Četrdesetgodišnji književnokritički i esejistički rad Tonka Maroevića, po njegovu vlastitom priznanju, "uskladišten" u ovoj knjizi, doznačuje nam nedogmatičnu i konzekventnu sliku ukusa ovoga autora. Pobudnost ili motivacija, kojom se rukovodio pri pisanju ovih tekstova, rezultirala je zasigurno jednim od najrelevantnijih uvida u novije hrvatsko pjesništvo.

Usuprot autorovoj skromnosti naznačenoj u zagovoru vlastite kritičke prakse, njegovi su tekstovi kao malo čiji doprinijeli razumijevanju i pojašnjenju krucijalnih tendencija unutar naše pjesničke prakse, osobito u kontekstu sve razvedenije i sve oskudnije domaće književnokritičke misli. Bjelodano je da je Maroević trasirao, opisao i podbočio neke, po njemu, sržne tendencije i fenomene te više od četiri dekade, sa smislom i ukusom, zagovarao nekoć »kraljicu književnosti« a danas više-manje socijalno nevidljive praktičare pjesničke scene.

Konglomerat autorovih tekstova tako u sebe zaprima eseje koje tumače širi plan pjesništva, napisane kao pokušaje sistematizacije, problemske tekstove koji se dotiču nekih fenomena, veće portrete nekolicine pjesničkih osobnosti te prikaze i kritike knjiga objavljenih krajem šezdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Uzevši u obzir da "Skladište mješte sklada" sabire samo okrajak iz bogate autorove kritičarske prakse, ali i to da sadrži možebitno najlucidnije tekstove napisane na temu Mihalićeva, Dragojevićeva, Paruničina ili Mrkonjićeva pjesništva, njegovi »prilozi«, karakterom nimalo pomoćni, nadaju se kao obvezan priručnik pri iole suvislijem razgovoru o domaćem pjesništvu.

Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941. - Stari Grad, 11. VIII. 2020.). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2002.

Javio se zbirkama pjesama u prozi "Primjeri" (1965) i "Slijepo oko" (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ("Motiv Genoveve", 1986; "Trag roga, ne bez vraga", 1987; "Četveroručno", 1992; "Sonetna struka", 1992; "Black & Light: versi od prigode", 1995; "Redak mulja, redak pjene", 2013).

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ("Dike ter hvaljenja", 1986; "Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga", 1989; "Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva", 1998; "Pohvala pokudi", 1998; "Družba da mi je: domaći književni portreti", 2008; "Skladište mješte sklada", 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. "Uskličnici" (1996) i 1996–2019. "Svjetlaci" (2019) te antologije katalonskoga pjesništva "Bikova koža" (1987) i "Riječi za jedan lapidarij" (2018).

Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi "Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti" (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi "O naivi i autsajderskoj umjetnosti" (2013). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu "Borgesov čitatelj" (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 ("Drvlje i kamenje").

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.