam hoće li i sam Eleazar biti ubijen ili razapet.
Priča mora zadržati pozornost do samoga kraja, makar ponekad i prevarila čitatelja, zavela ga na krivi trag. Tada je povratak na pravi put još i slađi.
Domovina to go
Osim ovog romana, napisali ste, među ostalim knjigama, i izvrstan roman „Domovina to go“. I to je snažan roman, također roman s porukom. Što je po vama onda zadaća umjetnosti? Očito nije u brušenju stila ili pripovijedanju neke nasumce izabrane priče.
Pomno biram priče koje ću pisati. Moraju me uzbuditi, uznemiriti. Mora me obliti znoj od njih, srce mi mora preskočiti. I pozornost stavljam na pripovijedanje. Stil se sam nametne, ovisi o karakteristikama priče. Na umjetnost gledam pomalo brehtovski, ali ne mislim kako bi umjetnost trebala biti čekić koji oblikuje stvarnost – nisam toliki idealist. Za mene, umjetnost je putovanje na kojem umjetnik mora zakoračiti barem jedan korak u nepoznato, u mrak i usprkos svom strahu biti spreman boriti se s demonima koji se tamo skrivaju. Obično, tamo nema nikoga. Jer mrak nije gnijezdo monstruma, nego samo nedostatak svjetla. To je za mene uloga umjetnosti: paljenje svjetala.
„Tako neka bude“ je klasični epsko djelo. Akcijsko povijesni roman. Zamisliv na filmu. Jeste li imali možda na umu neki film dok ste ga pisali? Neki iz tog povijesno akcijskog žanra? Poput slavnih filmova „Troja“ ili „300“?
Nisam. Doduše, pišem filmski, kadriram poglavlja, ali mi pri pisanju nijedan relevantni povijesni film nije titrao pred očima. No, jedan vestern jest: „Tragači“ Johna Forda. Ta nemilosrdna potraga za nečim toliko vrijednim da se ne žali na nju potrošiti cijeli život, ta spoznaja, koliko mi je zanosna, toliko je zastrašujuća. Nekako ispada da sve vrijedne stvari leže na rubu između ushita i užasa.
S druge strane, ne mogu se prisjetiti nijednog književnog djela, niti iz svjetske književnosti, koje bi se na taj način bavilo svime što se zbiva u svijesti mesije prije početka njegovog javnog djelovanja. Knjige koja bi na tako drukčiji i posve izmaštan način prikazala proces sazrijevanja za tu ulogu? I tog polaganog i psihološki vrlo uvjerljivo prikazanog buđenja duhovnosti u običnom čovjeku?
Nisam se povodio ni za čim literarnim, iako je roman zasigurno rezultat sublimiran od svega što sam pročitao i pogledao a inklinira toj temi. To je više podsvjesni, subliminalni proces.
Simbola nema puno u romanu, ali jedan se suptilno provlači: simbol vatre i ognja odnosno svjetlosti.
Vatra je prometejsko sjeme. „Neka bude svjetlo“, razumijevam kao „Upali vatru i rastjeraj tminu i strah“. Vatra je život. Gore jedino organske tvari tj. one koje je dotakao život. Kamen ne može gorjeti. Vatra je znanje. Vatra nas pogoni u vlastitom unutarnjem sagorijevanju, od njezine snage i topline oblikujemo svoj svijet.
Vatra je bila i u radnom naslovu romana.
Teško je zamisliti da se nakon ovako duboke knjige koja je razrađena i promišljena u svakom detalju, a to na primjer uključuje i pisanje nekih biblijskih imena na izvornom hebrejskom jeziku, knjige koja svojom fabulom odgovara na tzv. zadnja pitanja, može uskoro početi pisati nova?
Može, i mora. I već jest. Prva ruka novog rukopisa bit će uskoro gotova. Također će ga se teško moći svrstati u neku ladicu, a kako se čini, bit će još, da oprostite na izrazu, zajebanija od ovog. Opći lajtmotiv novog teksta mogao bi se parafrazirati u uzrečici „ne dao ti bog da učiniš ono što si sposobna učiniti“. Namjerno sam je stavio u ženski rod, jer glavni likovi bit će osobite žene.
Tako neka bude
- Sandorf 04/2025.
- 263 str., meki uvez
- ISBN 9789533515809
- Cijena: 19.00 eur
- Kupi knjigu!
Judeja početkom 1. st. n.e. Rimska vlast silom i milom čuva osvojene teritorije, sikariji i zeloti opstruiraju, napadaju, bune puk i huškaju ga protiv namjesnika i domaćih izdajnika. Kad je mnogo sirotinje, nijedna vlast nije dobra. Bijednima treba ponuditi utjehu onkraj svijeta suhe kore kruha i pustinjske prašine. Mnogi se govornici natječu za sljedbu. Glavni junak, razočarani revolucionar Eleazar, revnosni preobraćenik, plaćeni je lovac na glave potencijalnih neprijatelja sistema. Jedan plavooki Bosonogi, otrat će mu pijesak iz očiju…