Nove pjesme treće zbirke "Sang" (francuski: krv) Alena Brleka zazivaju, ili možda bolje vraćaju poeziju, u njezinu svjetotvornu i praktično svetu dimenziju. Ključna riječ zbirke je rekao, a nakon nje slijedi malo čudo poezije, jer je izrečeno, time i stvoreno, a to je već posao za Boga. Drugo što je ključno i proizlazi iz prvoga jest ono neizrečeno, prešućeno, bijelo, a praznine su u ovoj poeziji, koja nije slučajno grafički uređena tako da se u moru bjeline riječi ističu (jer su odabrane i prizvane), kondenzirano u pjesmi 'Bog' koja sadrži samo naslov: njezin tekst je prazna, bijela stranica, nijemost i podloga za sve, ukupni nedohvatni izvor.

Nježna skrupuloznot pjesnikova kao da krv, sang pušta na snijeg, igraju se tu označiteljski i asocijativni lanci, svojim nenametljivim i mirnim stihovima koji svako malo iznenađuju i uzburkavaju duh, kroz svoje eidetske slike bude drevna i trajna pitanja u zadrijemanom ljudskom. Oslanjaju se pjesme jedna o drugu i treću, zato im ponekad i nedostaje točka na kraju, duh kao da se javlja kroz dah, naizdah, ovdje nježno se progovara o oštrom (Rekla si nježnost je nož, / u ruke mi spustila jutro.), o velikom i važnom (smrt fašizmu brza i trajna, bogu srednji rod), i sve tako lako i tiho, kao kada pada snijeg ili kola sang.

Kruno Lokotar

Alen Brlek (1988., Zagreb) autor je zbirki poezije "Metakmorfoze" (2015., Algoritam, nagrada Na vrh jezika), "Pratišina" (2017., Kontrast, Beograd) i "Sang" (2019., HDP, nagrada Mali Kvirin, finale nagrade Tin Ujević i Ivan Goran Kovačić). Zbirke predstavljaju trilogiju uma, duha i tijela. Pjesme su mu prevedene na više jezika i zastupljene u nekoliko antologija hrvatskog pjesništva. Dio je Versopolisa i glazbeno-poetskog projekta "Zaron" uz Darka Šeparovića, Emila Andreisa i Luciju Butković.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.