Mozetič u principu nema pandana u polju hrvatske lirike: ni jedan/a od izrazito malobrojnih autora/ica koji su se koliko-toliko eksplicitno u okviru domaćeg pjesništva pozabavili problematikom seksualnih manjina ne ispisuje ni izbliza toliko ogoljenu i hrabru anatomiju svakodnevnog isključenja i jedne isključene svakodnevice, a još manje autorovoj lirskoj suverenosti – sposobnosti da reduciranim, ekonomičnim jezikom u kojem metonimijsko preteže nad metaforičkim ispiše precizne, dirljive i upečatljive pjesme – ti autori mogu parirati kvalitetom.
 
Marko Pogačar
 
 
Mozetičeva poezija eksplicitnim apostrofiranjem revolucije postaje lirikom individualnog i kolektivnog razočaranja, pa se čitatelj može prepoznati bez obzira na seksualno ili svjetonazorno opredjeljenje, tim prije što je riječ o direktnom, in-yer-face pjesništvu, koje nema vremena za intelektualno prenemaganje i kvazišamansko jezično bajanje. Ukratko, radi se o lirici imanencije, a ne transcendencije. Onoj koja kao da se rukovodi poznatom izrekom starih Latina primum vivere, deinde philosophari, iliti „prvo živi, pa onda filozofiraj“, a Mozetičev junak našeg doba je itekako živio i „filozofirao“, gotovo ekstatično, dodali bismo, svjestan da svaka ekstaza u konačnici sa sobom neizbježno nosi i zakozvanu „malu smrt“ (la petite mort) protagonista.
 
Damir Šodan
 
 
Mozetičevi stihovi su, između ostalog, i iskaz o iscrpljenosti jedne generacije koja se suočila s ratom, ali i s ništa manje brutalnom stvarnošću nakon ratova iz devedesetih godina. Naposljetku, važno je da se u hrvatskoj kulturi pojavljuje integralni prijevod Mozetičeve knjige koja nije samo površno tematiziranje gay egzistencije, već prije svega vrhunski umjetnički doživljaj.
 
Darija Žilić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.