Jahićev iskorak na teren socijalnih tema brutalno je uvjerljiv (“Stanje na tržištu mesa”, “Kondicijski trener”…), no kad “socijalu” pomiješa s neoegzistencijalizmom, Jahić se upušta u opasnije detekcije užasa. Nakon “smrada postojanja” spreman je pogledati u samo srce nihilizma (“Ništa iz pakla”). Pjesnik je, nasreću, vjernik - a vjera je uvijek spas od tame nihilizma, no to još uvijek ne znači da Jahić propisuje religiju kao univerzalni lijek. Dapače, u jednoj pjesmi konstatira kako “Bog nipošto nije lakovjeran” i o toj bi konstataciji vrijedilo razmisliti. Jer kakav li je to samo svijet u kojem je Bog možda jednom ipak bio lakovjeran?

Umjesto jezičnih i postmodernističkih eksperimenata, Jahić danas nudi uređen pjesnički govor i ozbiljna tekstualna pitanja. “Sad u riječima nema zbivanja” - znači li to da poezija kao takva ipak tapka “u mjestu”? Tragovi tuđih pjesama u njegovim pjesmama su zapravo minorni - neke autore ipak navodi - no oni vidljiviji i važniji zapravo su se provlačili u ranijim njegovim zbirkama. Jahić je svoju poetiku zacementirao još krajem osamdesetih. U pjesmi “Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom” sjaji makovićevska strast za imenovanjem iz zbirke ”Ime” (1987.).

( iz kritike Nenada Rizvanovića )

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.