Teleidoskop je vrsta kaleidoskopa koji je izmislio škotski znanstvenik David Brewster u 19. st. Za razliku od kaleidoskopa, umjesto komorice s perlama i kuglicama, ima konveksnu leću koja baca izokrenutu sliku predmeta prema kojem se teleidoskop uperi. Ogledala u unutrašnjosti umnogostručuju sliku – ona postavljena na 45° osam puta, na 60° šest puta, a na 90° četiri puta. Kako se cijev teleidoskopa rotira, objekti u njoj se miješaju i stvaraju različite vizualne oblike. To je spravica koja fascinira Andrijanu Kos Lajtman i zato je prema njoj nazvana i knjiga. No, nije to jedini razlog – riječ je zbirci fragmentarnih tekstova u kojima se „miješaju“ književni „oblici“ – kratki poetski zapisi, bilješke s puta, pjesme, intimni dnevnik, osvrti na druga književna djela, događaji iz svakodnevice itd. Usto, te „slike“ se, kako knjiga teče, umnogostručuju.

Autorica, već afirmirana svojim znanstvenim i poetskim knjigama, ovoga puta poseže za novim načinom poetskoga govora koji se ogleda u kombiniranju stihova i rečenica, pri čemu stihovi prenose osjećajnost, a rečenice donose izričaj različitih promišljanja – od onih koji se odnose na svakodnevnicu, filozofskih promišljanja pa do znanstvenog diskursa. Time Lajtman postiže veoma dinamično, čitko i pitko "štivo" puno iznenađenja i prevrata, ali čitatelj nikad nije siguran kada je u kojoj formi te što će donijeti sljedeći stih (ili odlomak?). Pri svemu tome, važno je istaći da autorica vješto vlada motivima, povezujući ih u skladnu, smislenu cjelinu, stavljajući pri tome čitatelja u neobični lirsko-prozni labirint u kojemu se nikad ne zna na koja vrata će se ući, a na koja izaći, ali je sigurno da će svaki motiv predočiti do u detalje i s raznih aspekata te da će čitatelj imati zadovoljstvo da u jednome čitanju ima više vrsta, odnosno oblika.

Velik je raspon motiva koje Lajtman koristi i prepliće spajajući lirski i znanstveni diskurs – baš kad poželimo naći objašnjenje, npr. naslova, autorica donese sve ono znanje o "teleidoskopu" koje bi čitatelju nedostajalo da razumije to igranje riječima. Nakon objašnjenja slijedi poentiranje – stavljanje teksta u drugi kontekst, prekrajanje teksta – to nije ono što se "zahtjeva" u post, post "izmima", nego je inovativnost ili čak, novi zahtjev od strane Andrijane Kos Lajtman koja svoju vjernost književnom jeziku iskazuje "poslušnošću", prkoseći svima onima koji bi se usprotivili književnosti kao umjetnosti ali i znanosti, kao i jeziku – građi. Tako je ovo djelo, koliko uronjeno u književne zakonitosti, toliko je i izvan njih. Autorica se (po)igra(va) svime onim što književnost pruža da bi, na koncu, dala smisao umjetnosti, ali i životu uopće. (HDP)

Iz recenzija:

"Poznata je ona da se od Shakespearea sve ponavlja pa mnogi pokušavaju izbjeći kako norme tako i referiranje na ono što je prošlo ili što je opće poznato, nasuprot tome, Lajtman se ne boji te maksime već je potvrđuje, izvlačeći iz svoga velikog iskustva čitanja sve ono (po njoj) vrijedno. Tu misao, odnosno zakon književnosti Lajtman prakticira tamo gdje bismo najmanje očekivali, komentirajući svoj vlastiti nauč(e)ni tekst, osluškujući pri tome bilo stvarnosti. Upravo zbog toga ove lirske crtice predstavljaju originalno djelo bazirano na iskustvu, inovativnosti, ali i talentu njihovoga kreatora." - Šeherzada Džafić

"A. K. Lajtman govori o smrti, bolesti, usamljenosti, negativnome aspektu prisutnosti… česta su isprepletanja, fragmentarna, između logički strukturiranih tekstova kojima je funkcija podsjećanje kako je možda ipak riječ o nekakvome stabilnome sustavu znakova i onih koji su sasvim iregularni te ovise o gramatičkim "nekorektnostima", nadrealističkim metodama, oštrim rezovima i montaži. I usprkos svemu fragmentarni postupak u cijeloj knjizi ima vrlo jasnu funkciju – prevesti složenu strukturu svijeta i subjekta u plan strukturirana smisla." - Sanjin Sorel

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je šezdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te znanstvene knjige: "Autobiografski diskurs djetinjstva" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.), "Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.) i "Poetski napon smrti" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.)

Autorica je pjesničkih zbirki "Jutarnji laureat" (Grad Čakovec, 2008.), "Lunule" (Disput i DHK, Zagreb, 2012., nagrada Dobriša Cesarić), "Teleidoskop" (HDP, Zagreb, 2018.) te "Stepenice za Stojanku K." (V.B.Z., Zagreb, 2019.) i "Plava i smeđa knjiga" (Meandarmedia, Zagreb, 2021.).

U suautorstvu s Damirom Radićem objavila je konceptualnu zbirku "Zarazna zona" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.). Pjesme su joj prevedene na makedonski, slovenski i mađarski jezik te objavljene u brojnim domaćim i stranim časopisima.

Povremeno se bavi književnom kritikom, kao i filmom. Autorica je dokumentarno-eksperimentalnih filmova "Tihi rubovi" (2019.) i "Dan antifašizma" (2019.) u suautorstvu s Damirom Radićem. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.