''Premda sam u nekoliko navrata sustavno pisao kritike i prikaze (u časopisima i tjednom tisku), odlučio sam se ovom zgodom za izbor predgovora individualnim samostalnim izložbama, jer sam jedino u tom žanru mogao održati kontinuitet bavljenja, koji sad već prelazi tri puna desetljeća. Svjestan sam da je disciplina predgovaranja na zlu glasu zbog pretjerane dobronamjernosti pristupa, to jest zbog smanjene objektivnosti i uglavnom nedovoljnog povijesnog kontekstualiziranja. Znadem također da je pisanje u svrhu promoviranja i afirmiranja često više prijateljska gesta nego li jasan vrijednosni sud, a ne promiče mi ni spoznaja da se literarnom vještinom mogu prekriti nedostatci analize i interpretacije.

Pa ipak se odlučujem položiti javno račun za mnoge od svojih opcija, vjerujući kako i u povremenoj razumljivoj pristranosti nisam izgubio iz vida povijesne koordinate i zahtjeve motiviranog (a ne tek ljeporječivog) prikaza. Ukoliko se negdje i zamijeti napast književnog svjedočenja, nadam se da stoga (razumije se, eventualnom blagonaklonom čitatelju) neće promaknuti i moja želja za kritičkim i povijesnim utemeljenjem, te odgovarajuća ambicija i potreba strože morfološke deskripcije. Bavio sam se pojavama koje su me poticale i zanimale, odnosno onima za koje sam vjerovao da ih svojim tumačenjem mogu bolje osvijetliti, to jestpribližujući ih sebi učiniti možda i drugima dostupnijim.

U posljednjoj četvrtini dvadesetoga stoljeća slikarstvo je sve više uzmicalo pred drugim oblicima i načinima likovnog izražavanja. Postojali su međutim i pertinentni postupci obnove ili produbljenog pristupa naizgled tradicijom definiranoj pojavi. Ako uzvišena izdvojenost slikarstva kao integralnog obuhvata svijeta nije lako dostižna, nećemo stoga podcijeniti napore da se slikanjem barem aproksimativno ostavi autentičan trag postojanja, da se slikama produži čovjekov iskonski dijalog s vidljivim...'' Iz uvoda Tonka Maroevića

Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941. - Stari Grad, 11. VIII. 2020.). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965) i "Slijepo oko" (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986; "Trag roga, ne bez vraga", 1987; "Četveroručno", 1992; "Sonetna struka", 1992; "Black & Light: versi od prigode", 1995; "Redak mulja, redak pjene", 2013).

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008; "Skladište mješte sklada", 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. "Uskličnici" (1996) i 1996–2019. "Svjetlaci" (2019) te antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018).

Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu "Borgesov čitatelj" (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 ("Drvlje i kamenje").

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.