(…) Pjesništvo se od pamtivijeka obraća drugima, onima s kojima želi podijeliti biljege doživljaja, ali se isto tako već dugo navraća vlastitim ishodištima, stalno ih potvrđujući i potom dovodeći u pitanje. Ne želim kazati kako se izravnošću govorenja i linearnošću pisanja ne mogu postići relevantni dometi, uvjerljive dionice, ali mi se čini uzbudljivijim i na svoj način primjerenijim, samome mediju prisnijim, kad se poetska riječ refleksivno obmjeri s tragovima prethodnika, kad u igri odjeka zadobije uvećanu prostornost, kad iz granične situacije iscijedi zrnce višeznačja, kad protiv sebe same usmjeri nutarnje rezerve i ušteđenu energiju...

Okupivši na jednom mjestu, unutar istih korica, pjesme pedesetoro autora–autorica, a od najstarije(ga) do najmlađe(ga) razmak je od oko sedam desetljeća, evidentno je da se nismo vodili trendovskim ili strogo kronološkim, dekadski obilježenim, kriterijima, a bogme niti sinteznim historiografskim razlozima nego – najšire shvaćenim – estetskim i ekspresivnim orijentirima. Pokušavši po vrijednosti, izražajnosti, izrazitosti, individualnoj prepoznatljivosti povezati tekstove više-manje paralelnoga nastanka, ali sasvim disparatnoga i tipološki neujednačena postanka, pokušali smo ukazati na moguće analogije i dodire među ostvarenjima različitih naraštaja.

Ako metaforički kažemo da uspoređujemo tekstove (pra)djedova i (pra)baka s tekstovima očeva i majki, sinova i kćeri, unučica i unuka, lako je zaključiti da ne pomirujemo nasilno neizbježne kontraste i konflikte, ali da priželjkujemo i naslućujemo moguće međugeneracijska prepoznavanja i afinitete.

Sinkronija četvrtstoljetnog isječka hrvatskoga pjesništva idealno upućuje na duboku dijakroniju domaćega nam Parnasa, svjedočeći kako aktualna poetska praksa, unatoč nepovoljnim uvjetima i nezadovoljavajućoj recepciji, predstavlja relevantnu parcelu kontinuirana lirskog izraza.

Tonko Maroević (iz predgovora)

Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941. - Stari Grad, 11. VIII. 2020.). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965) i "Slijepo oko" (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986; "Trag roga, ne bez vraga", 1987; "Četveroručno", 1992; "Sonetna struka", 1992; "Black & Light: versi od prigode", 1995; "Redak mulja, redak pjene", 2013).

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008; "Skladište mješte sklada", 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. "Uskličnici" (1996) i 1996–2019. "Svjetlaci" (2019) te antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018).

Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu "Borgesov čitatelj" (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 ("Drvlje i kamenje").

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.