Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 30.07.2019.

Robert Međurečan : Naramak pozitivne subverzije i prstohvat mudrosti, takva bi trebala biti današnja proza

Robert Međurečan, foto: Saša Jungić

"Krletka za glinenog goluba", treći roman romanopisca, glazbenika i scenarista Roberta Međurečana ("Prodajem odličja, prvi vlasnik", Konzor, 2008.; "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu", Konzor, 2011.) prekapa po neprolazno opterećujućoj prošlosti, šamara apokaliptičnom vizijom bliske budućnosti, dok dinamično razlaže aktualnu realnost o kojoj smo vijesti, već zasićeni i rezignirani, skloni tek ovlaš prelijetati u dnevnopolitičkim rubrikama i crnoj kronici. Međurečan zato spretno fabulira pozadinu novinskih napisa i utiskuje nas u pulsirajuć organizam premrežen intrigama na vrhu i policijskim aferama. Sve to pripovjedački je visoko funkcionalno i vrlo zavodljivo, pa nećemo ni pomisliti iz romana izmigoljiti prije finalne točke, a samo takve knjige, koje se bespogovorno čitaju u komadu, autor priznaje drugima, pa tako i sebi.

U "Krletci" mi se možda i najviše sviđa jezik, najopasniji skriveni rizik kod ovakvih, žanrovskih tekstova, jer na njemu se pri pisanju lome zubi, baš zbog njega mi čitatelji, čak i neosviješteno, zagrizamo u priču ili pak od nje ojađeni dižemo ruke. Stvar je, dakako, daleko složenija, no preporuku za ovu romanesknu društvenu kritiku mogli bismo ipak pojednostaviti ovako: Ako vam se gleda brzogoruć politički triler, čitajte "Krletku za glinenog goluba".

Dok je ovaj crnjak roman masovno isposuđivan u knjižnicama, s autorom razgovaramo o turobnim aktualijama, ali i o nekim od i dalje prioritetnih nam životnih tema - knjigama, filmovima i muzici, gradovima i ljudima. (V.K.)
 

Krletka za glinenog goluba Međurečan Robert

Vanja Kulaš: Odlična mi je "Krletka za glinenog goluba", vaš treći roman - sastojci su fino izmiksani, fabula dinamična, dijalozi živi i protočni, sve baš kako treba. Osim toga, tekst je jako vizualan, filmičan, sav u kratkim rezovima, bez 'mrtvog vremena', reklo bi se da imate iskustva s pisanjem scenarija?

Robert Međurečan: Hvala na komplimentima. Čini mi se da današnja proza treba biti takva (barem ja volim čitati takvu prozu): vizualna, zabavna, dinamična, strastvena, a ako se uspije dodati naramak pozitivne subverzije i prstohvat mudrosti, nitko sretniji od mene. U današnje doba smartfona i društvenih mreža, kad je ljudima zbog jurnjave u životu opasno poremećena pozornost, ponekad ih morate tekstom opaliti u pleksus da obrate pažnju, da stanu i osvrnu se oko sebe. Zato tekst mora biti jak, nabijen, kulinarskim riječnikom: visokokaloričan.

A što se iskustva pisanja scenarija tiče – da, posljednjih nekoliko godina dosta sam vremena potrošio na pisanje scenarija za nekoliko dokumentarnih emisija i taj zanat (jer scenarij nije literarna forma) te nauči biti konzistentan. I sad pišem scenarij za igrani film, ali o tome ćemo kad dođe vrijeme.

Roman se čita u šusu, dojam je da ste ga tako i napisali. Pišete li stvarno brzo i bez muke?

Ako knjigu ne pročitaš u tri, četiri dana kako god opširna bila, ako te ne tjera da pročitaš još koju stranicu prije spavanja, iako ćeš sutra biti neispavani zombi, ako te ne potakne na razmišljanje, onda knjiga nije odradila dobar posao. Tekst te mora začarati. Pišem brzo, ali puno vremena posvećujem uređivanju. Od prve rečenice do finalnog teksta „Krletke“ prošlo je četiri godine. Prvu ruku sam napisao u nekoliko mjeseci, a onda sam tri godine proveo u čišćenju teksta, odbacivanju, dopisivanju. Nemilosrdan sam prema svakoj mrvici u tekstu koja mi se čini nepotrebnom. Tako je od prvobitnih 300 stranica, ostalo 160.  Da nisam bio posve zadovoljan pričom, ne bih je ni sad objavio, ostavio bih je da se i dalje „kiseli“.

Kako se uopće izboriti s dužom formom, ako čovjek nema pretjeranog prostora za pisanje i krade ga od sna, posla, života?

Kako pojesti slona? Odgovor: komad po komad. Fragmentiraš velik posao. Kao i oni koji grade makete brodova, pletu pulovere, sade vrt nakon posla. Bitno je da voliš to što radiš, oduzmeš si koji sat sna i naučiš spavati – brže.

Zašto vam je usprkos svemu pisanje neophodno, i koji impuls prethodi tom uvijek neizvjesnom procesu?

Tko god se na ovim prostorima bavi pisanjem, vjerojatno ima barem jednu dijagnozu. Ako i nema, neka ne misli da se izvukao – još nije pregledan. A kad bude, dobit će je i on. Šalim se... Teško je opisati kako i kada ideja zaskakuće mislima, kada krene škakljati, bockati ko' slavonski komarac u ponoć, dok ne prijeđe u neku vrstu prisilne radnje koju izbaciš na papir ili ukucaš u računalo.

Krimić je optimalan okvir za društvenu kritiku; s kojim planom ili potrebom ste se upustili u pisanje čistog žanrovskog teksta?

Inicijalna želja mi je bila da zanatski dobro napišem krimić koji ne bi svirao samo na jednoj žici, nego bi bio slojevit, pomalo subverzivan, ujedno zabavan i uznemirujuć. Dosta sam vremena potrošio na konstrukciju priče. Prvo pitanje uredniku knjige Kruni Lokotaru bilo je: „Jel' priča drži vodu?“. Nakon njegovog potvrdnog odgovora, odlučio sam objaviti je. Kad u Hrvatskoj pišete krimić, ne možete izbjeći kritiku društva, jer su kriminal i korupcija ugrađeni poput otrovnog bršljana u našu stvarnost. Bez obzira krademo li ili nas potkradaju, mi smo otrovani, a proces detoksikacije je dug, bolan, s neizvjesnim krajem.

Pauza između vašeg drugog i aktualnog romana protegla se na 8 godina. Zašto? Ispriječile su se egzistencijalne obaveze ili namjerno pišete relativno rijetko, samo kad imate nešto za reći?

Nešto egzistencijalne obaveze, a i bilo je potrebno dulje vrijeme da priča „Krletke“ fermentira. I kao što rekoh, dosta vremena posvetio sam scenarijima. Ne pišem rijetko, ali pazim što objavljujem. Dosta je priča u ladici u raznim stupnjevima dovršenosti. Dok priča ne prođe ispit zrelosti, ostaje u ladici. Na sreću (ili nažalost) živimo u vrlo zanimljivim vremenima u kojima svaki pristojni skriboman na vijestima može naći nekoliko dobrih ideja za roman – ne treba ništa ni izmišljati, treba samo biti kroničar stvarnih zapleta kojih se ni najmaštovitiji romanopisci ne bi dosjetili.

Jeste li zadovoljni kako ste prije desetak godina zarulali svoju književnu priču, tj. zanima me zadovoljstvo vlastitim tekstom, a onda i recepcijom? I kako sad doživljavate svoj prvi roman?

Ja sam u književnu priču sletio poput padobranca u svojoj četrdesetoj godini, bez ikakvih referenci. Autsajder, kao Rocky. Mogu zahvaliti Milanu Šarcu, mojem prvom uredniku i mentoru, koji je imao volje i živaca potrošiti na mene punih devet mjeseci, čisteći tekst „Odličja“, raspravljajući sa mnom, učeći me. U tom trenutku jedino mi je bilo važno da se roman objavi, a sve drugo je bio bonus na kojeg nisam računao, ali sam priželjkivao jer sam vjerovao u vrijednost priče. Gužva koja je nastala oko „Odličja“ uvjerila me da imam što reći, ali i da moram puno učiti. I puno, puno čitati. Nedavno sam „Odličja“ ponovo uzeo u ruke i s guštom ih pročitao. I danas je to visokooktansko štivo, iskreni antiratni punk koji nije virtuozno odsviran, ali se strast cijedi sa svake stranice.

Robert Međurečan, foto: Saša Jungić

Prodajem odličja, prvi vlasnik Međurečan Robert
Kad jaganjci utihnu u Zdihovu Međurečan Robert

U kojoj mjeri se razlikovao proces pisanja "Odličja", "Jaganjaca" i "Krletke", koliko su se društvene i privatne okolnosti promijenile, a vi, koliko ste u svemu tome suštinski ostali isti?

Razlike u procesu pisanja tiču se stupnja zanatske umješnosti. Glavni je uvjet da me priča ponese. I čini mi se da su se društvene okolnosti promijenile – nagore. Pesimizam i besperspektivnost natopili su sve pore društva, a gdje je pesimizam, sloboda kopni. Danas bi „Odličja“ puno teže izdao nego prije deset godina, a i onda sam se namučio kao pas. Iz straha ili konformizma gubi se kritički odmak, sve se teže preuzima rizik. Postajemo svjetina beskičmenjaka spremnih da za sinekuru trpimo da mokre po nama i da sebe uvjeravamo da pada kiša.

Osobno, kao čovjek koji je zagazio u drugo poluvrijeme života, držim se teze da starenje nije proces neizbježnog pada, već vrijeme sve jasnijeg preciziranja stvari koje su nam zaista važne. Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe,  tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.

Smješta vas se u kategoriju ratne proze, ali ipak, po mnogočemu se razlikujete od klasičnog (post)ratnog narativa. Namjerno? I što vam se sviđa od sličnih stvari, koji knjiški naslovi, filmovi, autori? Malkoč, Mlakić, Milić…?

Ljudi su naučeni klasificirati stvari, razvrstavati ih u ladice. Osim toga, ratna proza je kod nas izrazito politički obojena, više od bilo kojeg drugog književnog žanra. Na grame se mjeri je li tekst lijevi ili desni, je li „državotvorno proaktivan“ ili „izdajnički“. I u tom premjeravanju promaši se bit. Sve tri moje knjige ne bave se ratom kao takvim, rat je samo kulisa, već ljudima koje je, ni krive ni dužne, zahvatio kotač povijesti i nemilosrdno ih melje.

Mlakićevi „Živi i mrtvi“ su mi dragi, Pavičićeve „Ovce od gipsa“ također, Jergovićev „Sarajevski Marlboro“ je izvrstan. Po romanu „Kao da me nema“ Slavenke Drakulić, Irci su svojedobno snimili film i te je godine bio nominiran za Oscara. Zašto se toga nitko iz Hrvatske nije prihvatio?

Kakvi naslovi su vas životno i autorski oblikovali,  koje autore smatrate 'braćom po peru'?

Ja sam rijedak primjerak koji je rado čitao lektiru. Bilo je to uzbudljivo putovanje knjigama o kojima nisam imao pojma, svojevrsna igra iznenađenja – nekad naletiš na nečitljivo smeće, a nekad na izbrušeni dijamant. Tako sam vrlo rano otkrio Šoljana, Desnicu, Pavličića, Tribusona... od domaćih. Kafka me je u trenu opčinio, Čehov, Conrad. Sjećam se, Marinkovićeve „Ruke“ sam čitao na jugoslavensko-albanskoj granici, kada sam bio u JNA. Razorile su me, danima sam gutao suze. Iza rata su me dohvatili kapitalci Krleža, Matoš, Dostojevski, Kertesz, Hemingway, Graves.

Od suvremenih autora, iz cipela me izuju Ammaniti i Houellebecq. Ma, mogao bih nabrajati do sutra... A moj „brat po peru“ je Zoran Žmirić, dobri čovjek iz Rijeke. Generacija smo, imamo slično ratno iskustvo, slični su nam pogledi na život, slična nam je poetika. Njegov „Blockbuster“ je izišao u vrijeme kad sam izdao „Prodajem odličja, prvi vlasnik“, a prošle je godine razvalio s „Pacijentom iz sobe 19“. Još u jednom smo slični: i on je otišao iz domovine za koju se borio – živi i radi u Irskoj.

Što sad čitate, koliko vam je knjiga na stolu koje čekaju da budu otvorene?

Trenutno čitam „Sotonski tango“ Laszla Krasznahorkaija, a onda ću se ponovo prihvatiti „Kiklopa“. To mi je svojevrsni ritual: svakih nekoliko godina pročitam taj Marinkovićev gigant, po meni najbolji hrvatski roman. I uvijek u njemu nađem nešto što nisam u prethodnom čitanju. Dobre knjige treba čitati više puta, s vremenskim odmakom, kako čovjek sazrijeva.

Spomenuli smo filmski potencijal ovog romana, koji filmovi su vam trajno važni? I kome biste dali da napravi mini-seriju od Krletke?

Uh, tek o filmovima mogu pisati do Božića. Miller, Capra, Tarkovski, Ford, Kubrick, Bergman, Malick, Peckinpah, Eastwood, to su autori iz čijih sam filmova najviše naučio. Što se „Krletke“ tiče, ne znam bi li bilo dovoljno štofa za miniseriju, ali za film svakako. Ali, „Krletku“ može ekranizirati samo filmaš s velikim mudima, akrobat i hodač po žeravici u jednoj osobi – za to treba imati vjere. Vjere i muda.

Radili ste u knjižarstvu, kako biste saželi to iskustvo?

Što ljubitelj knjiga može poželjeti više, nego da radi s knjigama? Knjižarstvo je specifična i pomalo delikatna trgovina, a surova ekonomska stvarnost nagoni vlasnike knjižara da sve više prostora dodijele potrošnoj „neknjiževnoj“ robi. Tako, uz uobičajenu papirnicu, udžbenike i školske potrepštine, knjižare preplavljuju suveniri, igračke, kišobrani, nakit i još tristo drugih čuda, sve da se preživi mjesec i isplate plaće. Nije ni čudo zašto: prošle je godine tek četrdeset posto Hrvata pročitalo barem jednu knjigu. A knjiga košta kao runda u birtiji. I prosječni Hrvat pukne tu lovu na pivo ni da trepne, a u knjižari je spreman kukati kako su knjige skupe. Tužan sam, što drugo da kažem...

A onda odlazite u Njemačku; kako protječe prilagodba, učenje jezika? München, zašto baš on i koliko ste ga dosad uspjeli upoznati izvan onih općepoznatih informacija i stereotipnih predodžbi koje imamo o Bavarskoj i gradu Oktoberfesta, gastarbajtera i najskupljih njemačkih nekretnina… Imate li vremena i volje pratiti tamošnju kulturnu scenu?

U München sam otišao zato jer mi se tamo najbrže otvorila mogućnost za posao. Znanje njemačkog: partizanska razina tj. par fraza iz partizanskih filmova. Očekivao sam stresom rastrzani velegrad, a on me iznenadio neočekivanom mirnoćom. Najluđi su münchenski biciklisti koji voze kao kaskaderi iz Mad Maxa. Zbog ogromnog broja stranaca, društvo je segmentirano, slojevito, i teško se bez dobrog njemačkog izvući iz svoje etničke skupine. S druge strane, u München do sad nisam osjetio mobbing i nepoštovanje nadređenih na poslu. Napornije sam radio u Hrvatskoj. Možda imam samo više sreće... Jezična barijera je još prevelika da bih dubinski pratio tamošnju kulturnu scenu. Vremena i volje uvijek ima.

Što je s našom književnom scenom, fali li vam išta odavde, muče li vas nostalgija i optimizam pamćenja? Krletku i glinenog goluba iz naslova možemo shvatiti kao metaforu stanja u državi i naše pozicije figura za odstrel… Pa kako ovdašnju situaciju vidite s prostorne distance, čeka li nas koji smo odlučili ostati sindrom kuhanih žaba?

Odgovorno tvrdim da je naša književna scena kvalitetnija nego što si priznajemo i da je niska razina samopoštovanja naš veliki problem. Uz to, nagriza nas sujeta, ne pomažemo dovoljno jedni drugima. Kad Židov gradi kuću, tad gradi jednu sobu više, za sunarodnjake koji će trebati njegovu pomoć. E, mi nemamo taj poriv bezuvjetne pomoći kolegama, bez obzira sviđa li nam se njihov rad. Povjerovali smo lošijima od sebe (čitaj: onima koji vode državu) da je kultura samo ukras, nevažno licitarsko srce, črčkotina na papiru koje nitko ne razumije, prolazni glumčev dah i glicerinska suza. To je opservacija čovjeka koji se odmaknuo sedamsto kilometara da bi uhvatio bolji vidik.

Boravak u Münchenu donio mi je još jednu dobit: skoro godinu dana nisam gledao hrvatske televizijske programe, ni čitao hrvatske portale. Rezultat: detoksikacija od endemskog pesimizma koji je ovdje poput bedrenice ukotvljen u tlu. Kad otrov iziđe iz čovjeka, odjednom se dobije nova perspektiva, spaze se nove boje u spektru. I odgovori se počnu nazirati.

Prodati gitaru i kupiti pušku – što biste sad rekli tadašnjem sebi?

Često sam si znao postaviti to pitanje. U trijeznim i pijanim noćima, u trenucima jasne sreće i masivnog malodušja i bijesa, odgovor je uvijek bio isti: i danas bih jednako postupio. Parafrazirat ću Žmirićevog „Pacijenta iz sobe 19“: nisam otišao u rat da ubijam, nego da obranim zemlju.

Rasputin Orchestra, našla sam vas na youtubeu, gipsy đir, pa pričajmo malo o glazbi. :) Koje su vaše primarne glazbene reference, inspiracije i uzori i kako sve to s bendom ide otkad ste vi dislocirani?

Odrastao sam na najboljem domaćem i svjetskom rokenrolu i moj glazbenički staž puno je dulji od književnog. Tijekom godina sviranja shvatio sam da imam dva puta: mogu bez duše odrađivati dobro plaćene nastupe svirajući meni dosadnu glazbu ili ću se odvažiti za manje novca svirati glazbu koja me uzbuđuje. A romska glazba je možda najintenzivnija glazba na svijetu. Tako sam prije nekoliko godina s prijateljima entuzijastima osnovao Rasputin Orchestra koji je romsku glazbu, sevdahe i etno glazbu srednje i jugoistočne Europe oblačio u modernije ruho jazza, svinga, tanga, popa, latina, roka.

Na nastupima sam znao pričati priče o nastanku pojedinih pjesama, i tako ih stavljati u određeni povijesni kontekst. Publika je pozitivno reagirala na takav edukativno-zabavljački pristup. Bile su to prave veselice, poslastice za sladokusce... Nažalost, uslijed moje dislokacije, Rasputin Orchestra je trenutno u fazi zimskog sna.

Izmještenost, je li poticajna za pisanje, aktualni roman još je sasvim svjež, ali jeste li već u nečem novom?

Izmještenost sama po sebi ne znači ništa, ako se čovjek ne aktivira i ne nađe dobre strane svoje izmještenosti. Pišem mnogo i ustrajno: scenarij za igrani film, a pripremam i minhenski roman o samoći. Nešto potpuno drukčije, intenzivno. Jedva čekam da dublje zaronim u tekst...

Vaš kredo?

Glupost i pivski trbuh ne daju se sakriti.

Za kraj, recite nam nešto o sebi što još nikome niste? :)

Prekrije me urtikarija od bijesa kad netko kaže da je knjiga debela. Svinje su debele, a knjige su opširne. :) I, da – često zaboravim začepiti pastu za zube nakon korištenja.


Fotografije Roberta Međurečana: Saša Jungić.

Robert Međurečan

Krletka za glinenog goluba

  • Sandorf 04/2019.
  • 159 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511405
  • Cijena 95.00 kn

'Krletka za glinenog goluba' Roberta Međurečana krimić je koji grabi u mračne taloge hrvatske nedavne prošlosti u godini svjetskog nogometnog prvenstva na kojem Hrvatska postaje viceprvak svijeta, oslikavajući tako u kontralihtu sveopću euforiju i veselje i skrivene kosture koji čekaju da budu pokopani. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –